Rakoniđijska pogodba

Rakoniđijska pogodba
Rusko-italijanski sporazum (1909)
Vrsta	Tajni sporazum
Kontekst(i)	Aneksijska kriza
Potpisan	24. oktobar 1909.
Lokacija	Racconigi, Italija
Stupio na snagu	24. oktobar 1909.
Uvjet(i)	Održavanje Status quo na Balkanu; Diplomatska podrška jedni drugima; Ruska podrška italijanskim pretenzijama na Tripolitaniju i Kirenaiku;
Strane	Ruska Imperija; Kraljevina Italija;
Pregovarači	Aleksandar Izvolski; Tomaso Tittoni;
Potpisnici	Nikolaj II; Viktor Emanuel III;
Jezici	ruski, italijanski

Rakoniđijska pogodba ili Rusko-italijanski sporazum iz 1909. bio je tajni sporazum između Viktora Emanuela III, kralja Italije i Nikolaja II, cara Rusije. Sporazum je zaključen dana 24. oktobra 1909. u dvorcu Racconigi (blizu Torina), Italija.

Situacija na Balkanu i evropska politika

Aneksijska kriza zaoštrila je odnose između Italije i Austro-Ugarske, te Austro-Ugarske i Rusije. Rusija je branila svoje interese na Balkanu u vezi sa Srbijom i Crnom Gorom. Italijanski interesi bili su pogođeni u Albaniji. Austrijanci su dugo pokazivali interesovanje za Albaniju i na svaki mogući način sprečavali Italiju da porobi ovu zemlju. Albanija bi Italiji dala dominaciju nad izlazom iz Jadranskog mora. Međutim, Jadransko more bilo je jedino more nad kojim je Austro-Ugarska mogla dominirati. Također, Italija je dugo polagala pravo na zemlje Trentino i Trst, koje je držala Austro-Ugarska.

Neoprezna politika Austro-Ugarske dovela je do toga da ona sada, pored svojih starih neprijatelja na Balkanu (Rusije i Osmanlijskog Carstva), ima novog neprijatelja – Italiju. I premda je Austro-Ugarsku i Italiju povezivao Trojni savez, te sile nikako nije bilo moguće nazvati saveznicima.

Ruska diplomatija čeznula je pak za osvetom austro-ugarskoj diplomatiji. Nedavni poraz ruske diplomatije i njenih saveznika u aneksijskoj krizi nikako nije odgovarao statusu Rusije kao velike sile. Sporazum sa Italijom bio je važan i za Rusiju i za Italiju. Osim toga, rusko-italijanski sporazum usmjeren protiv Austro-Ugarske mogao bi dodatno oslabiti Trojni savez, koji je već bio na rubu raspada.^[1]

U odnosima s Portom, u suštini, pripremala se italijanska aneksija Tripolitanije i neutralnost ili podrška Rusije u ovom pitanju mogla se postići u zamjenu za italijansko priznanje ruskih zahtjeva u vezi s moreuzom Dardaneli.

Prema tadašnjim novinama, na sastanku monarha se nije dogodilo ništa značajno:

RACCONIGI, 10. (23.) oktobar. U 8 sati. Uveče je u dvorcu održana svečana večera za 36 kuverta. Suvereni car je zauzimao mjesto u sredini stola, između kralja i kraljice. […]
Grad je u večernjim satima predstavio nesvakidašnji spektakl. Cijelo stanovništvo je na ulici i ispred dvorskog trga. Opština, koja se nalazi direktno nasuprot palate, spektakularno je osvetljena. Na Dvorskom trgu od 20 do 21 sat lokalno muzičko društvo, kojim je predsedavao fabrički radnik, pjevalo je serenadu i rusku narodnu himnu. Svi osjećaju neobično praznično raspoloženje.
RACCONIGI. U 12 sati u dvorcu je održan porodični doručak. Nakon doručka, suvereni car i kralj lovili su u šumi pored dvorca. Bar je učestvovao u lovu. Frederiksa i nekoliko osoba iz pratnje.^[2]

Tajni sporazum

U jesen 1909. u Racconigiju je održan sastanak cara Rusije i kralja Italije. Italijanski ministar vanjskih poslova Tomaso Tittoni i ruski ministar vanjskih poslova Aleksandar Izvolski su 24. oktobra formalizirali tajni sporazum između zemalja, koji su potpisala oba monarha. Prema ovom sporazumu, obje zemlje obećale su da će zadržati status quo na Balkanu. U slučaju sukoba između Italije ili Rusije sa Austro-Ugarskom, druga strana je obećala da će to podržati diplomatskom intervencijom.

Obje zemlje su obećale da će "dobronamjerno tretirati" interese jedne druge. Tako je Rusija obećala, sa svoje strane, da će se dobro odnositi prema "interesima Italije u Tripolitaniji i Kirenaici". Ovdje je riječ o modernoj Libiji, koja je tada bila u vlasništvu Osmanlijskog Carstva. To je zapravo značilo savez između Rusije i Italije, usmjeren protiv Osmanlija i Austro-Ugarske. Tako je Italija osigurala neutralnost Rusije u predstojećem ratu Italije. Nakon dvije godine, počinje italijansko-osmanlijski rat za Libiju (1911–1912). Italija je zauzvrat obećala da će podržati Rusiju u pitanju Dardanela.^[3]

Ishod

Rusko-italijanski sporazum imao je važan diplomatski karakter. Sporazum je ubrzao početak italijansko-osmanlijski rata za Libiju i, što je čudno, početak balkanskih ratova. Uostalom, gledajući poraz Osmanlija, balkanske zemlje su odlučile, iskoristivši njeno slabljenje, da stvore Balkansku ligu i krenule u rat protiv Porte. Istovremeno, rusko-italijanski sporazum dodatno je ubrzao raspad Trojnog pakta.

Također, Italija i Rusija zaključile su nešto kasnije sporazum sa Austro-Ugarskom bez obzira na ovaj sporazum.

Također pogledajte

Reference

^ И.е, Воронкова (16. 3. 2010). "Европейская политика России после Боснийского кризиса в оценке конституционных демократов". Новейшие научные достижения. 1 (2010).
^ "25 октября 1909 - Газетные "старости"(Архив)". starosti.ru. Pristupljeno 10. 5. 2023.
^ Charles Stephenson (19. 12. 2014). A Box of Sand: The Italo-Ottoman War 1911-1912 (jezik: engleski). Tattered Flag. str. 39–. ISBN 978-0-9576892-2-0.

Literatura

Historija diplomatije. Volume II . – Moskva: POLITIČKA LITERATURA, 1959. – str. 688, 689.

[1] И.е, Воронкова (16. 3. 2010). "Европейская политика России после Боснийского кризиса в оценке конституционных демократов". Новейшие научные достижения. 1 (2010).

[2] "25 октября 1909 - Газетные "старости"(Архив)". starosti.ru. Pristupljeno 10. 5. 2023.

[Stephenson2014-3] Charles Stephenson (19. 12. 2014). A Box of Sand: The Italo-Ottoman War 1911-1912 (jezik: engleski). Tattered Flag. str. 39–. ISBN 978-0-9576892-2-0.

[1]

[2]

[3]