Hitna medicinska pomoć

Hitna medicinska pomoć ili hitna pomoć je posebna oblast zdravstvene zaštite na primarnom nivou koja se organizuje u cilju poduzimanja nužne i hitne medicinske intervencije, čijim bi se neuspjehom ozbiljno narušilo zdravlje ili izazvalo trajno oštećenje zdravlja i ugrozilo život pacijenta. Hitna medicinska pomoć, na globalnom nivou, obavlja se u skladu sa zakonom i propisima o zdravstvenoj zaštiti i zdravstvenom osiguranju svake zemlje.

Vozilo hitne medicinske pomoći

Na području Bosne i Hercegovine broj hitne medicinske pomoći jeste 124, a u Sjedinjenim Američkim Državama se koristi 911.

Hitnu medicinsku pomoć ne treba poistovjećivati sa prvom pomoći, što se u praksi često radi, jer je prva pomoć skup mjera, postupaka i radnji koje sprovodi lice koje prvo pruža pomoć žrtvi neposredno nakon povrede ili iznenadne bolesti. To je samo prvi korak u lancu spašavanja života bolesne osobe na samom mjestu povrede ili bolesti (kuća, posao ili javno mjesto i sl.), a prethodi onome što će učiniti hitna medicinska pomoć. Prva pomoć je izuzetno važna jer je prema statističkim podacima hitna medicinska pomoć dostupna pacijentu tek za 5-7 minuta na mjestu nesreće ili bolesti, a prema podacima iz literature, preko 50% smrtnih slučajeva događa se unutar prvih nekoliko minuta nesreće.

Historija

Ukazivanje hitne medicinske pomoći u Sudanu (19. vijek)

Hitna medicinska pomoć je vjerovatno stara koliko i ljudska rasa. U primitivnoj ljudskoj zajednici, kada bi jedan od članova te zajednice bio povrijeđen, drugi član iste zajednice bi mu pomogao i odveo ga u svoje primitivno sklonište. Ako bi mu pri tome da zaustavio krvarenje, dao mu vodu i neko drugo piće ili stavio melem na ranu, onda se to može smatrati najranijim (primitivnim) oblikom prve pomoći povređenom.

Babilonci su u svojoj zajednici imali običaj da ozlijeđenog dovode na neko javno mjesto, gdje su ga svi mogli vidjeti i pregledati. Svrha tog postupka je bila da se među prisutnima nađe neko ko bi mogao da pomogne. Natpisi na egipatskim grobnicama govore o upotrebi udlaga za slomljene udove, liječenju rana, prijeloma i povreda glave.

Posebna potreba da organizacije zbrinjavaju i liječe povrijeđene i iznenadno oboljele na mjestu gdje ih je zatekla povreda ili bolest pojavila se u velikim ratovima u srednjem vijeku.

Prvi evropski grad koji je imao organizovanu hitnu medicinsku ustanovu - "Stanicu za spašavanje davljenika" osnovanu 1762, bio je Hamburg. Godine 1781. u Beču je osnovano "Bečko spasilačko društvo". Ove dvije ustanove se smatraju prvim organizovanim stanicama za hitnu medicinsku pomoć.

Za prve početke organizovane hitne medicinske pomoći veliku zaslugu imali su u 18. vijeku hirurzi Dominique Larre i Francois Percy. Za razliku od dotadašnjih hirurga koji su se bavili isključivo liječenjem rana, (dok je stotine ranjenika stradalo na bojnom polju zbog brojnih organizacionih problema sanitetske medicinske službe), Dominique Larre i njegov kolega Francois Percy, pored liječenja ranjenika, riješavali su i organizaciona pitanja hirurške pomoći na bojnom polju, prije svega načine i oblike "hitne medicinske pomoći" .

Henry Dunant se može smatrati osnivačem i ocem organizovane hitne medicinske pomoći, koji je nakon bitke kod Solferina, 1859, zapanjen patnjama ranjenika na koje niko nije obraćao pažnju, započeo zbrinjavanje i tako osnovao upravo ono što danas nazivamo organizovanom hitnom medicinskom ili prvom pomoći.

Zbog sve veće potrebe savremenog čovjeka za bržom i kvalitetnijom medicinskom zaštitom i porasta broja teško povrijeđenih i kritično oboljelih, osposobljavanje sve većeg broja kadrova za organizovano pružanje hitne medicinske pomoći i u okviru nje razvila se multidisciplinarna grana medicine urgentna medicina. Termin "urgentna medicina" prvi je upotrijebio profesor Hamburger u Parizu 1954. Po njegovim riječima: urgentna medicina je posebna medicinska disciplina, koja posebnim metodama i u posebnim organizacionim jedinicama liječi sva teška stanja, bez obzira na njihovu prirodu; poremećaj srčanog ritma, intoksikacija, teška trauma, komatozno stanje itd.

Na teritoriji bivše Jugoslavije 1979. u Sarajevu je osnovan Odjel za urgentnu medicinu i u okviru toga uvedena posebna disciplina - specijalizacija iz urgentne medicine. Mnogo kasnije (1992) u Beogradu je osnovano Odjeljenje urgentne medicine.

Osnovni principi

Prema podacima iz novije literature, samo zbog velikih i teških ozljeda (oštećenja mozga, centralnog nervnog sistema, srca, aorte, velikih krvnih sudova) 45% svih onih koji umiru nakon ozljede umire za nekoliko sekundi do nekoliko minuta nakon povrede, 35% će umrijeti u roku od nekoliko sati nakon povrede (tzv. rana smrt), a 20% u bolnici nekoliko dana ili sedmica nakon povrede (tzv. kasna smrt).

Hitnu pomoć pružaju zdravstveni radnici koji su u tu svrhu školovani ili obučeni za hitnu pomoć, u skladu sa zakonskim propisima nadležnog Ministarstva zdravlja. Ljekar u timu hitne medicinske pomoći na mjestu povrede ili bolesti vrši pregled, dijagnostičke procedure, određuje i primjenjuje terapiju prema protokolu i koordinira rad ostalih članova tima. Po potrebi ekipa hitne medicinske pomoći prevozi pacijenta sa mjesta intervencije u zdravstvenu ustanovu radi daljeg zbrinjavanja.

U slučajevima masovnih nesreća i epidemija većih razmjera, hitna medicinska pomoć se sprovodi u skladu sa posebnim zakonom svake zemlje pojedinačno i preporukama Svjetske zdravstvene organizacije (WHO).