Irena Turkevič-Martinec
Irena Turkevič-Martinec bila je primadona u Lavovskom narodnom pozorištu za operu i balet, a igrala je u Parizu, Beču, Berlinu, Pragu i mnogim drugim evropskim gradovima tokom svoje duge karijere.[1]
Irena Turkevič-Martinec | |
|---|---|
 | |
| Rođenje | Irena Turkevič 25. decembar 1899. |
| Smrt | 5. juli 1983. |
| Zanimanje | Opera (primadona), direktorica, nastavnica pjevanja |
Rane godine
uredi
Rođena je 25. decembra 1899. u Brodima, u današnjoj Lavovskoj oblasti u Ukrajini. Bila je treće dijete u porodici sveštenika, horovođe, katehista i muzičkog kritičara Ivana Turkeviča i majke Sofije Kormošiv.[2]
Kad je imala šest godina, njen otac imenovan je katehistom Učiteljskog sjemeništa u Zaljiščikima, gdje su im osigurali posebnu kuću blizu Dnjestra. On je postao duša gradskog muzičkog života, a često je uključivao i suprugu Sofiju, koja je bila muzički nadarena pijanistica, i njihovu djecu. Irena je prve časove muzike dobila od majke, a kasnije se u njihovom domu pojavila profesionalna učiteljica muzike. Muzičke i umjetničke sposobnosti stjecala je od malih nogu i sudjelovala je na koncertima Tarasa Ševčenka.[2]
Irenin otac imenovan je katehistom Druge ukrajinske gimnazije u Lavovu 1911, a porodica se tamo doselila trajno. U Lavovu se Irena upisala u Srednju školu sestara bazilijanki, gdje je uporedo pohađala i klavir, a Stanislav Ljudkevič podučavao ju je teoriji muzike.[2]
Prije izbijanja Prvog svjetskog rata porodica se preselila u Beč, gdje su boravili do 1916. Irenin otac predvodio je hor u Beču u Crkvi svete Barbare, koji je u to vrijeme bio jedan od najvećih i najboljih ukrajinskih crkvenih horova u Evropi. Po povratku u Lavov Irena je nastavila školovanje u Srednjoj školi sestara bazilijanki.[2]
Studije
urediPostala je studentica prava na Univerzitetu u Lavovu. Kad je počela studije muzike, bila je na Državnom konzervatoriju u Lavovu, kod profesora Fljam-Plomenskog i Zarembe. Završila je dramsku školu u Lavovu, studirajući kod profesora Kozlovskog i Križanovskog. S koncertnim aktivnostima počela je 1923. kao solistica s grupom "Bandurist".[2]
Na opernoj pozornici prvo je glumila ulogu Marenke u operi Prodana nevjesta Bedřicha Smetane. Tu operu u Ukrajinskom govornom teatru postavio je Josip Stadnik povodom stogodišnjice kompozitorovog rođenja.[3][4]
Dana 21. juna 1929. na pozornici Lavovskog narodnog pozorišta za operu i balet izvedena je opera Fidelio Ludwiga van Beethovena. Stariji studenti konzervatorija u Lavovu sudjelovali su pod vodstvom svog učitelja Adama Soltisa, a među izvođačima je bila i Turkevič. Za taj je nastup pohvaljena u recenziji u listu Dilo od 22. juna 1929.[5]
Okušala se u ulozi dramaturga i režiserke. Pisac Zinovji Kniš pisao je u svojim memoarima o muzičkom životu Lavova i Turkevič, koja je 1929. organizirala pozorišnu grupu u očevoj kući i postavila predstave Grijeh Volodimira Viničenka i Vatre svetog Ivana Hermana Sudermana.[6]
U proljeće 1930. održala je svoj prvi solistički koncert, na kojem je izvodila arije Gorlislava iz opere Ruslan i Ljudmila Mihaila Glinke, pjevala u ulozi Cio-Cio-san iz opere Madam Butterfly Giacoma Puccinija, te nekoliko romansi i ukrajinskih narodnih pjesama.[2]
Otišla je u Berlin 1930, gdje je u to vrijeme živjela njena sestra Stefanija,[7] a Irena je tri godine studirala na Berlinskom univerzitetu umjetnosti kod profesora Weissenborna.[8] Naučila je kontrolu glasa u Berlinskoj državnoj operi, a dramsko obrazovanje završila je na Visokoj muzičkoj školi.
Godine 1933. preselila se u Prag, gdje je Stefanija tada predavala klavir i bila u pratnji Praškog konzervatorija. Irena je držala časove glasa s profesorima na Praškom konzervatoriju i pjevala u Praškoj operi.[2]
Karijera
urediTurkevič se udala za političara, Volodimira Martineca. Pratila ga je kamo ga je vodio posao i dobro se snašla u pjevanju u gradovima širom Evrope.[9] Ovaj nomadski život trajao je 12 godina.[2]
U ljeto 1942. Turkevič i njen suprug vratili su se u Lavov, gdje su je pozvali da se pridruži Lavovskom pozorištu za operu i balet. Od 1942. do 1944. pjevala je ove uloge u sljedećim operama:
| Opera | Composer | Role |
|---|---|---|
| Zaporožac kod Dunava | Semen Hulak-Artemovski | Oksana |
| Katerina | Mikola Arkas | Majka |
| Halka | Stanisław Moniuszko | Halka |
| Faust | Charles Gounod | Margarita |
| Carmen | Georges Bizet | Micaëla |
| Traviata | Giuseppe Verdi | Violetta |
| Manon | Jules Massenet | Manon |
| Tosca | Giacomo Puccini | Tosca |
| Pikova dama | Petar Čajkovski | Liza |
U ljeto 1943. sa živopisnom sopranisticom Ninom Ševčenko i baritonom Mihailom Olhovom preduzela je veliku koncertnu turneju po gradovima i selima Galicije. Njen glas često se čuo na Radiju Lavov.[2]
Njen suprug, političar, bio je svjestan promjena koje donosi rat. U proljeće 1944. Turkevič i grupa iz Lavovske opere spakovali su se i uputili prema zapadu u Njemačku, samo nekoliko sedmica prije dolaska sovjetske Crvene armije.[2]
Pоstаlа je vоđа оpеrnih аnsаmbаlа "Dumа" u Каrlsbаdu i "Orlik" u Bеrchtеsgаdеnu. Između ostalih muzičkih djela, ti kolektivi postavili su opere Natalka Poltavka i Utopljena, lirsko-fantastičnu operu ukrajinskog kompozitora Mikole Lisenka. Libreto je napisao ukrajinski pisac i dramatičar Mihail Staricki na osnovu priče "Majska noć" Nikolaja Vasiljeviča Gogolja iz zbirke Večeri na salašu kod Dikanjke.[10]
Kanada
urediTurkevič se 1949. preselila u Kanadu i nastanila u Winnipegu. Njen suprug radio je kao urednik lista New Pathway (Novi put), a Irena je postala članica pozorišta "Renaissance".[2]
Godine 1960. postala je vrlo aktivna radeći s Dječijom operom u Winnipegu u Kanadsko-ukrajinskom zavodu za obrazovanje.[11] Sama njena prisutnost privukla je talentiranu grupu muzičara, koreografa, scenografa i kostimografa. Predvodila je ansambl nadarene djece, koje je počela i muzički uvježbavati. Djeci je bila poznata kao Pani Martinec, a 1964. priredili su Koza-Derezu Mikole Lisenka.[12] Godine 1965. izvela je Lisenkovu Snježnu kraljicu.[13][14] Koza-Dereza i Snježna kraljica upriličeni su u vinipeškom pozorištu Pantages Playhouse Theatre.
Godine 1967. njena muzička trupa otputovala je iz Winnipega vozom do Montréala kako bi izvela Koza-Derezu na Međunarodnoj i univerzalnoj izložbi 1967, koja je također održana u znak obilježavanja stogodišnjice osnivanja Kanade. Iz Montréala su izvođači odvedeni u Ottawu na koncert.[1]
Naslijeđe
urediUkrajinski kongres u Kanadi uručio joj je Ševčenkovu medalju 7. oktobra 1977. u Winnipegu.[15]
Preminula je 5. jula 1983. u Winnipegu.
Reference
uredi- ^ a b Marunchak, M.H. The Ukrainian Canadians: A History. Ukrainian Free Academy of Sciences, Winnipeg, Ottawa, 1970, str. 677.
- ^ a b c d e f g h i j k Житкевич, Анатолій. "Елегія життя". MICT. Arhivirano s originala, 13. 6. 2020. Pristupljeno 7. 5. 2018.
- ^ "Ukrainska Besida Theater – Internet Encyclopedia of Ukraine".
- ^ "Stadnyk, Yosyp – Internet Encyclopedia of Ukraine".
- ^ "Dilo – Internet Encyclopedia of Ukraine".
- ^ "The Fires of St. John".
- ^ "Turkevych-Lukiianovych, Stefaniia – Internet Encyclopedia of Ukraine".
- ^ "Музично-меморіальний музей Соломії Крушельницької у Львові". Arhivirano s originala, 13. 1. 2021. Pristupljeno 8. 2. 2020.
- ^ "Volodymyr Martynets – Internet Encyclopedia of Ukraine".
- ^ "Mykhailo Starytsky". Internet Encyclopedia of Ukraine. Pristupljeno 9. 4. 2018.
- ^ Martynowych, Orest T., The Canadian Ukrainian Institute 'Prosvita' Arhivirano 20. 11. 2020. na Wayback Machine
- ^ Канадійський Фармер/Canadian Farmer, 25. 5. 1964, str. 8.
- ^ Український Голос/Ukrainian Voice, 3. 3. 1965, str. 8.
- ^ The Winnipeg Tribune, 27. 2. 1965, str. 13.
- ^ "Shevchenko Medal Award".