Ljepota

Ljepota je subjektivna estetska kategorija koja najčešće označava optičko savršenstvo.

Cvijet je primjer prirodne ljepote

U svakodnevnici ljepotom se najčešće naziva svojstvo osobe, predmeta ili ideje koje nas ispunjava ugodnim osjećajem. U filozofiji ljepota je jedna od temeljnih kategorija kojima se označavaju temeljna svojstva bića. Grana filozofije koja se bavi ljepotom kao svojim predmetom se naziva estetika.

Ideal ljepote ovisi o kulturnom kontekstu, a u okviru iste kulture se često mijenja tokom vremena. Ne postoji jedinstveno objašnjenje ljepote, a brojni pokušaji definiranja najviše govore o njenoj zagonetnosti.

Pregled

Ljepota je zajedno sa umjetnošću i ukusom, glavni predmet estetike, jedne od glavnih grana filozofije. Ljepota se obično kategorizira kao estetsko svojstvo pored ostalih svojstava, poput gracioznosti, elegancije ili uzvišenog. Kao pozitivna estetska vrijednost, ljepota se suprotstavlja ružnoći kao njenom negativnom parnjaku i često se navodi kao jedan od tri osnovna koncepta ljudskog razumijevanja pored istine i dobrote.

Objektivisti ili realisti vide ljepotu kao objektivno ili od uma neovisno obilježje lijepih stvari, što subjektivisti poriču. Izvor ove debate su mišljenja o ljepoti zasnovani na subjektivnim osnovama, tj. našim osjećajima, dok istovremeno traže univerzalnu ispravnost. Ova napetost se ponekad naziva "antinomijom ukusa". Pristalice obje strane sugerišu da je određena sposobnost, koja se obično naziva čulo ukusa, neophodna za donošenje pouzdanih sudova o ljepoti. Škotski filozof David Hume sugeriše da se poimanje ljeposte može osposobiti i da se presude stručnjaka dugoročno poklapaju.

O ljepoti se uglavnom govori u odnosu na konkretne objekte koji su dostupni čulnoj percepciji. Pretpostavlja se da ljepota neke stvari nadmašuje senzorne karakteristike date stvari. Također je predloženo da apstraktni objekti poput priča ili matematičkih dokaza mogu biti lijepi. Ljepota igra središnju ulogu u umjetničkim djelima i prirodi.

Utjecajna razlika među lijepim stvarima, prema Immanuelu Kantu, je razlika između zavisne i slobodne ljepote. Stvar ima zavisnu ljepotu ako njena ljepota zavisi od koncepcije ili funkcije ove stvari, za razliku od slobodne ili apsolutne ljepote.[10] Primjeri zavisne ljepote objedinjuju vola koji je lijep kao vol, ali nije lijep kao konj ili fotografiju koja je lijepa, jer prikazuje lijepu zgradu, ali kojoj općenito nedostaje ljepota zbog niskog kvaliteta.

Koncepti ljepote za vrijeme antike

Egipat

Kraljica Nefertiti

Stari Egipćani imali su veoma razvijen koncept ljepote, a smatrali su je znakom svetosti, a istovremeno je bila dio koncepta vezanog za "ma'at", poredak koji su vidjeli u svom svijetu. Za uljepšavanje koristili su nakit, kozmetiku, ulja i masti, a sve to je imalo duhovni aspekt. Korišteni su i dezodoransi koji su pravljeni od mješavine ulja i cvijeća. Šminkali su se i muškarci i žene, a za djecu korištena su ulja kao zaštita od jakog sunca. Trgovci su često trgovali šminkom, posebno sa pripadnicima viših klasa. U grobnicama su pronađene kozmetičke palete zakopane u zlatu kao zagrobnim prilozima pokojnicima, što je dodatno naglasilo ideju da se kozmetika ne koristi samo u estetske, već u magijske i vjerske svrhe. Stari Egipćani bili su veoma vješti u izradi kozmetičkih preparata, a bili su pioniri u izradi ukrasnog nakita. Njihov utjecaj u kozmetici osjeća se i do danas, , a zamišljeni portreti kraljice Kleopatre s njenom tamnom 'kohl' olovkom za nanošenje kozmetičkog proizvoda u vidu linije oko očiju kako bi izgledale veće ili uočljivije, kao i bogato ukrašenom ogrlicom sa draguljima i danas simbolizira glavni izraz ljepote širom svijeta. Kraljica Nefertiti, jedna od najljepših žena drevnih vremena prikazana je na krečnjačkoj bisti, koja pokazuje njene čiste, glatke i strukturirane crte lica.

Grčka

Mermerni kip Kore od Hiosa, 520-510 p.n.e.

Antička Grčka civilizacija njegovala je kult ljepote, koji je bio prisutan u mnogim sferama društvenog života. Tako je i grčka arhitektura zasnovana na konceptu ljepote zasnovanom na odnosu između simetrije i proporcije. Starogrčka riječ "καλλος" ("kallos") znači "ljepota", a povezuje se i sa ženama i muškarcima. Međutim, značenje "kallosa" u njegovoj krajnjoj dimenziji, nije riječ koja znači samo ljepota. To je ideal koji se razvio u antičkoj grčkoj misli, a izražen je kroz epske (8. vijek p.n.e.) i lirske (7. – 6. vijek p.n.e.) pjesnike i postepeno se kristalizirao u tekstovima filozofa 5 - 4 vijek p.n.e. koji je od tada pa nadalje obuhvatao kombinaciju fizičkog izgleda i vrlina duše.

• Arhaična i klasična ljepota:

"kalos" kao koncept koji objedinjuje prirodnu ljepotu i mentalne vrline počinje se kristalizirati u antičkoj grčkoj filozofskoj misli tokom arhajskog (6. vijek p.n.e.), a zatim klasičnog (5 - 4 vijek p.n.e.) i na kraju helenističkog vremena (3 - 2 vijek p.n.e.). Kroz niz izuzetnih umjetničkih djela, uglavnom skulptura iz arhaičnog i klasičnog perioda, dat je prikaz ljudskog oblika i njegovog etosa. Posebno se ističe kip Kore, sa ostrva Hios (slika desno), kao i bista ženske figure sa grobnog spomenika na Rodosu.

"Afrodita Braski", kopija iz 1. vijeka p.n.e. urađena prema zavjetnoj statui "Praksitele u Knidu" (tip "Afrodite iz Knida", oko 350–340 p.n.e.).

• Božanski kallos:

Prema grčkoj mitologiji ljepota uvijek potječe od bogova, koji je posjeduju u apsolutnom stepenu. Čak i najljepši smrtnici smatraju se po ljepoti jednakim bogovima i nikada nisu superiorniji od njih. Također, svaki bog ima svoju osobinu u grčkoj mitologiji i s njom se pripisuje u umjetničkim djelima iz antike: Zeus veličanstvenost, Hera svečanost, Afrodita ljepota lica i tijela, Atena mudrost, Ares snaga, Posejdon moć prirode, Apolon spokoj, Artemida strogost...itd.

• Kallos smrtnika:

Kallos buja i opada sa godinama. Ljepota vene, a snaga ustupa mjesto slabosti. Međutim, prema drevnoj grčkoj misli, kallos kod ljudi je svojstven svakom dobu, a zahvaljujući tome, mnogi smrtnici su postali besmrtni. Takvi primjeri su mitske i stvarne ličnosti antike, poznate po svojoj prirodnoj ljepoti, poput Adonisa ili Helene Trojanske (koja se u grčkoj mitologiji smatra najljepšom ženom) s jedne strane i Aleksandra Velikog s druge strane. Ksenofont odražava ovu percepciju, rekavši da "ne treba potcijeniti kallos jer brzo nestaje. Kako prepoznajemo ljepotu u dječaku, tako prepoznajemo i u tinejdžeru, odrasloj ili starijoj osobi". Slično mišljenje na ovu temu imao je i Aristotel, koji kaže da je "ljepota različita od doba do doba". Pohvale prirodne ljepote kod mladih ljudi, muškaraca i žena iz svakodnevnog života u staroj Grčkoj od strane njihovih savremenika daju natpisi urezani na vazne ili ispisani u boji na kamenim arhitektonskim elementima itd.

• Kallos u sportu:

Atletski kallos govori o fizičkoj i mentalnoj snazi i energiji koja čini ljude sposobnim da se nose s teškoćama i zahtjevima takmičenja, u kombinaciji sa njihovim plemenitim rivalstvom i njihovim izvrsnim sportskim dostignućima na stadionu.

• Herojski kallos:

Riječ je o duhu samopožrtvovnosti zarad općeg dobra, o junaštvu u ratu i miru, ponekad u kombinaciji s prirodnim ljepotama. Heroji su jedan nivo iznad običnih smrtnika i često postaju polubogovi. Takvi primjeri su najveći junak starogrčke mitologije Herkul, junak Troje Ahilej, ali i Atalanta, slavni i lijepi lovac, ili velike ratnice Amazonke.

Rim

Portret žene iz rimskog Egipta sa kovrdžavom frizurom i pletenicama, narandžastom odjećom sa crnim trakama i štapićastim naušnicama.

Rimljani su postavili visoke standarde u pogledu ženske ljepote: besprijekorna koža, blijed ten sa malom naznakom ružičaste, oblikovana kosa u privlačnoj boji i velike svijetle oči. U potrazi za ovim idealom, žene su pribjegavale kozmetici, primjenjujući široku paletu proizvoda: bijelo olovo kao podlogu, bademovo ulje kao kremu za lice, čađ kao šminku za oči, boju za kosu napravljenu od soka bazge, arsen za uklanjanje neželjene kose i talog od vina kao rumenilo. U tadašnjoj literaturi (koju su gotovo isključivo napisali muškarci), šminka je postala sredstvo za izražavanje ideja o bogatstvu, zdravlju, statusu i rodu, kao i ljepoti. Kozmetika je često bila predmet negativnog pisanja, a njena upotreba je satirizirana i predstavljena kao inferiorna u odnosu na prirodne ljepote u velikom dijelu sačuvane elegijske poezije. Nasuprot tome, u knjizi Prirodna historija Plinija Starijeg nudi se više činjeničnih podataka, dok je u Ovidijevim pjesmama kozmetika predstavljena pozitivno, kao odlika prefinjenog urbanog življenja. Neophodni elementi ženske ljepote u antičkom Rimu, kao što su blijed ten i velike tamne oči, ne opisuju se samo u književnim tekstovima, već se mogu naći i na slikama, nadgrobnim reljefima i mozaicima. Baš kao što su idealizirane slike žena na modnim stranicama današnjih časopisa preslikane i fotošopirane, predstavljajući nam žene koje malo liče na obične ljude, sličan kontrast je postojao između predstavljanja žena u rimskoj umjetnosti i njihove parnjake u stvarnom životu. Malo je dokaza koji jasno prikazuju rimske žene koje se šminkaju, ali postoji niz primjera žena koje nanose kozmetičke proizvode. Scene uljepšavanje često se pojavljuju u umjetnosti, aludirajući na ideje bogatstva, statusa i spola. Pored toaleta, predmeti vidljivi u ovim umjetničkim djelima su ogledala, kašike i palete za pripremu te boce i kutije za odlaganje, koje su u znatnim količinama sačuvane među malim arheološkim nalazima iz svakodnevnog života.

Nedovršeni članak Ljepota koji govori o filozofiji treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.