Ilirsko pomorstvo

Ilirsko pomorstvo razvijalo se na tradiciji započetoj na obalama Jadranskog mora u doba neolita. U prva dva stoljeća prvog milenijuma Liburni su zagospodarili Jadranskim morem. Imali su uporište na Krfu i Epidamnusu (Dirahija - Drač u Albaniji). Naseljavali su područje današnje Ankone na italijanskoj obali, sve dok ih nisu potisnuli Umbri. Svoju pomorsku silu Ardijejci su razvili u vrijeme Ilirske (Ardijejske) kraljevine, od 260.-168. god. pne

Liburni

Liburni su se kao zajednica u svoju ekonomiju zasnivali sa naglaskom na njihove pomorske vještine. Kroz opis pomorstva i brodogradnje koje donose antički pisani izvori, prikazana je važna odrednica onoga "liburnskoga", a to je definitivno pomorska prevlast nad Jadranskim morem do ostrva Krfa na jugu, prije aktivnijega angažmana Helena i Rimljana.

Liburni su svoje uporište imali i u Picenumu, na italijanskoj obali kod Ankone. Strabon navodi da su nakon sukoba sa korintskim tiraninom Hersikratom 734. g. pne, Iliri istisnuti sa Krfa, i to je najstariji dokumentirani podatak o sukobu Grka i Ilira. Starosjedioci Epidamna (Drač) protjerali su Liburne iz svoga grada oko 627. g. pne (Apijan). U naredna 4 stoljeća Liburni, a vjerovatno i ostala ilirska plemena, vodili su sa Grcima borbe za prevlast u Jadranu. Tek kada su Grci ovladali višim nivoom tehnike gradnje brodova, i organizacijom flote i suvozemne vojske, zauzimaju i ostrva u srednjem Jadranu: Hvar, Vis i Korčulu i tu uspostavljaju svoje kolonije, a Liburne potiskuju na sjever Jadrana. Pritisnuti Grcima i italskim plemenima u V. stoljeću Liburni nisu više pomorska sila. Liburni su 385. ili 386 bez uspjeha pokušali povratiti Hvar. Grčki zapovjednik iz Lissosa (Lješ u Albaniji) doplovio je s velikim brojem troveslarki protiv ilirskih lakih brodova i, nakon što je neke potopio, a druge zarobio, ubio je više od pet hiljada napadača, a uzeo oko dvije hiljade kao zarobljenike.

Uz pomorsku stranu vežu se i njihove gusarske navike:Iliri, Liburni i Histri su divlji narodi i ponajviše zloglasni zbog razbojništva na moru (Livije). Ta im je zloglasnost poslužila i u zamjeni robe morskim putem, u čemu je istaknutu ulogu odigrala trgovina jantarom, o kojoj svjedoče i ostaci jantarnih predmeta u liburnskim grobovima.

U rimskom periodu bili su lojalni podanici. Pred svoj pohod na Balkan 34. god. Oktavijan im je oduzeo sve brodove, kako bi se osigurao od iznenađenja.

Nekoliko vrsta plovila koji su gradili Liburni su:

• Drakofori sa zmajskom glavom na pramcu i krmi bili su desantni ratni brodovi, kao kasniji vikinški drakkari.
• Liburne su bile bojni brzi i okretni brodovi, najprije sa jednim redom vesala. oko I stoljeća pne. i Rimljani su usvojili gradnju ovih brodova i nazvali ih upravo prema plemenu Liburna. Oni su originalnu konstrukciju ovih brodova i modifikovali, dodajući još jedan red vesala, pretvarajući ih tako u biremu - "dvoveslarku". Bio je to brod od 15 tona i pedeset veslača koji su vjerovatno imali neku vrstu zaklona. Kontinuirana brzina broda je bila najmanje oko 5 čvorova a maksimalna oko 7,5 čvorova u napadu ili potjeri. Mogle su imati četvorougaono ili trougaono jedro.
• Galaia je veći transportno-trgovački brod, prototip i imenjak kasnijih srednjovjekovnih galija.
• Lembul je manji i brzi ribarski brod, sa velikim manevarskim sposobnostima. Bile su kasnije omiljene kod Ardijejaca i Makedonaca, a tek odatle su ih preuzeli Rimljani
• Paros je manja brodica za prijevoz i lokalni ribolov, prethodnik današnje barke.

Ardijejci

U vremenu od Pleuratusa i Agrona, Ardijejci su razvili svoju pomorsku silu, a težište države se u nekoliko decenija, iz unutrašnjosti trajno prebacilo na jadransko primorje.

Plovili su, trgovali i pljačkali duž čitave zapadne obale Grčke. Glavna baza za pljačkanje bila je na obali Elida i Mesenija. Svojim djelovanjem skrenuli su na sebe pažnju kralja Demetrija II Makedonskog, pa je došlo do savezništva Ardijejskog kraljevstva sa Agronom na čelu i Makedonije. Bio je to prvi slučaj da su ovi narodi po prvi put našli zajedničke interese i približili se jedni drugima.

Za savezništvo protiv Dardanaca Agron je dobio slobodu plovidbe po jadranskoj obali. Iliri su pomogli sa flotom i u jedno borbi sa Etolcima kod grada Mediona i nanijeli im veliku štetu. Dok je Agron slavio prvu pobjedu protiv regularne grčke vojske, nakon čega je i umro od pića, njegova druga žena Teuta poslala je brodove u pljačku po moru pod vodstvom Agronovog brata Scerdilaidasa i budućeg kralja. Upali su u glavni grad Epira, razorili ga i preuzeli kontrolu. Istovremeno su napali i nekoliko Italskih trgovaca, ne prezajući ni od ubistava.

Rimski Senat poslao je Teuti izaslanstvo, tražeći prekid piratstva. Legenda kaže da im je odgovorila: Ilirskom kralju zakon (običajno pravo) ne dozvoljava zabranu njenim podanicima korištenje plodova mora (Polybie). Po njenom naređenju jedan od poslanika je ubijen na povratku. Bio je to povod Prvom ilirskom ratu koji su Iliri izgubili.

Demetrije Hvarski je bio postavljen za regenta sa obavezom da štiti rimske interese, ali se brzo odmetnuo. Zajedno sa Skerdilaidom (bratom Agronovim) 220. god. p. n. e. je isplovio sa 90 ilirskih brodova zvanih lembi, u ekspediciju koja je imala i gusarski karakter i koja je napadala i Peloponez i egejski bazen. Time je prekršan ugovor sa Rimom o gusarenju. Iliri su napadnuti, pa su izgubili i Drugi ilirski rat. Njihova flota, oko 220 brodova predata je Krfu, Apoloniji i Epidamnu (Drač).

Ilirska kraljevina je najzad osvojena 168. p. n. e, i nakon 40 godina borbi postala dio rimske države. Ardijejci su se povukli na ušće Neretve, gdje su ih Rimljani posljednji put pobijedili, opet zbog piratstva. Od tada nema više pomena o njima.

Piratstvo

U literaturi se navode neka njihova lukavstva i i drskost.

Usidrilili bi se u blizini grada i započinjali razgovor o trgovini sa stanovnicima. Kad bi sve sumnje nestale, Iliri bi doveli jedan broj muškaraca i žena na svoj brod i uputili se prema moru.

Drugi trik bio je zaustavljanje broda uz gradsku kapiju, navodno tražeći vodu. U pravom trenutku bi onesposobili stražu i upadali u grad.

Najčešče su u borbi koristili taktiku zabijanja svojih lakših brodica u veće i brže neprijateljske, čime su ih onesposobljavali, nakon čega bi pobjegli rezervnim brodom.

Literatura

• Liburna na Enciklopedija Britanika