Bijeli bor

(Preusmjereno sa Pinus sylvestris)

Bijeli bor (lat. Pinus sylvestris), obični bor, bjelobor, sosna[1] je četinarska golosjemenjača, stablašica iz porodice Pinaceae.

Bijeli bor
(Pinus sylvestris)
Status zaštite: Smanjeni rizik (lc)
Bijeli bor (Pinus sylvestris/Pinus sylvestre)
Bijeli bor (Pinus sylvestris/Pinus sylvestre)
Sistematika
CarstvoPlantae
DivizijaPinophyta
RazredPinopsida
RedPinales
PorodicaPinaceae
RodPinus
VrstaP. sylvestris
Dvojno ime
Pinus sylvestris
L.
Areal bijelog bora

Opis uredi

 
Iglice
 
Šišarke bijelog bora

Bijeli bor je stablašica, koja dostigne visinu i do 40 m, rijeđe i do 48 m, promjera do 100 cm; dugog je debla u mladosti etažnog rasporeda grana, zaobljene krošnje, a u starosti i na stijenama često kišobranaste krošnje.[1] Drvo i ostali organi biljke obiluju smolnim kanalima (smolom). Zbog širokog areala, opisano je mnogo geografskih oblika i raznih fenotipova.[2][3]

Kora ovog drveta, na gornjem dijelu debla i na ograncima je tanka, crvenkastožuta, a osipa se u tankim ljuskama, u krošnji i višim dijelovima do 18% promjera. Donji dio debla ima sivosmeđu, duboko izbrazdanu, debelu koru debljine do 35 mm.[1] Debla starijih stabala su crvenkasta i tanka, vrlo smolasta. Uobičajeni atribut "bijeli" dobio je zbog primjetno svjetlije kore i iglica u odnosu na crni bor. Iglice su dugačke,

Razvijenost korijenovog sistema ovisi o tipu podloge i dubini tla, ali redovno ima jaku glavnu žilu. Jedino mu pupovi nisu smolasti; jajasto su valjkasti i zaobljeni. Ljuske su priljubljene sa više-manje slobodnim vrhovima, dužine 2–6 mm. Iglice su na kratkim izdancima, po dvije u bjeličastom rukavcu; duge su 4–8 cm, a široke do 2 mm. Tanke su i savitljive, šiljate, često blago uvijene (usukane), svijetlosivzelenkaste do zelene ili tamnozelene. Ostaju na granama 2-3 godine, na višim nadmorskim visinama i duže. Cvjetovi bijelog bora su jednospolni. Muški su jajasti, sumpornožuti, dugi do 1 cm; ženski su u vidu malih smeđih ili crvenih šišarki.

Jajasto-čunjaste šišarke su svjetlosmeđe ili sivkaste, sa izraženom kratkom drškom na kojoj vise; često su asimetrične, duge 3–8 cm, široke 2–3 cm, rombastog štitića, bez šiljka. Apofiza je ravna ili piramidno izvučena, sa vršnom grbicom.[4].

Sjemenke su tamnosmeđe, duge oko 3–4 mm, sa 3-4 puta dužim prozirnim krilcetom koje ih obuhvata, kao kliještima i od njega se lahko odvaja. Sazrijevaju u oktobru druge godine, a ispadaju u proljeće treće godine. Klije sa 4-8, a najčešće sa 6 kotiledona.

Ekologija uredi

Bijeli bor najbolje uspijeva na pozicijama sa puno svjetlosti, što ga ograničava i smanjuje mu konkurentnost prema ostalim vrstama drveća. Veoma je prilagodljiv je na ekološke uvjete temperature, vlage i tla; zahvaljujući tome i ima tako širok i raznolik areal. Doživi čak i do 250 godina. Početak plodonošenja je između 10-e i 20-e godine na osami, a 20 godina kasnije u sastojini. Mlade biljke su osjetljive na snijeg. Dobro podnosi mraz, sušu i zimske studeni i zagađenja.

Rasprostranjenje uredi

Bijeli bor raste u širokom području Evrope i Sjeverne Azije, na Kavkazu, Krimu, Pirinejskom i Balkanskom poluotoku.[1] U Bosni i Hercegovini i okolnim Balkanskim državama, ovo je autohtona vrsta drveća u pojasu srednih i viših mezofitskih šuma. Ima veliki privredni značaj.

Osobine uredi

Drvo obične borovine je jedričavo, svijetle smeđastocrvene srčike i žućkaste do crvenkastobijele bjeljike. Bjeljika znatno široka u mlađeg drveta, sa oštrim prelazom između zona ranog i kasnog drveta. Smolni kanali teško uočljivi. Drvo sjajno i ima miris terpentina. Udio pora oko 67%.

Mehaničke osobine uredi

Drvo lako 0,59 g/cm3, jako se uteže, meko na pritisak, vlak i savijanje je počvrsto, na smicanje i udarac čvrsto, lako se cijepa, elastično je i trajno drvo.[1] Trajnost mu je, bez vještačkih dodataka radi zaštite: 20-70 godina na zemlji, 90-120 godina pod krovom, 250-500 godina pod vodom, 700-900 godina u stalno suhom, a djelomično u zemlji kao stub ili prag 7-8 godina.

Osobine bijelog bora[1]
ZM
(apsolutno suho)
ρ0
(g/cm3)
ZM
(standardno suho)
ρ1215
(g/cm3)
ZM
(neodređene vlažnosti)
ρw
(g/cm3)
Nazivna ZM
(standardno suho)
ργ
(g/cm3)
Zapreminsko utezanje
Uv
(%)
Tangencijalno utezanje
Ut
(%)
Radijalno utezanje
Ur
(%)
Longitudinalno utezanje
Ul
(%)
Koeficijent zapreminskog utezanja
k
Savojna čvrstoća
σb
(MPa)
Pritisna čvrstoća
σpm
(MPa)
Zatezna čvrstoća
σw
(MPa)
Smicajna čvrstoća
σs
(MPa)
Čvrstoća cijepanja
σc
(MPa)
Čvrstoća na udarac
Aw
(kJ/m2)
Modul elastičnosti
E
(MPa x 103)
Tvrdoća po Janki
HJ
(MPa)
Tvrdoća po Brinelu
HB
(MPa)
Trajnost
0,49
0,30-0,89
0,52
0,33-
0,70
0,38-1,03
0,42 12,4
8,9-16,0
7,7
6,1-9,8
4,0
2,6-5,1
0,4
0,1-0,6
0,26

Primjena uredi

Drvo bijelog bora upotrebljava se kao građevno i stolarsko drvo, građevna stolarija, podovi, željeznički pragovi, rudničko drvo, stupovi i šipovi, jarboli, antene i celulozno drvo. Obrađuje se lako i dobro, katkad mu je potrebna saponifikacija. Sporedni proizvod su smola, dobijena smolarenjem i ekstrakcijom iz starih panjeva, katran, terpentinsko ulje i kora za štavljenje. Zbog trajnosti srčike, ubotrebljava se u vodogradnjama i građevinskoj stolariji.[1]

Greške uredi

Greške drveta bijelog bora su: usukanost, kvrgavost, zasmoljenost i modrenje. Od gljivica napadaju ga: Ceratostomella, Trameter, Armillaria merulius, Polyporus, Lophodermium seditiosum, a od insekata Xyloterus, Monochamus, Xyleborus i Sirex.[1]

Također pogledajte uredi

Reference uredi

  1. ^ a b c d e f g h Alija Karahasanović, Nauka o drvetu, Svjetlost, Sarajevo ISBN 86-01-00984-0
  2. ^ Simpson, Michael G. (2011). Plant Systematics. Academic Press. ISBN 0-08-051404-9.CS1 održavanje: ref=harv (link)
  3. ^ Dahlgren, R.M.; Clifford, H.T.; Yeo, P.F. (1985). The families of the monocotyledons. Berlin: Springer-Verlag. ISBN 978-3-642-64903-5. Pristupljeno 10. 2. 2014.CS1 održavanje: ref=harv (link)
  4. ^ "Forfjorddalen naturreservat". Arhivirano s originala, 23. 10. 2015. Pristupljeno 3. 1. 2020.

Vanjski linkovi uredi