Kultura čaja u Azerbejdžanu i Turskoj

Kultura čaja u Azerbejdžanu i Turskoj je važna društvena tradicija koja pokazuje gostoprimstvo, gradi i održava društvene veze i koristi se za proslavu važnih trenutaka u životima stanovništva. Iako postoji nekoliko vrsta čaja i tehnika kuhanja, stanovništvo u obje zemlje prvenstveno bere i konzumira crni čaj.

Kultura čaja
Čajanka u Azerbejdžanu - historijska fotografija
Nematerijalna kulturna baština
Regija	Evropa
Država	Azerbejdžan Turska
Predlagač	Ministarstvo kulture i turizma Turske
Svjetska baština
Lista upisa	Reprezentativna lista nematerijalne kulturne baštine čovječanstva
UNESCO oznaka	01685
Datum upisa	2022.
Lokacija upisa	UNESCO

Čaj u Azerbejdžanu

Za Azere čaj je povezan sa toplinom i gostoprimstvom. Služi tokom druženja sa gostima, uz razgovor. Tradicija nalaže da se gostu ne dozvoljava da izađe iz kuće bez bar jedne šoljice čaja. Prilikom ugovaranja braka dviju porodica, ako se čaj poslužuje bez šećera, to je znak da su šanse za sklapanje braka vrlo male; obrnuto, ako se čaj poslužuje sa šećerom, to znači da će biti vjenčanja.

U Azerbejdžanu ljudi prokuvaju vodu u zagrijanim metalnim posudama poznatim kao samovari. Arheolog Tufan Akhundov pronašao je keramički samovar, vjerovatno star do 3.600 godina, u Šekiju, gradu koji se nalazi u podnožju Kavkaza.

Azeri pretežno kuvaju Lenkoran čaj koji se uzgaja u južnom području Azerbejdžana. Stručnjaci kažu da je Lenkoran čaj jak kao i Cejlonski čaj. Služi se svježe skuvan, vruć i jak, obično u tradicionalnim armudu kruškolikim čašama, koja asocira na lik domaćice u azerbejdžanskoj kulturi. Uz čaj se dodaje limun, kockica šećera, slatkiši i voćni deserti (ne pekmez). Svijetle je boje. Ponekad se dodaju majčina dušica, nana ili ružina vodica, za koju se vjeruje da je dobra za želudac i srce i da služi kao energizator na ljetnjim vrućinama. Za Azere čaj sa mlijekom je neuobičajen.

Prema ustaljenom vjerovanju, pijenje čaja sa šećerom u kockama umjesto kristalnog šećera potiče iz srednjeg vijeka, kada su vladari koji su se bojali trovanja provjeravali svoj čaj tako što bi potopili komad šećera u napitak (vjerovalo se da će otrov reagirati na šećer).

Čaj u Azerbejdžanu se poslužuje u tradicionalnoj armudu čaši

Chayhana

Azeri piju čaj u tradicionalnim čajdžinicama zvanim chaykhana. Za razliku od tradicionalnog čaja u pet sati u Velikoj Britaniji, ne postoji određeno vrijeme za čaj. Ljudi piju čaj u bilo koje doba dana i noći. Dolaze u chaykhanu, sjede sa ostalim prisutnim, zapale cigaretu, čitaju novine, i bivaju posluženi čajem u vrelom loncu, nekoliko čaša i tanjurića, narezanim limunom, a da nisu ni naručili, jer to je sve što imaju u chaykhani. Ovo je društveno tkivo azerbejdžanskog društva. Chaihana je za Azerbejdžan ono što je pab ili bar na Zapadu.

Historijski gledano, žene Azerbejdžana nisu išle na javna mesta, tako da je chaykhana nekada bila mjesto za muškarce. U svoje vrijeme, čajdžinica je igrala historijsku ulogu u historiji nacije. Ako se u Evropi raspravljalo u kafanama, azerbejdžanski lideri su se dugo okupljali u čajdžinici kako bi razgovarali o budućnosti.

Turski čaj

Plantaže čaja u oblasti Rise

Čajnik - çaydanlık-a

Turski čaj (ili Çay) proizvodi se na istočnoj obali Crnog mora, najvećim dijelom u oblasti Rize, koja ima blagu klimu sa velikim količinama padavina i plodnim tlom. Turska je izvezla skoro 1.500 tona svog domaćeg čaja u 2018. godini. Količina izvezenog čaja za 2018. godinu procijenjena je na 5,7 miliona američkih dolara. Od 2017. Turska je peti najveći izvoznik čaja u svijetu, od toga najviše u Njemačku

Obično se priprema pomoću čajnika (çaydanlık-a), različitih po veličini i obliku. To su dvodjelne posude posebno izrađene za pripremu čaja, proizvedene tradicionalnim zanatskim umijećem. Voda se dovede do ključanja u većoj donjoj posudi, a zatim se malo vode koristi da se napuni manja gornja posuda - demlik - i nekoliko kašika rastresitog čaja. Time se dobije veoma jak čaj. Kada se servira, voda koja se neprestano kuha u donjem dijelu koristi se za razrjeđivanje jakog čaja iz gornjeg dijela, prema ukusu korisnika.

Čaj se pije svjež i topao, iz malih staklenih šolja, ne rijetko i od porcelana i srebra, u obliku kruške, kako bi se uživalo u vrućem čaju i da da bi se vidjela njegova boja kao pokazatelj jačine.

Pije se sa grudvicama šećera od cikle, ili rastvorenim u šoljici, ili stisnutim između vrha jezika i gornjeg nepca radi smanjenog unosa šećera. Nerijetko se pije i sa slatkišima, šećerom, limunom, džemom i sušenim voćem. U određenim dijelovima Azerbejdžana, čaju dodaju i lokalne začine i bilje, kao što su cimet, đumbir i timijan.

Turski Rise čaj, serviran u tipičnoj staklenoj čaši zvanoj - ince belli bardak

Nematerijalna kulturna baština

Kultura čaja i njegovi kulturni izrazi nalazi se na UNESCO-voj Reprezentativnu listu nematerijalnog kulturnog nasleđa čovječanstva kao zajednički element nematerijalnog kulturnog nasleđa u Azerbejdžanu i Turskoj. Odluku o upisu donio je Međuvladin komitet za očuvanje nematerijalnog kulturnog nasleđa na zasjedanju koje je održano od 28. novembra do 3. decembra u Rabatu, u Maroku. god.