Osman Nuri Hadžić

Osman Nuri Hadžić (Mostar, 28. juni 1869 – Beograd, 23. decembar 1937) bio je bošnjački intelektualac i pisac koji je krajem 19. i početkom 20. vijeka počeo djelovati među bosanskim muslimanima. Mekteb, ruždiju i medresu Hadžić je završio u svom rodnom Mostaru, a šerijatsku sudačku školu u Sarajevu, nakon čega se upisao na pravo u Beču a diplomirao je u Zagrebu.

Osman Nuri Hadžić

Počeo je pisati vrlo rano, i to u zajednici sa svojim dobrim prijateljem Ivanom Miličevićem objavljujući veliki broj pripovjedaka po raznim književnim časopisima (njihovi radovi su objavljivani pod pseudonimom Aziz Osman). Hadžić se mnogo bavio i kulturnom historijom, vjersko-prosvjetnim pitanjima i polemikom. Kao izvrstan poznavalac mnogih pitanja postigao je na tom polju zapažen uspjeh. Naročito mu je značajno djelo Muhamed a.s. i Kur'an - kulturna historija Islama.

Zajedno sa Safvet-begom Bašagićem i Edhemom Mulabdićem pokreće list Behar 1. maja 1900. godine, čija je kulturna uloga u životu Bošnjaka bila neosporno značajna.

Službovao je u Okružnom sudu u Sarajevu, a poslije toga stalno boravi u Sarajevu sve do prvog svijetskog rata i tu istovremeno radi u Zemaljskoj vladi i Šerijatskoj sudačkoj školi, kao profesor i jedno vrijeme kao upravnik škole.

Za vrijeme rata je kotarski predstojnik u Bosanskoj Dubici a zatim u Banjoj Luci. Poslije rata bio je niz godina viši upravni činovnik, da kao član Državnog savjeta u Kraljevini ”SHS” umire u šezdesetosmoj godini života u Beogradu.

Djela

• "Islam i kultura", Zagreb 1894.
• "Muslimansko pitanje u Bosni i Hercegovini", Zagreb 1902.
• "Muhamed a.s. i Kuran", Beograd 1931.
• "Borba muslimana za vjersko-prosvjetnu autonomiju",
• "Pripovjesti iz Bosne i Pripovjesti",
• "Na pragu novoga doba", Naklada "Matice Hrvatske", Zagreb,1896.
• "Bez nade",
• "Bez svrhe",