Podocarpaceae
Podocarpaceae je velika porodica četinara pretežno Južne hemisfere. Uključuje oko 156 vrsta zimzelenih stablašica i grmova.[1] Ako se uključe i Phyllocladus Manoao i Sundacarpus obuhvata ukupno 19 rodova.
| Podocarpacea | |
|---|---|
 Podocarpus macrophyllus, listovi i zrele šišarke | |
| Sistematika | |
| Carstvo | Plantae |
| Divizija | Spermatophyta |
| Razred | Gymnospermae |
| Potklasa | Pinidae |
| Red | Araucariales |
| Porodica | Podocarpaceae |
| Rodovi | |
Porodica je klasični pripadnik antarktičle flore, sa glavnim centrom biodiverziteta u Australaziji, posebno Novoj Kaledoniji, Tasmaniji i na Novom Zelandu, a u nešto manjoj mjeri i u Maleziji i Južnoj Americi (prvenstveno u planinama Ande). Nekoliko rodova se proteže sjeverno od ekvatora u Indokini i Filipinima. Rod Podocarpus seže sve do sjevera kao što je jug Japana i jug Kine u Aziji, i Mexico u Americi, te Nageia u južnoj Kini i južnoj Indiji. Dva roda se također javljaju u sahelskoj Africi, široko rasprostranjeni Podokarpus i endemski Afrocarpus. Parasitaxus usta jedinstven je kao jedina poznata parazitska golosjemenjača. Javlja se na Novoj Kaledoniji, gdje parazitira na drugom članu porodice Podocarpaceae, Falcatifolium taxoides.[2] Rod Phyllocladus je sestrinski za Podocarpaceae sensu stricto.[2] It is treated by some botanists in its own family Phyllocladaceae.[3]
Taksonomija
urediPodocarpaceae ispoljavaju veliku raznolikost i morfološki i ekološki. Članovi se javljaju uglavnom n Južnoj hemisferi, a većina generičkih taksona nalazi se u Novoj Kaledoniji, Novom Zelandu i Tasmaniji. Raznolikost vrsta Podocarpus je uglavnom u Južnoj Americi i indonezijskim otocima, a potonji su takođe bogati vrstama rodova Dacrydium i Dacrycarpus.
Najveći rodovi su Podocarpus (sa 82 do 100 vrsta)[1][4] i Dacrydium (21 vrsta). Nekoliko rodova zajedničko je Novom Zelandu i Južnoj Americi, podupirući mišljenje da su podokarpusi imali široku rasprostranjenost po južnoj Gondvani. Raspad Gondvane doveo je do opsežne divergentne specijacije Podocarpaceae. Do 1970, bilo je prepoznato samo sedam rodova porodice Podocarpaceae: Podocarpus, Dacrydium, Phyllocladus, Acmopyle, Microcachrys, Saxegothaea, and Pherosphaera. Sve (četiri) afričke vrste pripadaju rodu Podocarpus – P. falcatus, P. elongatus, P. henkelii i P. latifolius. Na osnovu anatomije listova, rod Podocarpus podijeljen je u osam vrsta vrsta: Afrocarpus J.Buchholz & N.E.Gray, Dacrycarpus Endl., Eupodocarpus Endl., Microcarpus Pilg., Nageia (Gaertn.) Endl., Polypodiopsis C.E.Bertrand (non Polypodiopsis Carriére nom. rej. prop. 6), Stachycarpus Endl. i Sundacarpus J.Buchholz i N.E.Gray.
Rezultati istraživanja embriologeneze, razvoja gametofita, strukture ženske šišarke i citologije dovele su do uvjerenja da je osam kategorija vjerovatno zaslužilo taksonomski rang roda. Istraživači su se složili o potrebi prepoznavanja "prilično prirodnih grupacija za koje se pokazalo da imaju dobru geografsku i, vjerovatno, evolucijsku koheziju" i poduzeli su potrebne korake da svaka sekcija podignu na rang roda.[5]
U 1990, reklasifikacija Podocarpaceae prepoznaje 17 rodova, isključijući iz porodice rod Phyllocladus, dok uključuje Sundacarpus, ali ne i Manoao.[4] Zazim, 1995, Manoao je, na osnovu fenotip morfoloških svojstava, izdvojen iz Lagarostrobus.[6] U 2002, molekulskofilogenetčka studija pokazuje da je Sundacarpus ugrađen u Prumnopitys , a monofiletsko porijeklo Lagarostrobos je dvojbeno ako je u njega uključen i Manoao.[2] Više ddanašnjih pristupa porodici, prepoznaju pripadnjost roda Manoao, ali ne i Sundacarpus.[7]
Kladogram
uredi| Pinales |
| ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Priznati rodovi
urediTakođer pogledajte
urediReference
uredi- ^ a b James E. Eckenwalder. 2009. Conifers of the World. Portland, Oregon: Timber Press. ISBN 978-0-88192-974-4.
- ^ a b c William T. Sinclair, R. R. Mill, M. F. Gardner, P. Woltz, T. Jaffré, J. Preston, M. L. Hollingsworth, A. Ponge, and M. Möller. 2002. "Evolutionary relationships of the New Caledonian heterotrophic conifer, Parasitaxis usta (Podocarpaceae), inferred from chloroplast trnL-F intron/spacer and nuclear rDNA ITS2 sequences". Plant Systematics and Evolution 233 (1–2): 79–104. doi:10.1007/s00606-002-0199-8
- ^ Christopher N. Page. 1990. "Phyllocladaceae" pages 317–319. In: Klaus Kubitzki (general editor); Karl U. Kramer and Peter S. Green (volume editors) The Families and Genera of Vascular Plants volume I. Berlin, Heidelberg: Springer-Verlag.ISBN 978-0-387-51794-0
- ^ a b Christopher N. Page. 1990. "Podocarpaceae" pages 332–346. In: Klaus Kubitzki (general editor); Karl U. Kramer and Peter S. Green (volume editors) The Families and Genera of Vascular Plants volume I. Berlin, Heidelberg: Springer-Verlag. ISBN 978-0-387-51794-0
- ^ Barker, N. P.; Muller, E. M.; and Mill, R. R. (2004). "A yellowwood by any other name: molecular systematics and the taxonomy of Podocarpus and the Podocarpaceae in southern Africa" Arhivirano 8. 4. 2008. na Wayback Machine. South African Journal of Science, 100: 629–632.
- ^ Brian P. J. Molloy. 1995. "Manoao (Podocarpaceae), a new monotypic conifer genus endemic to New Zealand". New Zealand Journal of Botany 33 (2): 183–201.
- ^ Aljos Farjon. 2008. A Natural History of Conifers. Portland, Oregon: Timber Press. ISBN 978-0-88192-869-3
Dopunska literatura
uredi- Christopher J. Quinn and Robert A. Price. 2003. "Phylogeny of the Southern Hemisphere Conifers". Proceedings of the Fourth International Conifer Conference: 129–136. DOI: 10.17660/ActaHortic.2003.615.10
Vanjski linkovi
uredi
