Memorija (biologija)

Ovaj članak govori o memoriji kao ljudskoj sposobnosti. Za ostala značenja pogledajte memorija.

Memorija predstavlja sposobnost nekog organizma da sačuva, zadrži te kasnije pozove informaciju. Ova definicija se može koristiti kao osnova i kada se govori o memoriji uređaja, recimo memoriji računara.

Pamćenje je mogućnost usvajanja, zadržavanja i korištenja informacija. Pamćenje je uveliko značajno za čovjeka, za njegov razvoj i identitet. Ono je u uskoj vezi s učenjem, moglo bi se reći da bez njega učenje ne bi imalo smisla jer je pamćenje mjesto na kojem se čuvaju informacije, a ujedno je i proces unutar čovjeka koji obrađuje te informacije.

Vrste pamćenja

Postoje tri vrste pamćenja:

• Epizodičko pamćenje – pod epizodičkim pamćenjem podrazumijevaju se sjećanja na događaje koje je neko doživio ili koji su se dogodili u njegovoj blizini. Epizodičko pamćenje se odnosi na vremensko određivanje zbivanja pojedinih događaja, dakle postavlja se pitanje kada i gdje je neko usvojio neku informaciju (npr. šta je jeo za doručak...)
• Semantičko pamćenje – informacije koje su pohranjene u epizodičko pamćenje dalje sele u semantičko pamćenje. Za semantičko pamćenje može se reći da se odnosi na opće znanje za razliku od epizodičkog. Dok se u epizodičkom pamćenju događaje doživljavaju, u semantičkom se nisu desili, ali ih se poznaje kao neke opće činjenice (npr. da je Shakespeare napisao "Hamleta"). Semantičko pamćenje je nužno za upotrebu jezika, odnosi se na pamćenje značenja riječi i pojmova, gramatičkih pravila za slaganje rečenica itd.
• Proceduralno pamćenje – proceduralno pamćenje ili pamćenje vještina sadrži znanje o tome kako se nešto radi ili izvodi. Neke vještine poput vožnje bicikla, plivanja, gašenja svjetla i sličnog ne zaboravljaju se nikako tokom života.

Proceduralno pamćenje uključuje tri faze:

• Kognitivna faza – treba shvatiti sve što treba napraviti pri usvajanju vještine.

• Faza povezivanja – određivanje najdjelotvornijeg načina povezivanja pojedinih radnji u jednu cjelinu. Sve manje se koriste verbalni aspekti pamćenja (npr. prva brzina dolje, druga gore...), a sve se više koriste motorički aspekti pamćenja.

• Automatsko odvijanje vještine – do nje se dolazi dugotrajnom vježbom koja stvara naviku (automatizam) te zahtjeva samo minimum svjesne kontrole.

Tri procesa pamćenja

Kodiranje - informacije koja se žele zadržati u pamćenju se kodiraju u kratkoročnom pamćenju. Te informacije se moraju promijeniti tako da budu smislene i da imaju logički slijed, kako bi se mogle pohraniti i poslije pronaći. Ta promjena informacija pri pamćenju u oblik koji se može pohraniti i poslije pronaći zove se kodiranje. Na takav način se informacije pripreme za čuvanje u dugoročno pamćenje. Kodiranjem nastoji se smanjiti količina informacija odbacujući nevažno i redundantno, te se time olakšava buduće pronalaženje informacija.

Kodiranje je jedinstveno za svaku osobu, svaka osoba različito kodira određenu informaciju na svoj način (npr. istu priču pet ljudi ispričat će po sjećanju na pet različitih načina). Postoji i semantičko kodiranje, a to je pohranjivanje podražaja na osnovu njihovog značenja.

Pohranjivanje – druga faza procesiranja informacija je pohranjivanje, a to je održavanje informacija tokom vremena. Da bi se što bolje zadržavale informacije u pamćenju, dobro je ponavljati. Znanje o funkcioniranju našeg pamćenja psiholozi nazivaju metamemorija. Ona omogućava djelotvorno kodiranje, pohranjivanje i dosjećanje informacija.

Pronalaženje – treći proces pamćenja je pronalaženje ili lociranje pohranjenih informacija i njihovo vraćanje u svijest. Pronaći informaciju će biti lakše ako je kodirana na što kvalitetniji način (npr. koristeći semantičko kodiranje).

Smetnje u pamćenju

Smetnje pamćenja se uglavnom kategoriziraju na tri načina:

• Prema nazivu bolesti
• Prema mjestu oštećenja mozga
• Prema funkcionalnom oštećenju mozga

Amnezije

Općenito smanjena mogućnost pamćenja zove se hipomnezija, a poremećaj koji se očituje u pamćenju svih informacija koje se percipiraju zove se hipermnezija. Kod starijih ljudi mogu se pojavljivati lažna sjećanja ili paramnezije, koje nastaju tako što se praznine u sjećanju popunjavaju izmišljenim podacima. Tu se ubraja i fenomen „deja vu“ pri čemu osoba dojam da se odvija ono što je već doživjela.

Nakon potresa mozga neke osobe se ne mogu sjetiti događaja koji su se zbili neposredno prije i to se naziva retrogradna amnezija. Znatno veći problem je anterogradna amnezija – nemogućnost stvaranja novog dugoročnog pamćenja. Ova bolest može se javiti i kao posljedica dugotrajnog konzumiranja alkohola (nedostatak vitamina B).

Baddeley razlikuje primarnu i sekundarnu amneziju. Primarna amnezija se odnosi na jak deficit u dugoročnom pamćenju bez manjkavosti u ostalim aspektima, dok se sekundarna amnezija odnosi na probleme s dugoročnim pamćenjem koji se pojavljuju kao posljedica deficita ostalih procesa (npr. smanjena ili potpuno izgubljena mogućnost razumijevanja govora ili smetnja pažnje). Amnezije se odnose samo na epizodičko pamćenje, dok semantičko ostaje neoštećeno. Postoje i normalne promjene pamćenja uzrokovane starenjem i patološke promjene poput senilne demencije (skleroza).

Osim amnezija poznata je i Alzheimerova bolest koja se očituje smetnjama u semantičkom pamćenju, te Korsakovljev sindrom čiji je simptom anterogradna amnezija, a veže se uz oštećenja limbičkog sistema.