Arija je u muzici melodična solo pjesma izražajnog karaktera, često sa kontrastnim srednjim dijelom, a koju je u pravilu izvodio pjevač. Koristi se za izražavanje značajnog trenutka u akciji opere ili oratorija i obično ide uz pratnju orkestra.[1] Arije se također mogu često pronaći i u kantatama. Ovaj muzički pojam je nastao u Italiji u 16. vijeku i prvi put je dobio na važnosti nakon 1602. godine kada je Giulio Caccini objavio svoje djelo Le nuove musiche (bos. Nova Muzika), koja je bila zbirka solo pjesama za continuo (obično violončelo i čembalo) kao pratnja. Caccini je nazvao ove oblike pjesama pisanih u obliku strofa Arie (jednina arija). Najozbiljnije pjesme pisane u ovom stilu i objavljene u Italiji nakon 1602. su se zvale arije, a od 1607. godine počinju da se koriste u operama, kao na primjer u operi Orfeo Claudija Monteverdija. [2]

Do početka 18. vijeka arija je pjesma koja se sastojala iz tri dijela, od kojih je treći dio ponavljao prvi dio iz arije. U drugom dijelu arije se uvodi niz različitih tema, muzičkih ključeva, i raspoloženja. Ovakav oblik arije je poznat više kao da capo aria. Kasnije je arija osvojila operski repertoar i razvile su se mnoge podvrste (Aria cantabile, Aria agitata, Aria di bravura itd.). Opere su u 18. vijeku postale nizovi arija, čime se smanjio prostor za recitative. [1]

Reference uredi

  1. ^ a b "Arija". talktalk.co.uk. Pristupljeno 8. 6. 2013.
  2. ^ "Arija". britannica.com. Pristupljeno 22. 6. 2016.