Žalosni strupnik
Žalosni strupnik ili žalosna zijevalica (lat. Scrophularia tristis K. Maly – sinonimi: S. canina L. var. tristis K. Maly; S. hoppii Koch var. tristis K. Maly; S. canina L. ssp. tristis K. Maly) – je biljka porodice Scrophulariaceae: strupnikovice ili zijevalice.[1]
| Bosanski stupnik Scrophularia bosniaca | |
|---|---|
| Status zaštite: Ugroženi | |
| Sistematika | |
| Carstvo | Plantae |
| Koljeno | Angiosperme |
| Razred | Eudikotiledone |
| Red | Lamiales |
| Porodica | Scrophulariaceae |
| Rod | Scrophularia |
| Vrsta | S. tristis |
Opis
urediŽalosna zijevalica je dvogodisnja biljka tankog korijena. Svi vegetativni organi su crnkasto-purpurni. Stabljike su joj visoke oko 20–60 cm, uspravne; naviše od sredine prelaze u usku metlicu. Listovi su skoro gotovo lirasto[potrebna odrednica] perasto izdijeljeni, sa širokom režnjevima, oštro i krupno nazubljeni.
Cvjeta u maju i junu, ponekad i u julu. Cvjetići su pojedinačni, na kratkim žljezdastim drškama, koje su kraće od čašice. Petokrpasti obodi su im sa malim kuglasto-trbušastim vjenčićem. Režnjevi tamnopurpurnih čašičnih listića su tupi, dugi 2–3 mm. Krunica je duga 3-4,5 mm. Gornja usna je rascijepljena na dva cjelovita, bubregolika režnja koji se gotovo preklapaju.
Plod ove zijevalice je okruglasta, zašiljena čahura, duga oko 5 mm. U njoj je veći broj crnkastih sjemenki.
Ekologija i rasprostranjenje
urediStaniSte žalosnog strupnjaka su na serpentinskoj drobini, najčesće na usjecim, a i nasipima šumskih puteva. Raste i na rastrošenim kamenjarama, u svijetlim šumama crnog i bijelog bora. Većina serpentinofilnih populacija je zabilježena na nadmorskim visinama u rasponu od oko 325–1100 m. Ekološka valenca prema variranju osvjetljenja i temperature je relativno široka. Susreće se u endemskim zajednicama pograničnog dijela istočne Bosne[potrebna odrednica] i zapadne Srbije, u kojima dominiraju Halacsya sendtneri, Potentilla mollis i Dianthus serbici.
Endem je unutrašnjih masiva Dinarida, kao što je dolina rijeke Duboštice kod Vareša i Krivaje kod Careve Ćuprije, kod Strmice na Limuu, Stratište kod Višegrada, dolina potoka Kruševica kod Drinskog, okolina Rudog (Gostilje, Varda, Cikota i drugdje), Rudo, Mioce, Vardište. U zapadnoj Srbiji najčešća staništa su: Kotroman, Mokra gora, Zlatibor, Čemerno, doline rijeka Uvac, Kamenička reka, Banjska reka, Bijeli Rzav, Crni Rzav, u Sandžaku kod Priboja i drugdje.
Locus classicus je Istočna Bosna kod Rudog, na Limu (Maly, K. 1910.).
Reference
uredi- ^ Šilić Č. (1990): Endemične biljke, 3. izdanje. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 86-01-02557-9.