Heinrich Schütz
Heinrich Schütz (18. oktobra 1585 - 6. novembra 1672) bio je njemački kompozitor i orguljaš, kojeg muzički historičari smatraju najvažnijim njemačkim kompozitorom prije Johanna Sebastiana Bacha, kao i jednog od najvažnijih kompozitora 17. vijeka. Zaslužan je za popularizaciju italijanskog stila u Njemačkoj i nastavak njegove evolucije od renesanse do ranog baroka. Većina njegove sačuvane muzike napisana je za luteransku crkvu, prvenstveno za Izbornu kapelu u Dresdenu. Napisao je ono što se tradicionalno smatra prvom njemačkom operom Dafne, izvedenom u Torgauu 1627. godine, čija se muzika u međuvremenu izgubila, zajedno s gotovo svim njegovim ceremonijalnim i pozorišnim partiturama.
Heinrich Schütz | |
|---|---|
 | |
| Rođenje | 18. oktobar 1585. Bad Köstritz |
| Smrt | 6. novembar 1672 (87 godina) |
| Era | Barok |
Njega se kao muzičara obilježava u Kalendaru svetaca nekih sjevernoameričkih luteranskih crkava 28. jula zajedno s Johannom Sebastianom Bachom i Georgom Friedrichom Handelom.
Rani život
uredi
Heinrich Schütz je rođen u Köstritzu, a bio je najstariji sin Christopha Schütza i Euphrosyne Bieger. Godine 1590. porodica se preselila u Weißenfels, gdje je njegov otac upravljao gostionicom "Zum güldenen Ring". Njegov otac je na kraju služio kao burgomaster u Weißenfelsu, a 1615. godine kupio je drugu gostionicu poznatu pod nazivom "Zur güldenen Sackpfeife" i "Zum güldenen Esel" - koju je preimenovao u "Zum Schützen".
Dok je Schütz živio s roditeljima, njegov muzički talent otkrio je landgraf Moritz od Hessen-Kassela 1598. godine tokom noćenja u gostionici Christopha Schütza. Čuvši mladog Heinricha kako pjeva, landgraf je zatražio da njegovi roditelji dozvole da dječaka pošalju na njegov plemićki dvor radi daljeg obrazovanja i podučavanja. Njegovi su se roditelji isprva opirali ponudi, ali nakon duge prepiske na kraju su odveli Heinricha do zemljovlasnikovog sjedišta u Kasselu u augustu 1599. godine.
Nakon hora, nastavio je studirati pravo u Marburgu, prije nego što je od 1609. do 1612. otišao u Veneciju da studira muziku kod Giovannija Gabrielija. Gabrieli je jedina osoba koju je Schütz ikad nazivao svojim učiteljem. Također je naslijedio prsten od Gabrielija neposredno prije njegove smrti. Poslije je bio orguljaš u Kasselu od 1613. do 1615. godine.
Dresden (1615–1672)
urediNakon dužih, ali pristojnih pregovora između landgrafa i Elektora, Schütz se preselio u Dresden 1615. godine, radeći kao dvorski kompozitor kod izbornog kneza Saksonije. Godine 1619. Schütz se oženio Magdalenom Wildeck (rođena 1601). Prije njene smrti 1625. rodila je dvije kćeri: Anu Justinu, rođenu 1621, i Eufrosinu, rođenu 1623.
U Dresdenu je Schütz sijao sjeme današnje Saksonske državne kapele (Sächsische Staatskapelle Dresden), ali je tamo odlazio u nekoliko navrata. Godine 1628. ponovo je otišao u Veneciju, gdje se susreo i učio muzičko komponiranje sa Claudiom Monteverdijem. Godine 1633. pozvan je u Kopenhagen da tamo komponuje muziku za svadbene svečanosti, da bi se na kraju vratio u Dresden 1635. Ponovno je obavio produženu posjetu Danskoj 1641. zbog uništenja elektorovog dvora. Tridesetogodišnji rat završio se 1648. godine, a on se ponovo aktivirao u Dresdenu. Godine 1655., godine kada mu je umrla kćer Eufrosina, prihvatio je službeno mjesto kapelnika u Wolfenbüttelu.
Njegove su dresdenske kompozicije tokom Tridesetogodišnjeg rata bile mnogo kraće u odnosu na često dugačka djela odranije, iako je u tom periodu nastala većina njegove najšarmantnije muzike. Nakon rata, Schütz je ponovo napisao dugačke kompozicije koje su kulminirale 1660-ih godina, kada je komponirao najveću Pasiju prije Bacha.[1]
Schütz se vratio u Weißenfels, u mirovini za koju je morao moliti, da živi sa sestrom (kuća je danas lijep muzej o njegovom životu), ali elektorni dvor ga je često zvao u Dresden. Umro je u Dresdenu od moždanog udara 1672. godine u dobi od 87 godina.[2] Pokopan je u staroj dresdenskoj Frauenkirche, ali njegova grobnica je uništena 1727. godine kada je crkva srušena radi izgradnje nove dresdenske Frauenkirche. Njegova dugogodišnja kuća na istom trgu rekonstruirana je u istom stilu i predstavlja stambenu zgradu sa hotelskim sobama i restoranom.
Njegovi su učenici bili: Anton Colander, Christoph Bernhard, Matthias Weckmann, Heinrich Albert, Johann Theile, Friedrich Werner, Philipp Stolle Johann Nauwach, Caspar Kittel, Christoph Kittel, Clemens Thieme, Johann Klemm, Johann Vierdanck, David Pohle, Constantin Christian Dedekind, Johann Jakob Dedekind Loewe (ili Löwe), Johann Kaspar Horn, Friedrich von Westhoff, Adam Krieger, Johann Wilhelm Furchheim, Carlo Farina.[3][4]
Muzički stil
urediSchützove kompozicije pokazuju utjecaj njegovog učitelja Gabrielija (prikazan najznačajnije Schützovom upotrebom sjajnih polihoralnih i koncertantnih stilova) i Monteverdija. Pored toga, u njegovom je radu istaknut utjecaj holandskih kompozitora iz 16. vijeka. Njegova najpoznatija djela su na polju sakralne muzike, od solo glasa uz instrumentalnu pratnju do a cappella horske muzike. Ovoj grupi pripadaju njegovi Psalmen David (Davidovi psalmi, Opus 2), Cantione Opus 2), Cantiones sacrae (Opus 4), Opus 2), Cantiones sacrae (Opus 4), tri knjige Symphoniae sacrae, Die sieben Worte Jesu Christi am Kreuz (Sedam riječi Isusa Hrista na križu), tri postavke Pasije i Božićna priča. Schützova muzika, iako je započeo s najnaprednijim stilovima na početku svoje karijere, na kraju je prerasla u stil koji je jednostavan i gotovo strog, doživjevši svoj vrhunac njegovim kasnim postavkama Pasije. Praktična razmatranja zasigurno su bila odgovorna za dio ove promjene: Tridesetogodišnji rat opustošio je muzičku infrastrukturu Njemačke i više nije bilo praktično niti čak moguće staviti divovska djela u venecijanskom stilu koja su obilježila njegovo ranije razdoblje.
Jedinstveni sastav "Es steh Gott auf" (SWV 356) u mnogim je aspektima usporediv s Monteverdijem.[5] Njegova pogrebna muzika "Musikalische Exequien" (1636) za njegovog plemenitog prijatelja Heinricha Posthumusa iz Reussa smatra se remek djelom, a danas je poznato kao prvi njemački Requiem. Schütz je podjednako bio vješt u komponiranju svog latinskog i germanskog stila.
Bio je jedan od posljednjih kompozitora koji je pisao u modalnom stilu. Njegove harmonije često proizlaze iz polifonijskog poravnanja glasova, a ne iz bilo kojeg osjećaja "harmonijskog kretanja". Za razliku od njega, veći dio njegove muzike pokazuje snažno tonsko privlačenje kad se približava kadenci. U njegovoj muzici uočljiva je velika količina imitacije, ali strukturirana na takav način da uzastopni glasovi ne ulaze nužno nakon istog broja taktova ili na predvidljivoj međutonskoj udaljenosti. To je oštro u suprotnosti s načinom njegovog savremenika Samuela Scheidta, čija polifonija obično teče u redovno raspoređenim zapisima. Heinrich Schütz prilikom komponiranja često koristi intenzivne disonance prouzrokovane polifonijskim kretanjem glasova, koji se kreću ispravnim pojedinačnim linearnim pokretima, ali rezultirajući zapanjujućom harmonijskom napetošću. Iznad svega, njegova muzika pokazuje krajnju osjetljivost na akcente i značenje teksta, koji se često prenosi pomoću posebnih tehničkih figura izvučenih iz muzičke poetike (musica poetica), samih izvučenih iz ili napravljenih analogno verbalnim figurama klasične retorike. Međutim, kao što je gore napomenuto, kompozitorov stil je postao jednostavniji u njegovim kasnijim djelima, koja rjeđe koriste vrstu udaljenih akorda i slobodnijih izraza pronađenih u djelima poput "Was hast du verwirket" (SWV 307) iz Kleine geistliche Konzerte II .
Osim rane knjige madrigala, gotovo da i nije sačuvana Schützova svjetovna muzika, osim nekoliko domaćih pjesama (arien) i prigodnih melodija (poput Wie wenn der Adler sich aus seiner Klippe schwingt (SWV 434), i nijednog čisto instrumentalnog muzičkog djela uopće (osim ako se ne računa kratki instrumentalni stavak pod nazivom "sinfonia" koji zatvara dijalog Die sieben Wortea), iako je imao reputaciju jednog od najboljih orguljaša u Njemačkoj.
Schütz je bio od velike važnosti u donošenju novih muzičkih ideja u Njemačku iz Italije, te je stoga imao veliki utjecaj na njemačku muziku koja je trebala uslijediti. Stil sjevernonjemačke škole sviranja orgulja uglavnom potječe od Schütza (kao i od Holanđanina Jana Pieterszoona Sweelincka). Jedan vijek kasnije ova muzika je trebala kulminirati u djelu Johanna Sebastiana Bacha. Nakon Bacha, najvažniji kompozitori na koje je Schütz utjecao bili su Anton Webern i Johannes Brahms, za koje se znalo da su proučavali njegova djela.
Reference
uredi- ^ Cummings, Robert. "Heinrich Schütz". allmusic.com. Pristupljeno 8. 2. 2016.
- ^ "Heinrich Schütz 1585–1672" (jezik: njemački). Internationale Heinrich-Schütz-Gesellschaft e. V. Arhivirano s originala, 31. 5. 2016. Pristupljeno 10. 8. 2017.
- ^ David Mason Greene Greene's biographical encyclopedia of composers p. 115 "When the elector finally let him go, Schütz managed to wrest from him money to permit his pupil and protégé Matthias Weckmann to study in Hamburg for three years with Jakob Praetorius. He remained in the Danish court for two years, "
- ^ The encyclopedia of the Lutheran Church Julius Bodensieck, Lutheran World Federation. 1965. "The most eminent among his pupils were H. Albert, M. Weckmann, D. Pohle, Chr. Bernhard, JJ Loewe, A. Krieger, J. Theile."
- ^ Gerald Drebes: ‘‘Schütz, Monteverdi und die „Vollkommenheit der Musik“ – „Es steh Gott auf“ aus den „Symphoniae sacrae“ II (1647)‘‘. In: ‘‘Schütz-Jahrbuch‘‘, Jg. 14, 1992, pp. 25–55. Online: "Archived copy". Arhivirano s originala, 3. 3. 2016. Pristupljeno 30. 7. 2017.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link).