Generalna skupština Ujedinjenih nacija
Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljen izvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). |
Generalna skupština Ujedinjenih nacija (UNGS) je jedna od pet glavnih organa Ujedinjenih nacija. Čine je sve zemlje članice Ujedinjenih nacija i sastaju se na redovnim godišnjim zasjedanjima koje saziva predsjednik izabran od većine predstavnika.
Kao jedino tijelo UN-a u kome sve zemlje članice imaju predstavnike, Skupština služi kao forum članicama na kojima raspravljaju o pitanjima međunarodnog prava i donose odluke o daljem funkcionisanju organizacije.[1]
Organizacija
urediRedovno godišnje zasjedanje Generalne skupštine obično počinje trećeg utorka u septembru i završava se sredinom decembra, sa izborom predsjednika Generalne skupštine na početku svakog zasjedanja. Opće zasjedanje počinje kada se sve članice pojave na zasjedanju u roku od šest dana. Tradicionalno, Generalni sekretar se prvi obraća skupštini, a zatim i predsjednik skupštine i brazilski predstavnik. Prvo zasjedanje je održano 10. januara 1946. u Središnjoj dvorani Westminsterske palače u Londonu kojoj je prisustvovala 51 zemlja.[2][3]
Za izglasavanje na Generalnoj skupštini o važnim pitanjima – rasprave o miru i sigurnosti; reizbor članova organa; pristupanje, suspenzija i isključenje članica; budžetska pitanja – potrebna je dvotrećinska većina prisutnih članica na zasjedanju. Ostala pitanja se izglasavaju prostom većinom. Svaka članica ima po jedan glas. Osim izglasavanja novog budžeta, između ostalog i nivoa poreza za članice, skupštinske rezolucije nisu obavezujuće za članice. Skupština daje preporuke po bilo kom pitanju koje se tiče UN-a, osim po pitanjima mira i sigurnosti koje su u nadležnosti Vijeća sigurnosti. Sistem jedna zemlja, jedan glas teoretski omogućava zemljama koje čine 8% svjetske populacije da izglasaju rezoluciju sa dvotrećinskom većinom.
Tokom 1980-tih, Skupština je postala mjesto dijaloga na relaciji Sjever-Jug, rasprave po pitanjima odnosa između industrijskih zemalja i zemalja u razvoju. Ova pitanja su postala značajna zbog ubrzanog rasta i promjene sastava članstva UN. Tokom 1945., Ujedinjeni narodi su imali 51 člana. Sada imaju 191, od kojih više od dvije trećine čine zemlje u razvoju. Zbog njihove brojnosti, zemlje u razvoju su često u mogućnosti da određuju teme dnevnog reda zasjedanja (preko koordinisanih grupa kao što je G77), karakter rasprava i konačne odluke. Za mnoge zemlje u razvoju, UN predstavlja izvor njihovog diplomatskog uticaja i mjesto za izgradnju međunarodnih odnosa.[4]
Specijalna zasjedanja
urediSpecijalno zasjedanje može biti sazvano na zahtjev Vijeća sigurnosti UN-a, većine članica UN-a ili ako je većina zabrinuta zbog politike jedne od članica. Specijalno zasjedanje je održano u oktobru 1995. kako bi se obilježila 50. godišnjica UN-a. Drugo specijalno zasjedanje je održano u septembru 2000. godine kako bi se proslavio ulazak u novi milenijum; na njemu su u prvi plan istaknuti Milenijumski ciljevi razvoja. Sljedeće specijalno zasjedanje (Svjetski samit 2005) je održano u septembru 2005. kako bi se obilježila 60. godišnjica UN; na njemu je procjenjen napredak vezan za Milenijumske ciljeve razvoja i raspravljano o prijedlogu Kofija Anana vezan za reformu UN-a, pod nazivom U većoj slobodi.
Skupština može preduzeti mjere za očuvanje međunarodnog mira ako Savjet sigurnosti nije u mogućnosti, obično zbog neslaganja stalnih članica. Rezolucija „Ujedinjenje za mir“, usvojena 1950., daje ovlasti Skupštinu da sazove hitna specijalna zasjedanja kako bi se usvojile opće mjere djelovanja, uključujući i upotrebu oružanih snaga, u slučaju prekida mirovnih sporazuma. Dvije trećine članica mora odobriti usvajanje ovakvih preporuka. Hitna specijalna zasjedanja pod ovakvim okolnostima su održana u deset navrata. Dva najskorija, u 1982. i 1997. godini, obe sazvane kao odgovor na ratne operacije Izraela. Na devetom je razmatrana situacija u okupiranim arapskim teritorijama poslije proširenja Izraela na Golansku visoravan. Deseto zasjedanje je sazvano zbog okupacije Istočnog Jerusalema i bavilo se pitanjima palestinskih teritorija.
Na prvom specijalnom zasjedanju Generalne skupštine 1947., Osvaldo Aranha, predstavnik brazilske delegacije u UN-u, započeo je tradiciju koja se sačuvala do danas na kome je prvi govornik na ovom značajnom međunarodnom forumu uvijek iz Brazila.
Reforma Generalne skupštine
urediDana 21. marta 2005, Generalni sekretar Kofi Anan predstavio je izvještaj, U većoj slobodi, na kome se kritikuje Generalna skupština zbog tolikog fokusiranja na dobijanje konsenzusa da je usvajala već zastarjele rezolucije. Također je kritikovao Skupštinu zbog predstavljanja preopširnog i previše općeg dnevnog reda, umjesto da se fokusira na „glavna pitanja dana, kao što je međunarodna migracija i dugo raspravljanu, sveobuhvatnu rezoluciju o terorizmu“. Anan je preporučio izmjene dnevnog reda Generalne skupštine, strukture komiteta, i procedura; jačanje uloge i autoriteta predsjednika; jačanje civilnog društva i uspostavljanje mehanizma za preispitivanje odluka komiteta. Anan je podsjetio članice UN-a na njihovu odgovornost za izvršenje reformi ako žele da ostvare napredak ka većoj efikasnosti UN-a[1].
Također pogledajte
urediVanjski linkovi
uredi
- ^ "The Role of the UN General Assembly". Council on Foreign Relations (jezik: engleski). Pristupljeno 2022-04-25.
- ^ "Functions and powers of the General Assembly". www.un.org (jezik: engleski). Pristupljeno 2022-08-30.
- ^ "Role of the General Assembly". United Nations Peacekeeping (jezik: engleski). Pristupljeno 2022-08-30.
- ^ Heywood, Andrew (2011). Global politics. Houndmills, Basingstoke Hampshire: Palgrave Macmillan. ISBN 978-1-4039-8982-6. OCLC 259265681.