Italijanski nacionalizam

Italijanski nacionalizam zasniva se na ideji da su Italijani etnički, kulturni i lingvistički nasljednici antičkih Rimljana, koji su naseljavali Apeninsko poluostrvo više od jednog milenija.[1][2] Korijene vuče iz doba Renesanse.[3] Italijanski nacionalizam je postao moćna politička snaga u 1830-im pod vodstvom Giuseppea Mazzinija.[4] Bio je jedan od uzroka ujedinjenja Italije u 1860-im i 1870-im. Italijanski nacionalizam bio je značajan i u Prvom svjetskom ratu, kada su iredentisti prisvajali teritorije Austro-Ugarske. Italijanski fašisti došli su na vlast 1922. i vladali su sve do kapitulacije Italije u Drugom svjetskom ratu.

Zastava Italije
Oltar domovine u Rimu

Historija uredi

Od renesanse do 19. vijeka uredi

 
Niccolò Machiavelli

Korijeni italijanskog nacionalizma vežu se za renesansu, u doba kada se u Italiji oživljavao grčko-rimski stil kulture, filozofije i umjetnosti. Niccolò Machiavelli, diplomata i politički teoretičar, u svome djelu Vladar (1532) poziva Italijane da "zauzmu Italiju i oslobode je od Barbara", odnosno stranih sila koje su pokušavale okupirati Apeninsko poluostrvo.[5]

1830–1848 uredi

 
Giuseppe Mazzini

Jedna od najvažnijih figura u razvoju italijanskog nacionalizma bio je Giuseppe Mazzini koji je nacionalista postao u 1820-im.[6] U svojoj političkoj karijeri, zalagao se za oslobođenje Italije od despotizma, aristokratskih privilegija, svešteničkog autoriteta i okupacije i indirektne kontrole od strane Austrije.[7] Mazzini je antički Rim smatrao "hramom čovječanstva" i nastojao je ujediniti Italiju. Italijanski nacionalisti tog doba smatrali su da je rimske duhovne vrijednosti očuvala Rimokatolička crkva.[2] Promovisali su koncept Romanite i tvrdili su da je rimska kultura dala neprocjenjiv doprinos italijanskoj i zapadnjačkoj civilizaciji.[2] Od 1820-ih, Mazzini je podržavao revoluciju kako bi se stvorila italijanska utopijska republika.[6] Godine 1832, Mazzini je formirao revolucionarsko društvo Mlada Italija.[7] Iako se Mlada Italija raspala u 1830-im, Mazzini je uspostavlja ponovo 1839. sa namjerom da dobije podršku od radničkih grupa.[7] Mazzini je u to vrijeme bio neprijateljski nastrojen prema socijalizmu jer je smatrao da bi se sve klase trebale ujediniti u cilju kreiranja ujedinjene Italije.[8]

Vincenzo Gioberti se u svojim djelima 1843. zalagao za kreiranje federalne države Italije koju bi vodio papa.[9]

Camillo Benso, budući premijer Kraljevine Sardinije i Kraljevine Italije, u 1840-im radio je kao urednik nacionalističkog lista Il Risorgimento.[10] Benso je bio liberalni nacionalista i smatrao je da su sloboda, tolerancija, jednakost i individualna prava spojiva sa nacionalizmom.[11]

 
Giuseppe Garibaldi, istaknuti italijanski nacionalistički lider tokom Risorgimenta.

Pod uticajem ekonomskog nacionalizma, biznismeni i vlast zalagali su se za ujedinjenu Italiju.[8] Carinska ograničenja i neorganizovan željeznički sistem spriječavali su ekonomski razvoj Italije.[8] Prije revolucija 1848, Carlo Cattaneo podržavao je italijansku ekonomsku federaciju.[10]

1848–1870 uredi

 
Daniele Manin, osnivač Italijanskog nacionalnog društva.

Italijanski nacionalizam privukao je i konzervativce i liberale.[12] Revolucije 1848. pomogle su razvoju italijanske nacionalističke kulture. Liberalizacija novinskih zakona u Pijemontu dozvolila je nacionalističkim aktivnostima da procvjetaju.[10]

Daniele Manin i Giorgio Pallevicino osnivaju Italijansko nacionalno društvo 1857.[10] Osnovano je u cilju promovisanja i širenja nacionalizma među politički umjerenim ljudima. Aktivnosti društva uključivale su prikupljanje novca, održavanje javnih skupova i izdavanje novina.[10] Nacionalno društvo pomoglo je u širenju nacionalizma među obrazovanom srednjom klasom.[10] Do 1860, Italijansko nacionalno društvo je uticalo na dominantne liberalne krugove u Italiji i dobilo je podršku srednje klase za uniju Pijemonta i Lombardije.[13]

Daniele Manin bio je prvi državnik koji je vjerovao u mogućnost italijanskog ujedinjenja, godinama prije nego što su Camillo Benso di Cavour i Giuseppe Garibaldi ujedinili Italiju putem diplomatskih i vojnih akcija. Tokom Pariskog kongresa 1856, Manin je pričao Cavouru o planovima i strategijama kojima bi se postiglo italijansko ujedinjenje. Cavour je smatrao ove planove uzaludnim i nakon sastanka pisao je kako je Manin pričao o "jedinstvu Italije i drugim besmislicama" ("l'unità d'Italia ed altre corbellerie").[14]

1870–1922 uredi

 
Francesco Crispi

Nakon što je ujedinjene Italije završeno 1870, vlada se suočila sa unutrašnjim problemima što je rezultovalo pribjegavanju ka kolonijalnoj politici kako bi se skrenula pažnja javnosti.[1]

U ovim je godinama jedna od najznačajnijih figura italijanskog nacionalizma bio Francesco Crispi, čije su radnje za vrijeme dok je bio premijer okarakterisane kao patriotizam koji se pojavljivao u formi opsjednutosti za nacionalnim jedinstvom i odbranom od neprijateljskih stranih zemalja.[15] Italija je pokorila Eritreju i Somaliju, ali je 15.000 Italijana poginulo u sukobu sa Etiopijom dok je ostatak bio primoran da se povuče.[1] Italija je u ratu sa Osmanlijskim carstvom 1911. i 1912. osvojila Libiju i Dodekanez.[1] Ovi pokušaji da se pridobije javnost propali su, a pobune i nasilni protesti bili su tako intenzivni da su mnogi posmatrači smatrali da mlada Kraljevina Italija neće preživjeti.[1]

Umorna zbog unutrašnjih sukoba u državi, grupa buržujskih intelektualaca predvođena Gabrielom d'Annunziom, Gaetanom Moscom i Vilfredom Paretom objavila je rat parlamentarnom sistemu, a njihova pozicija stekla je poštovanje među Italijanima.[1] D'Annunzio je pozvao mlade Italijane da nasilnim radnjama okončaju parlamentarnu vladu.[1] Italijansku nacionalističku asocijaciju osnovao je 1910. šovinista Enrico Corradini koji je naglasio potrebu za ratničkim junaštvom, potpunom žrtvom individualnosti i jednakosti za državu, disciplinom i poslušnošću u društvu i veličinom i moću antičkog Rima.[1] Corradinijeve ekstremističke poglede oduševljeno su podržali mnogi Italijani.[1]

 
Gabriele d'Annunzio

Italija je na početku Prvog svjetskog rata bila neutralna, iako je od 1882. bila u savezu sa Njemačkom i Austro-Ugarskom.[1] Italija 1915. staje na stranu Britanaca i Francuza i objavljuje rat Njemačkoj i Austro-Ugarskoj.[1]

Nacionalistički ponos porastao je u Italiji u novembru 1918. nakon pobjede i osvajanja austro-ugarskih teritorija.[16] Građani Rima proslavljali su pobjedu. Cijela populacija oslobođenog Trsta (140.000 ljudi) prisustvovala je dolasku Carla Petittija di Roreta, novog guvernera-generala Trsta, koji je došao ratnim brodom.[16]

Italijanski zahtjevi na pariskoj mirovnoj konferenciji 1919. nisu potpuno ispunjeni. Italija je dobila Trst, Trento, Istru i Južni Tirol, ali nije dobila druge teritorije koje su joj obećane.[1]

Italijanski nacionalisti posebno su bili bijesni jer Italija nije dobila pravo da aneksira Rijeku, koja je imala blagu italijansku većinu, ali nije bila dio italijanskih zahtjeva Saveznicima 1915, i veći dio Dalmacije, koja je imala slavensku većinu, jer bi aneksiranje Dalmacije navodno kršilo Wilsonovih Četrnaest tačaka.[17] D'Annunzio je odgovorio mobilizirajući 2.000 veterana rata koji su na silu zauzeli Rijeku. Ova je akcija naišla na međunarodnu osudu, ali ju je podržavala većina Italijana.[17] Iako je d'Annunzijeva vlada skinuta sa vlasti, Italija je 1924. okupirala Rijeku.[17]

1922–1945 uredi

Premijer Italije 1922. postaje vođa italijanskih fašista, Benito Mussolini. Mussolini je želio izgraditi Italijansko carstvo na obalama Sredozemnog mora.[17] Težio je izgradnji bližih odnosa sa Njemačkom i Ujedinjenim Kraljevstvom, a bio je neprijateljski nastrojen prema Francuskoj i Jugoslaviji.[18]

Nakon Drugog svjetskog rata uredi

 
Carlo Azeglio Ciampi

Nakon pada fašizma i rođenja Republike, interes političara i širih masa u italijanski nacionalizam bio je relativno mali, uglavnom zbog veza koje je imao sa fašizmom i lošim sjećanjima iz Drugog svjetskog rata. Jedina veća i aktivna stranka koja je slijedila nacionalističku ideologiju bio je Italijanski socijalni pokret, koji je u ranim 1960-im postao četvrta najveća stranka u Italiji.[19] U ovom periodu nacionalizam je posmatran kao ideologija potpuno povezana sa desničarskim političkim partijama i organizacijama. Dva bitna događaja oživjela su nacionalizam u Italiji. Prvi je bilo pitanje Trsta 1953, kada je italijanski zahtjev za potpunom kontrolom Trsta podržavao veći dio italijanskog društva,[20] a drugi je bila kriza iz 1985. kada je Italija odbila SAD-u izručiti otmičare broda Achille Lauro, koji su bili povezani sa PLO-om.[21]

 
Palazzo Vecchio u Firenci tokom proslave 150. godišnjice ujedinjenja Italije.

U 2000-im, nacionalizam je dobio umjerenu podršku društva, posebno tokom praznika kao što su Dan republike i Godišnjica oslobođenja. Carlo Azeglio Ciampi, bivši predsjednik Italije, često je veličao patriotizam među Italijanima spominjući u svojim govorima događaje kao što su ujedinjene Italije i Resistenza, i nacionalne simbole kao što su zastava i himna.[22] 150. godišnjica ujedinjenja Italije 2011. pokazala je umjerenu podršku nacionalizmu u društvu.[23] Nacionalističke ideologije prisutne su tokom anti-globalizacijskih protesta. Nacionalističke stranke u današnjoj Italiji su Braća Italije, Desnica i Plamen trobojke. U zadnje vrijeme, nacionalizam su u formi banalnog nacionalizma prihvatile i liberalna Naprijed Italija, centristička Unija centra i Demokratska stranka, koja pripada lijevom centru.[24][25]

Italijanski nacionalizam naišao je na otpor i u samoj Italiji. Regionalizam je jak u regijama kao što su Furlanija-Julijska krajina, Napulj, Sardinija, Sicilija i Veneto.[26] Podjela sjever-jug, izazvana ekonomskim razlikama (sjever Italije je industrijsko područje, a jug agrikulturalno), predstavlja prepreku ujedinjenom italijanskom identitetu.[27]

Simboli uredi

Reference uredi

  1. ^ a b c d e f g h i j k l Motyl 2001, str. 248.
  2. ^ a b c Aaron Gillette. Racial theories in fascist Italy. 2. izdanje. London, England, UK; New York, New York, USA: Routledge, 2003. str. 17.
  3. ^ Trafford R. Cole. Italian Genealogical Records: How to Use Italian Civil, Ecclesiastical & Other Records in Family History Research. Salt Lake City, Utah, USA: Ancestry Incorporated, 1995. str. 15
  4. ^ J. P. T. Bury. The new Cambridge modern history: The zenith of European power 1830–70. London, England, UK; New York, New York, USA: Cambridge University Press, 1964. str. 224
  5. ^ Mikael Hörnqvist. Machiavelli and Empire. Cambridge, England, UK: Cambridge University Press, 2004. str. 259
  6. ^ a b Vincent P. Pecora. Nations and identities: classic readings. Oxford, England, UK; Malden, Massachusetts, USA: Blackwell Publishers, Inc, 2001. str. 156
  7. ^ a b c John Gooch. The Unification of Italy. Taylor & Francis e-library, 2001. str. 5
  8. ^ a b c John Gooch. The Unification of Italy. Taylor & Francis e-library, 2001. str. 6
  9. ^ Jonathan Sperber. The European revolutions, 1848-1851. Second Edition. Cambridge, England, UK; New York, New York, USA: Cambridge University Press, 2005. str. 97
  10. ^ a b c d e f Lucy Riall. The Italian Risorgimento: State, society and national unification. London, England, UK; New York, New York, USA: Routledge, 1994. str. 69
  11. ^ Nationalism (Cavour). treccani.it/
  12. ^ J. P. T. Bury. The new Cambridge modern history: The zenith of European power 1830–70. London, England, UK; New York, New York, USA: Cambridge University Press, 1964. str. 226
  13. ^ Lucy Riall. The Italian Risorgimento: State, society and national unification. London, England, UK; New York, New York, USA: Routledge, 1994. str. 70
  14. ^ Holt, The Making of Italy: 1815–1870, str. 195
  15. ^ Nation-building in 19th-century Italy: the case of Francesco Crispi Arhivirano 10. 6. 2014. na Wayback Machine, Christopher Duggan, History Today, 1. 2. 2002.
  16. ^ a b Francis W Halsey. The Literary Digest History of the World War, Vol. IX. New York, New York, USA: Cosimo, Inc, 2009. str. 147-149
  17. ^ a b c d Reynolds Mathewson Salerno. Vital crossroads: Mediterranean origins of the Second World War, 1935-1940. Ithaca, New York, USA: Cornell University Press, 2002. str. 4
  18. ^ Reynolds Mathewson Salerno. Vital crossroads: Mediterranean origins of the Second World War, 1935-1940. Ithaca, New York, USA: Cornell University Press, 2002. str. 5
  19. ^ Atkins, Stephen E. (2004). "Italian Social Movement (Movimento Sociale Italiano) (MSI) (Italy)". Encyclopedia of modern worldwide extremists and extremist groups. Greenwood Publishing Group. str. 151–152. ISBN 978-0-313-32485-7.
  20. ^ PIGLIUCCI M., Gli ultimi martiri del Risorgimento. Gli incidenti per Trieste italiana del novembre 1953, Ed. Mosetti, Trieste 2013. ISBN 978-88-9026-741-3.
  21. ^ http://www.repubblica.it/online/esteri/abbas/sigonella/sigonella.html
  22. ^ Carlo Azeglio Ciampi
  23. ^ "Arhivirana kopija". Arhivirano s originala, 8. 2. 2014. Pristupljeno 13. 6. 2016.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  24. ^ Miklós Sukosd, Karol Jakubovicz (2011). Media, Nationalism and European Identities. Budapest. CEU Press.
  25. ^ John A. Agnew (2002). Place and Politics in Modern Italy. Chicago. The University of Chicago Press.
  26. ^ Peter Wagstaff. Regionalism in the European Union. Intellect Books, 1999. str. 141
  27. ^ Damian Tambini. Nationalism in Italian Politics: The Stories of the Northern League, 1980-2000. London, England, UK; New York, New York, USA: Routledge, 2001. str. 34