Rute penjanja na Mount Everest

Mount Everest približno ima oblik trostrane piramide. Prema orijentaciji u odnosu na strane svijeta, strane se nazivaju: Jugozapadna, Sjeverna i Istočna strana. Sastavi strana su: Jugoistočni, Zapadni i Sjeveroistočni greben kojima ide najveći broj ruta na vrh, dok je broj ruta stranama neznatan. Daleko najveći broj uspona išao je Jugoistočnim grebenom, zatim Sjeveroistočnim grebenom. Rute istočnom stranom se završavaju Jugozapadnim i Sjeveroistočnim grebenom.

Jugozapadna strana Everesta, desno je Jugoistočni greben, lijevo Sjeveroistočni greben dok je Zapadni greben u sredini
Pristup baznom logoru sa južne, nepalske strane
Rute na Mount Everestu. Lijevo rute istočnom i sjevernom stranom. Desno rute sjeverozapadnom stranom

Većina pokušaja izvodi se u maju, prije ljetne sezone monsuna. Jedan dio uspona poduzima se nakon monsuna u septembru i oktobru, ali u nepovoljnijim meteorološkim uslovima.

Pristup sa južne strane uredi

Bazni kamp uredi

Bazni kamp za uspon sa južne strane nalazi se na visini 5.364 m. i najpopularnije je mjesto u Himalajima, jer u njega godišnje dolazi preko 40.000 planinara.[1] Alpinisti slijeću u Katmandu i najčešće lete do mjesta Lukla, jer nema puta, mada je pješačenje moguće.

Iz Lukle penjači kreću do glavnog naselja Šerpa Namche Bazaar (3440 m), dolinom rijeke Dudh Kosi, za što im treba dva dana. Tu provedu jedan dan radi aklimatizacije. Naredna dva dana pješače do Dingboche (4260 m) pa opet jedan dan pauziraju radi aklimatizacije. Zatim slijede dva dana pješačenja do Baznog kampa preko Gorakshepa, u kojem penjači provedu nekoliko sedmica aklimatizirajući se na visinu. Odavde je ishodište za uspon na vrh jugoistočnim grebenom. Tim putem koristili su se 1953. Edmund Hillary i Tenzing Norgay. Jugoistočni greben kao glavni put ka vrhu, bio je odabran uglavnom iz političkih razloga, a manje stanjem na terenu, jer je kineska granica 1950-ih, nakon kineskog zauzimanja Tibeta, bila zatvorena za zapadni svijet.

Ruta jugoistočnim grebenom uredi

Uspon počinje ledenjakom Khumbu. Gromade razlomljenog leda ("serak"), pukotine i putujući blokovi leda, strminu ledenjaka čine jednim od najopasnijih dijelova rute. Duž puta napredovanja podižu se visinski logori:

  • Kamp I (6.065 m). Nakon toga penjači napreduju uzbrdo snježnom dolinom Western Cwm do podnožja strane Lhotse. Naziva se i Dolina šutnje, jer u njoj se najmanje osjećaju vjetrovi na Himalajima.
  • Kamp II (6.500 m) ili Istureni bazni kamp (ABC). Odavde penjači napreduju ranije opremljenom rutom (Ferata).
  • Kamp III (7.470 m). Odavde do Kampa V, penjači su suočeni s dva dodatna izazova. Jedan je ogranak "Ženeva", izbočina crne stijene oblika nakovnja, tako nazvana od švicarske ekspedicije 1952. Fiksirani konopi pomažu penjačima preko tog snijegom pokrivenog stjenovitog sloja. "Yellow Band" je odsjek isprepletenih slojeva mramora, filita i škriljca, koji također zahtjeva oko 100 metara konopa za prelazak
  • Kamp IV (7.920 m) na Južnom prijevoju, između Everesta i Lhotsea. Ovdje penjači ulaze u zonu smrti, te uglavnom raspolažu najviše sa dva ili tri dana za pokušaj osvajanja vrha, koliko mogu izdržati na tim visinama. Ukoliko vrijeme nije povoljno unutar tih nekoliko dana, planinari su prisiljeni vratiti se, mnogi sve do baznog logora.

Od Kampa V, planinari započinju uspon na vrh oko ponoći s nadom u osvajanje vrha (još 1,000 metara iznad) u roku 10 do 12 sati. Penjači najprije dostignu "Balkon" na 8,400 m, malu platformu gdje obično ostave boce za kisik, hranu i tečnost što im služe za povratak. Na 8,750 m, mala kupola od snijega i leda označava Južni vrh.

Na 8.760 m isprječuje se stjenoviti zid nazvan Hillaryjev stepenik. Edmund Hillary i Tenzing Norgay, prvi planinari koji su prešli tu prepreku, postigli su to primitivnom penjačkom opremom i konopima. Danas, penjači se uspinju korišenjem pričvršćenih konopa koje su prethodno postavili Šerpe.

Ruta zapadnim grebenom uredi

Od prvog uspona 1953. godine pa do 1979. na Mount Everest popelo se uspješno 17 ekspedicija iz 11 zemalja, ukupno 84 uspona i to kroz 4 smjera:[2][3]

Niko do tada na vrh nije stigao zapadnim grebenom. Greben se proteže u dužini od 6,5 km, od sedla Lho La iznad baznog kampa do vrha. Konstantno je izložen vjetrovima sa Tibeta. U gornjem dijelu, kroz strme stijene niko nije znao kuda se može proći.[5]

Uspon Zapadnim grebenom prvi su pokušali Francuzi 1974. Pokušaj se završio tragičnom smrću dvojice Francuza i četvorice Šerpa. Na oko 6.000 metara, prilikom uspona na njih se sručila lavina. Bile su to 31-36 smrti na Everestu.[6]

Zapadni greben jednim dijelom svoje rute koristili su Amerikanci Tom Hornbein i William Unsoeld. Oni su do grebena došli iz Kampa II u Dolini tišine, kratko vrijeme išli grebenom, i da bi izbjegli smrtonosni greben, sišli su na Sjevernu stranu, prepriječili do Hornbeinovog kuloara (ime je došlo nakon njihovog uspona) i uspeli se na vrh.

Prvi uspon izveli su članovi jugoslavenske ekspedicije 13 i 15. maja 1979. godine (5 alpinista). Ekspedicija je na uspon krenuli iz Baznog logora sa južne strane, preko prevoja Lho La i grebenom do vrha. Da bi izbjegao lavine, vođa ekspedicije Tone Škarja djelimično je modifikovao francusku rutu. Ova jugoslavenska ruta proglašena je za jednu od najtežih na Everestu. Svi osvajači su se vraćali Hornbeinovim kuloarom, kojom prilikom je poginuo Ang Phu.[7]

Ruta jugozapadnom stranom uredi

Britanska ekspedicija Jugozapadnom stranom 1975. god, nakon ranijih nekoliko bezuspješnih pokušaja raznih ekspedicija, bila je prva koja se ispenjala jednom od tri strane Everesta.[8] Uspon Jugozapadnom stranom izvela je i Poljska ekspedicija 1980. god. i Sovjetska 1982. god. Jedan pokušaj slovačkih alpinista ovo rutom počeo je uspješnim usponom jednog od članova ekspedicije, ali je poginuo prilikom silaska Jugoistočnim grebenom, zajedno sa još trojicom penjača.

Pristup sa sjeverne strane uredi

Planinarske ekspedicije koje se penju sa sjevera pješače do Rongbuka na sjevernoj strani Everesta u Tibetu. Tu postavljaju bazni logor na 5,180 m nadmorske visine, na šljunčanoj ravnici neposredno ispod lednika. Odavde se pokušava osvojiti vrh penjući se najčešće sjeveroistočnim grebenom, što je standardna ruta.[9]

 
Sjeverna strana Everesta. Lijevo je Sjeveroistočni greben, najviše korištena ruta sa sjevera (zelena boja). Desno je Zapadni greben, koji je ispenjala jedino jugoslavenska ekspedicija 1979. g. (narandžasta boja). Rongbuk (lednik) je dole desno.

Ruta sjeveroistočnim grebenom uredi

Nakon aklimatizacije slijedi uspon sa postavljanjem visinskih logora:

  • Kamp II (6,100 m.). Do ovog logora planinari se uspinju središnjom morenom ledenjaka Rongbuk do podnožja Changtsea.
  • Kamp III (6.500 m.) ili ABC - Advanced Base Camp smješten je ispod Sjevernog prevoja.
  • Kamp IV (7.010 m.) je na Sjevernom prijevoju (između Changtsea i Everesta), i do njega penjači dolaze koristeći konopce.
  • Kamp V (7.775 m.) na sjevernom grebenu
  • Kampa VI (8.230 m.) na sjeveroistočnom grebenu. Na daljnjem usponu prelaze se stijene Tri stepenika. Nalaze se na visinama 8.564 m, 8.610 m i 8,710 m. Drugi stepenik, visine 40 m. se prelazi koristeći "Kineske ljetve", metalne ljestve koje je polu-stalno postavila kineska ekspedicija 1975. Sam vrh se osvaja snježnom padinom do 50 stepeni nagiba.

Rute sjevernom stranom uredi

  • Uspon kroz Hornbeinov kuloar (na slici označen plavom bojom), nalazi se zapadno od vrha. Kuloar je dobio ime po američkom alpinisti Tomu Hornbeinu koji je njime prvi prošao i došao na vrh, zajedno sa Willi Unsoeldom, još jednim članom američke ekspedicije iz 1963. god.[10] Ova ruta počinje iz Južnog baznog logora. Do sada je ponovljena samo četiri puta.
  • Prve uspone sjevernom stranom pokušali su Britanci 1922. i 1924. god. Edward Felix Norton, član tih ekspedicija, sišao je sa grebena i pronašao kuloar kojim je dostigao visinu 8.572 m. Po Nortonu, kuloar je nazvan Nortonovim kuloarom. Nešto slično na istom mjestu ponovio je Reinhold Messner 1980. god u svom uspješnom solo usponu bez korištenja dodatnog kisika.
  • Uspon Zakharovim kuloarom
 
Istočna strana Everesta ili Kangshung strana (satelitski snimak). Smjerovi uspona (crvena boja). Plava boja ruta Jugoistočnim grebenom od Južnog sedla do vrha. Zelena boja je sjeverna ruta preko Sjevernog sedla i Istočnog grebena. Strelice označavaju Tri stepenika na Istočnom grebenu.

Pristup sa istočne strane uredi

Istočna strana (Kangshung strana) je kineska strana Mount Everesta. Duga je 3.350 m. od Kangshung lednika do vrha. Gledano odozdo desno se završava sa Sjeveroistočnim grebenom, a lijevo Južnim prevojem i Jugoistočnim grebenom. Gornji dio strane sastavljen je od brojnih visećih ledenih gromada dok je donji dio sastavljen od stepenastih stijena, između kojih su brojni kuloari (jaruge). Zbog toga je ova strana daleko nepovoljnija za uspon na vrh.[11]

Prvi uspješan uspon preko Kangshung strane izvela je 1983. god američka ekspedicija koju je vodio James D. Morrissey. Poslije napornih pet i po sedmica na vrh su izašli: Kim Momb, Carlos Buhler, Louis Reichardt, George Lowe, Dan Reid i Jay Cassell. Godine 1988, jedna američko-britanska ekspedicija ispenjala je novi smjer prema Južnom sedlu, te završila uspon standardnim smjerom Jugoistočnog grebena.

Reference uredi

  1. ^ Zemljotres oštetio rutu za Mount Everest
  2. ^ "Mount Everest". Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje - 15.03.2020. Pristupljeno 15. 2. 2020.
  3. ^ "Evo kako je prvi put osvojen Mont Everest". Zdravija, 29.05.2019. Pristupljeno 15. 2. 2020.
  4. ^ Predavanje Everest '79
  5. ^ "35 godina od prvog jugoslovenskog uspona na Everest". Visokogorci Crne Gore. Arhivirano s originala, 17. 2. 2020. Pristupljeno 15. 2. 2020.
  6. ^ Unsfort
  7. ^ "Uspon Zapadnim grebenom". EverestHistory.com. Pristupljeno 13. 11. 2020.
  8. ^ Everest 1975 - BBC
  9. ^ "Usponi sa Rongbuk lednika - NOVA Online – Everest –". www.pbs.org. Pristupljeno 30. 4. 2009.(en)
  10. ^ Izgubljeni na Everestu
  11. ^ Azija, Tibet, Everest, Kangshung strana - publications.americanalpineclub.org, 1993.