Haplorini (Haplorrhini; grč. ἁπλούς - haploûs = jednostruk,jednostavan + ῥινός - rinós = nos), doslono jednonosničari ili suhonosci su podred primata. Izuzev avetnjaka (Tarsiiformes), ova grupa je ranije bila uključivana u “prave majmune” (nasuprot grupi zvanoj polumajmuni), ali je ta podjela sve rjeđe u upotrebi.[1]

Haplorrhini
Suhonosci
Samiri sciureus
Sistematika
CarstvoAnimalia
KoljenoChordata
RazredMammalia
RedPrimates
PodredHaplorrhini
Pocock, 1918
Porodice
Bonobo

Glavne osobenosti

uredi

Haplorini ("suhonosci") su skupina u koju spadaju i ljudi, koja se, po nizu osobenost, razlikuje od skupine strepsirini ("mokronosci"). To se posebno odnosi na specifičnost građe nosne sluznice (‘’rhinarium’’) koja kod ove grupe ima bitno manje žlijezda pa su im nosne šupljine suhe. Posljedično je I značajno slabija osjetjivost čula mirisa nego kod "mokronosaca". Diferencijalno obilježje je I činjenica da ‘’Haplorrhini’’ imaju koštanu pregradu između očne duplje i sliepoočnice.

Smatra se da im je opća konstitucija manje primitivna od strepsirina, drugog podreda primata. Gornja usna im nije direktno povezana s nosom niti nepcem, što im daje mogućnost većeg raspona izražajnosti lica. U odnosu na veličinu tijela, mozak im je značajno veći nego kod "mokronosaca", a najoštrije čulo im je vid. Većina vrsta ovih majmuna su dnevne životinje (izuzetak su avetnjaci i inoćni majmuni). Dokazano je da kao trihromati jasno diferenciraju sve boje spektra. Udovi su im rilagođeni za mnogostruke aktivnosti[1][2][3][4]

Sve simije ‘’ Simiiformes’’, tj i širokonosni i uskonosni majmuni imaju jedinstvenu maternicu, dok maternica avetnjaka ima dva "roga", kaoi strepsirini. Većina vrsta ima samo jedan par sisa i jedno mladunče po okotu, iako su kod marmorzeta i tamarina dvojke i trojke veoma česte. Iako trudnoća suhonosaca traje slično onoj kod mokronosaca, mladunci suhonosaca su duži, ali su duže ovisni o majci. Smatra se da su razlika u veličini mladunaca i dužina ovisnosti o majci posljedica razlika u kompleksima modela ponašanja vrsta.

Rasprostranjenje

uredi

Haplorrhini žive u tropskim i suptropskim područjima Amerike, Afrike (ali ne i Madagaskaru), Južne i Jugoistočne Azije sve do Japana, a u Evropi ih ima samo na Gibraltarskoj stijeni iznad Moreuza.

Evolucija

uredi
 
Filipinski tarzijus (avetnjak), polumajmun, sada se predominantno svrstava u skupinu Haplorrhini.

Klasifikacija

uredi

Procjenjuje se das u se suhonosci, sa sestrinskom grupom mokronosaca, razdvojili prije oko 65 miliona godina. Pripadajuća porodica avetnjaka, jedina je u infraredu Tarsiiformes, a od ostalih se izdvojila prije oko 58 miliona godina, što je u razmjerima brzine evolucijskih procesa relativno kratak period njihove neovisne specijacije. To je moglo uticati na ranije klasifikatore, koji su avetnjake svrstavali u istu kategoriju sa Strepsirrhinima.[3][4][5]

Svi drugi predstavnici iz ove skupine uključeni su u infrared Simiiformes (ranije Antrophoidea), koji se zatim dijeli na dva pareda, Platyrrhini (majmuni Novog svijeta) i Catarrhini(majmuni Starog svijeta, uključujući i čovjekolike majmune). Majmuni Novog svijeta su se izdvojili, od zajedničkog pretka sa majmunima Starog, prije nešto oko 40 milijuna godina, a čovjekoliki majmuni si se, od ostalih, odvojili prije oko 25 milijuna godina. Međutim, noviji nalazi antropoidnih fosila sličnih Haplorrhinima (Bugtipithecus inexpectans, Phileosimias kamali i Phileosimias brahuiorum) u pakistanskim brdima Bugti (‘’Bugti Hills’’) bili su povod da se ovakve procjene postanu upitne.

Klasifikacija

uredi

Suhonosci se dijeli u tri grupe:

Također pogledajte

uredi

Reference

uredi
  1. ^ a b Wood B. (2005): Human evolution – A very short introduction. Oxford University Press, Oxford, ISBN 0-19-280360-3.
  2. ^ Boaz N. T. (1999): Essentials of biological anthropology. Prentice Hall, New Jersey,ISBN 0-13-080793-1.
  3. ^ a b British Museum of Natural History, Ed. (1991): Man's place in evolution. Natural History Museum Publications, Cambridge University Press, London, ISBN 0 521 40864 pogrešan ISBN 4.
  4. ^ a b Hadžiselimović R. (1986): Uvod u teoriju antropogeneze. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-9344-2-6.
  5. ^ Jobling M. A. et al. (2013). Human Evolutionary Genetics. Garland Science, New York, ISBN 978-0-8153-4148-2.

Vanjski linkovi

uredi