Dominat

Dominat je moderni naziv za autokratski oblik vladavine koji je ustanovljen u Rimskom carstvu nakon krize 3. vijeka i koji je trajao sve do pada Rimskog carstva.

Naziv "dominat" izveden je od latinske riječi ('dominus = "gospodar"), koja se prvobitno vezivala prije svega za odnos roba i njegovog vlasnika. Taj naziv je pejorativno korišten za neke careve počev od Julijevaca-Klaudijevaca, ali nije bio zvanična titula, a neki su ga carevi, npr. Tiberije, iskreno prezirali. Pod Dioklecijanom, međutim, ta titula je postala posve uobičajena, pa se ovaj car i smatra osnivačem dominata kao sistema državne uprave.

Prva faza uređenja carske vlasti, poznata pod imenom "principat", koju je karakterisalo formalno postojanje svih ranijih republikanskih ustavnih institucija i običaja, završila se s krizom 3. vijeka (235–284). Ta je kriza okončana Dioklecijanovim stupanjem na prijesto. Dioklecijan je ulogu i položaj rimskog cara izmjestio iz formalne strukture starih republikanskih ustanova koja je postojala tokom prva tri vijeka carstva i uveo nov sistem vladavine četvorice, tzv. tetrarhiju. On je također odbacio titulu princepsa (princeps) i usvojio otvoreno monarhijski nastup prema državnim činovnicima i svim svojim podanicima.

Možda je značajnije od same titule bilo usvajanje božanskog statusa cara s pratećim nazivom "božanski" (divus). Deifikacija je prvobitno bila posthumna počast koju je preminulom caru dodjeljivao rimski senat, ali je kasnije sam car počeo sebi još za života davati zvanje "božanski", a često i članovima svoje porodice.

Historičari kasne antike, međutim, negiraju da je prelaz sa principata na dominat predstavljao neki oštri rez u historiji Rimskog carstva. Oni smatraju da se zapravo radilo o postepenoj transformaciji u okviru koje Dioklecijanove reforme, premda značajne, predstavljaju samo jedan od elemenata u toj prelaznoj fazi.

Dominat kao politički sistem

Dioklecijan i njegovi nasljednici započeli i završili su proces pretvaranja Rimske države u neograničenu monarhiju. On konačno raskida sa Augustovim sistemom principata, po kome je car nije tretiran kao monarh, već kao senator i prvi građanin koji uživa najviši autoritet te specijalna ovlaštenja.

Politički sistem koji je osnovao Dioklecijan naziva se dominat, gdje je car, dominus (gospodar) imao apsolutnu zakonodavnu ovlast nad/prema svim svojim podanicima, bez obzira na njihov rang i stalež. U novim političkim odnosima u mnogom je očigledan poredak istočnih monarhija; nesumnjivo preuzet uticaj sa kraljevskog dvora Casanida.

Nastupa period, u kojem se i rimski car, slično istočnim kraljevima, smatra za inkarnaciju božanstva, božijeg izaslanika na Zemlji. Njemu se odaju božanske počasti (adoratio), obred/čin u kojem se pri njegovoj pojavi prisutni se spuštaju na koljena, padaju ničice i ljube skute njegove odjeće. Pojava cara Dioklecijana predstavljala je pravu vjersku svečanost. On se i po svojoj vanjštini izdvajao od svoje okoline; njegova je odjeća sašivena od svile i purpurne tkanine, ukrašena zlatom i dragim kamenjem.

Tetrarhija (vladavina četvorice)

Rimska monarhija, i nakon Dioklecianove vladavine, ostala je u principu jedinstvena.

Prethodno političko doba, dalo podsticaj svojim rasformiranja oblika vladavine u carstvu kroz mnoge pokušaje/slučaje raspodjele vlasti u Rimu između dvojice čak i trojice careva (Marka Aurelijea i Lucije Ver, Smeptije Severa i njegova dva sina, Valerijan i Galijen).

Dioklecijan je nastojao, a kasnije i patentirao dosljedan sistem podjele vlasti, najprije između dva, a zatim i četiri suvladara. Ubrzo nakon svog učvršćenja na carskom prijestolju Dioklecijan je izabrao za suvladara svog zemljaka i druga po službi Maksimijana. Dioklecijan i Maksimijan od 286. godine nosili su titule augusta, a 293. godine oba su cara izabrali sebi suvladare (zamjenike), koji su nazvani cezarima.

Za istočni dio carstva, kojim je upravljao sam Dioklecijan, za suvladara izabran je Gaj Galreije Valerije Maksimijan, a Maksimijan je na zapadu za cezara izabrao Gaja Flavija Valerija Hlora. Obojici je bilo naloženo da se razvedu od svojih žena i uzmu kćeri svojih augusta kako bi ovim činom učvrstili rodbinske veze, a tim i samu vlast. Svaki od vladara imao je punu carsku vlast, premda su cezari smatrani za niže po rangu od augusta. Dioklecijan i Maksimijan smatrani su za ravne, ali je ipak Dioklecijan zadržao veći autoritet od ostalih careva i vršio veći uticaj na sve poslove. Stvorena je prividno složna carska porodica. Augusti su se smatrali braćom, cezari, pak, njihovim sinovima.

Podjela vlasti između četvorice vladara bila je izazvana nužnošću; prostrana teritorija Carstva nije omogućavala jednom monarhu da prati sve događaje unutrašnjeg spoljnog političkog života carstva novi sistem je naizgled dozvoljavao carevima lično rukovođenje pojedinim pohodima od vremena podjele vlasti između Dioklecijana i Maksimijana, faktički započinje podjela čitavog carstva na Istočno i Zapadno.

Zanimljivo je da nijedan od careva nije izabrao Rim za mjesto ovog boravka. Naime Dioklecijan je živio u Nikomediji, Galerije u Sirmiju, Maksimijan u Mediolanumu, Konstancije Hlor u Trieru. Međutim, za vrijeme nemira u zemlji, carsku vlast držao je onaj koji se nalazio u Rimu. "Vječni Rim" (Roma aeterna) smatran je kao i prije nastanka tetrarhije, prijestolnicom Carstva, ali nije bio careva rezidencija te je izgubio svoj raniji politički značaj.

Sistem tetrarhije, kao i sve velike ideologije, je dobro zamišljen i koncipiran, ali nije u potpunosti bio primijenjen. Nakon što se Diklecijan povukao u svoju palaču, najprije su dva cezara, Galerije i Konstancije, postali augusti onako kako je to on odredio, te je svaki od njih imenovao svog cezara.

Kada je Konstancije umro u Jorku 306. godine, njegovog sina Konstantina trupe su klicanjem pozdravile kao augusta. Galerije, nemoćan da se odupre ovom nelegalnom činu, nerado ga je postavio za cezara Zapada podređenog Flaviju Severu, pređašnjem cezaru, a potom augusta zapada. Zategnutost se povećala, kada je pretorijanska garda u Rimu potaknula sličnim postupkom britanske vojske u korist Konstantina, proglasila za augusta Maksencija Maksimijanovog sina.

Pošto je Sever izdajnički ubijen 307. godine nastala je opća borba za položaje, tako da su jedno vrijeme šestorica vladara od kojih je svaki imao titulu augusta, između sebe dijelili Carstvo. Time se okončalo relativno spokojno Dioklecijanovo doba, iako je mir koji je on izvojevao nije bio odmah poremećen. Borba za vlast je bila neizbježna. Do 314. godine broj protivnika sveo se na dvojicu, Konstantina i Licinija, koji su između sebe podijelili rimski svijet. Uslijedilo je potom deset godina njihovog sve mučnijeg suvladarstva, koje je privedeno kraju 324. godine kada je Konstantin nanio poraz Liciniji i postao vrhovni gospodar.

Uloga senata za vrijeme Dioklecijanove vladavine

Senatorski stalež (Ordo senatorius) ostaje najviši stalež u Carstvu, ali je senat kao ustanova gubio onaj politički uticaj koji je u izvjesnoj mjeri imao sve do Dioklecijana. Senat, sada sa velikim brojem članova - oko 2000, pretvara se u gradska vijeća Rima i Konstantinopolisa sa simboličnom nadležnošću, koja se sastojala u dodjeljivanju počasnih naziva uglednim pojedincima. Senat se bavio pitanjima u vezi sa privređivanjem javnih predstava i raznim obavezama senatora, dok je sve njegove odluke morao sankcionirati car.

Senatori su najčešće bili zemljišni veleposjednici, s ogromnim uticajem u svojoj sredini ili, u društvenoj mjeri najugledniji državni funkcioneri u centralizovanom birokratskom aparatu.

Gušenje pokreta Bagauda

Jedna od prvih Dioklecijanovih i Maksimijanovih mjera bilo je ugušenje revolucionarnih pokreta robova i kolona 285 godine. Naime, sredinom 285 godine, seljaci iz Galije zajedno s robovima, nadničarima i gradskom sirotinjom su se pobunili zbog visokih poreza i svakodnevnog tlačenja od strane Rimljana. Objavili i otpočeli su rat protiv Rimskog Carstva. Maksimijan, po Dioklecijanovu naređenju, je krenuo u Galiju koju je zahvatio pokret bagauda, kako su sebe nazvali pobunjeni narodi.

Robovi i koloni napadali su na vile magnata i dekuriona, spaljivali ih, plijenili stoku, odnosili žito.

Prema navodima: "To je bilo vrijeme kada su napali težaci, koji ne znaju za vojne običaje, kada se orač pretvorio u pješaka, a pastir u konjanika, kada je seljanin pustošio svoje usjeve, podražavajući neprijatelju- barabarinu".

Amand i Elijan, rukovodioci ustanka uporište svoje borbe su našli u jednoj tvrđavi u oblasti Parizije. Pokret je predstavljao opasnost po gradove, od kojih su jedni prešli u njhove ruke, a drugi očekivali da budu napadnuti. Maksimijan je naišao na ozbiljan otpor od strane protivnika. Pribjegavajući čas neobično svirepim mjerama, čas privlačeći sebi ustanike prividnom popustljivošću, Maksimijan je potisnuo neprijatelja na sjever i tek nakon znatne pripreme krenuo u odlučnu bitku, u kojoj su baganci bili potučeni. Tvrđava je tek poslije dugotrajne opsade bila zauzeta, a njeni branioci gotovo istrebljeni. Za kratko vrijeme pokret u Galiji je bio ugušen 286 godine.

Dioklecijanove reforme

Dioklecijan je izvršio čitav niz reformi, koje su imale za cilj da jačanje privredne, političke i vojne moći Rimskog carstva. Podaci o Dioklecijanovoj vladi su fragmentirani i nisu uvijek pouzdani, s obzirom na to, ne može se utvrditi veza između pojedinih reformi koje su provedene za vrijeme njegove vladavine, te nakon njegove smrti.

Nova administrativna podjela Carstva

Dioklecijan je izvršio novu administrativnu podjelu Carstva. Carstvo je podijeljeno na prefekture na čijem čelu se nalazio praefectus praetrio, a ove na dioceze kojima su upravljali vikari (vicarius). Carstvo je bilo podijeljeno na 12 dioceza, čije se granice nisu uvijek poklapale sa granicama ranijih provincija. Diocezu čini više provincija i njima su upravljaju rektori (rectores).

Apeninsko poluostrvo je sada i zvanično izgubilo privilegiran položaj u odnosu na ostale provincije, te je bilo podijeljeno na dvije dioceze, koje nisu obuhvaćale samo italsku, već i druge oblasti. Na dužnost prefekta pretorijanske garde (praefectus paetorio) najčešće se birao neki istaknuti pravnik (poput Poupinijan, Ulpijan, Paul).

Postojao je i "sveti savjet"; Uprava je podijeljena po resorima tako da na svakom nivou su postojali činovnici zaduženi za razne vrste poslova i oni su podređeni upravniku svoje jedinice. U gradovima se formiraju gradska vijeća sastavljena od decuriona na čijem je čelu gradski perfekt. Sistem dominata predstavljao je završen korak na putu ka konačnom utvrđenju vojne diktature. Ugušenjem otpora društveno eksploatisanih klasa i odbijanje barbara zahtijevali su ne samo političku reorganizaciju rimske države, nego njeno privredno i vojno učvršćivanje.

Vojna reforma

Dioklecijanova pažnja je bila usmjerena u prvom redu na uzdizanje političke i vojne moći carstva. Pored podjele vlasti između augusta i cezara trebalo je stvoriti i jaku vojsku, koja će biti sposobna da brani granice carstva od barbara te da u isto vrijeme predstavljati realan oslonac carske vlasti. Reforma vojske stajala je u centru Dioklecijanove pažnje. Provođena je u toku niza godina, a završili su je tek Konstantin i njegovi nasljednici.

Prije Dioklecijana, Rimske legije su bile raspoređene po pojedinim provincijama i toliko vezane za mjesto rasporeda, da u slučaju potrebe/nužde bilo krajnje nemoguće prebaciti ih na neku drugu granicu. Od Dioklecijanovog vremena utvrđuje se podjela vojske na dvije osnovne kategorije:

pogranične trupe (Limitanei), koji se stalno nalazi u određenoj pograničnoj zoni
mobilne jedinice (Comitatenses), koje su prema potrebi mogli biti mobilizirani i prebačeni s jedne granice na drugu

Na taj način bilo je omogućeno prebacivanje trupa za relativno kratko vrijeme, a da pri tome ne oslabi odbrana granica. Ovaj princip vojne organizacije, koji je dovršio Konstantin, dao je pozitivne rezultate. Velika pažnja posvećena je podizanju vojne discipline. Vojskovođama je oduzeta ranija samostalnost. Parole "vjernost vojnika" i "hrabrost vojnika" često se utiskivao na Dioklecijanov novac. Dikolecijan je znatno uvećao i sastav vojske. Prije Dioklecijana vojne jedinice su po pravilu popunjavane doborovoljcima. Ovaj princip ostao je na snazi i u vrijeme kasnog carstva, ali su u isto vrijeme uvedeni i propisi za obavezno popunjavanje vojske. Dioklecijan je obavezao krupne zemljoposjednike da državi daju određen broj regruta u zavisnosti od broja robova i kolona na njihovim imanjima. Vojsku su morali da služe i zarobljeni barbari naseljeni na rimskoj teritoriji.

Poreska reforma

Dioklecijan je izvršio niz reformi u cilju poboljšanja stanja državnih financija. Reforma vojske iziskivala je velike izdatke kao i povećan činovnički aparat. Ovom treba pridodati raskoš carskog dvora i graciozne građevine koje su podizane u Rimu i drugim gradovima. Međutim, privreda carstva i pored pojedinih mjera Aurelijana i njegovih nasljednika, i dalje je bila rastrojena.

Dioklecijan uvodi novi sistem razrezivanja poreza u skladu sa ocjenjenom produktivnošću svake oblasti u carstvu. U njegovo vrijeme veliki su značaj stekli neposredni, u prvom redu zemljišni porezi. I u prethodnom periodu stanovništvo pojedinih oblasti moralo je da državi dostavlja određene namirnice za izdržavanje grada Rima, vojske i činovništva. Takav porez nosio je naziv anona (annona) i sakupljan je neredovno, dobijajući često karakter rekvizicije. Od Dioklecijanovog vremena anona, je posebno bila u naturalnom obliku, redovno ubirana od stanovništva.

Poreska jedinica određivana je prema veličini obradive zemlje (iugum - zaprega) koju može da obradi jedan čovjek (caput - glava) kako bi ostvario sredstva za život. Pri sastavljanju katastara uzimani su u obzir: veličina, kvaliteta obradive parcele, kulture koje se na njoj gaje, broj radnika i broj grla stoke.

Iugum i caput dovedeni su u određen odnos (nejednak u raznim oblastima carstva), i od svake poreske jedinice ubiran je određen porez - uglavnom u naturalnom obliku u žitu, ulju, vinu itd. Od poreza nisu oslobađani ni senatori, koji su pored zemljišnog plaćali i porez (aurum glaebale), a gradski stanovnici koji nisu imali zemljišnog posjeda su plaćali osobni porez (capitatio plebeia). Bilo je nemoguće izbjeći materijalnu propast koju je ovakav propis često sobom donosio.

Nekadašnja visoka zvanja duumvir ili decurio za koja su se borili, postala su obilježja žena i time neželjena. Ljude su prisiljavali da ovu službu vrše njihovi nasljednici. U slučaju nestanka ili smrti muškog potomstva njihove kolege na istom poslu bili su dužni preuzeti njihovu imovinu i odgovornost. Tako se naimenovanje za decuriona smatralo kao kazna.

Također, bogati zemljoposjednici clarissimi u provincijama podlijegali su plaćanju ovih visokih poreza. Prema tome, i u političkom i u ekonomskom pogledu podanici poznog carstva bili su sputani i strahovito izrabljivani. Dioklecijanova reforma osiguravala je državi određenu količinu namirnica, potrebnu za izdržavanje vojske, dvora, rezidencija careva; sljedi da je državna privreda počivala na naturalno-privrednoj bazi i nije zavisila od kolebanja vrijednosti novca.

Financijska reforma

Pored naturalne privrede, novčana privreda je igrala također bitnu ulogu u periodu dominata; ali je njoj bila potrebna sanacija.

U tu svrhu Dioklecijan je sproveo reformu novca. Ovom reformom je utvrđena punovrijedna zlatna moneta (aureus), koja je zvanično bila teška 1/6 rimske funte (5,45 grama). Pored toga, u opticaj je pušten srebrni i brozani novac. Male emisije zlatnog i srebrnog novca puštene su u opticaj, ali pošto se još uvijek na tržištu pojavljivao stari bakreni novac bezvrijedni skok cijena nije zaustavljen. Zvanična uspostavljena skala je bila sljedeća:

1 aureus- zlatnik vrijedio je 200 srebrnjaka, a ovi 8000 denarija

Ova reforma nije imala nekog naročitog uspjeha, jer realna vrijednost novca nije stajala u potrebnom skladu sa njenom nominalnom vrijednošću. Odnos između vrijednosti metala bio je određen proizvoljno, također nije bio u obzir sistem cirkulacije novca. Cijene robe, ne samo da nisu opadale nego su i dalje rasle.

Edikt o cijenama

U cilju borbe protiv sve veće skupoće 301. godine izdan je edikt koji je utvrđivao maksimalne cijene za raznu robu, kao i maksimalnu tarifu za plaćanje rada – Edictum de pretiis rerum venailum.

Sačuvano je nekoliko natpisa koji sadrže fragmente iz ovog edikta. U djelovima u kojima je moguće uspoređivati Dioklecijanove cijene sa onima iz ranijih perioda, djelovanje inflacije na cijelo tržište postaje očigledno.

Npr. mjesečno primanje koje je učitelj primao po đaku je iznosilo 50 denarija.

Nastavnik građevinarstva mogao je očekivati 100 denarija po učeniku.

Dioklecijan je naredio da se svi mogući prekršioci edikta kažnjavaju smrću. U uvodu edikta je stajalo: "I neka niko ne smatra ovo odluku svirepom jer je svakom pružena prilika da izbjegne kaznu ako se drži umjerenosti"

U drugom djelu edikta sadržan je dug spisak svakovrsnih predmeta uz naznaku maksimalnih cijena. Moderni historičari ističu da reguliranje cijena imalo određene razloge. Državna uprava je raspolagala ogromnim zalihama namirnica koje su pristizale s jedne strane od carskih posjeda, a sa druge u vidu poreza. Prema tome, vlasti su bile u mogućnosi da izbace na tržište određene količine robe i samim tim reguliraju cijene.

Cijene naznačene u ediktu bile su jedinstvene za čitavo carstvo, nije vođeno računa o osobenostima pojedinih oblasti i ostalim lokalnim uslovima. Edikt nije imao neke naročite praktične posljedice i ubrzo poslije njegovog izdavanja ljudi su prestali da ga se pridržavaju.

Dioklecianov stav prema tradicionalnoj rimskoj religiji

U političkom sistemu koji je osnovao Dioklecijan, u svoje središte postavio je i vjerska pitanja, Dioklecijan se, slično Augustu, pojavio u ulozi obnavljača stare rimske religije, ali je u isto vrijeme, kao što je to bio slučaj po istočnim monarhijama, naglašeno i božansko porijeklo carske vlasti. Jupiter Preblagi Najveći (Jupiter - Jovi Optimus Maximus) smatran je za glavnog carevog zaštitnika i izvor najviše njegove vlasti nad svijetom. Dioklecijan je nosio titulu Jovije, a Maksimijan - Herkulije. Ove su titule podvlačile vjersko sankcioniranje carske vlasti.

Tradicionalnom rimskom kultu ponovo je posvećivana velika pažnja, koji je od kršćanske zajednice nailazio na izvjesnu pasivnu rezistenciju. Zadnjih decenija 3. vijeka kršćanstvo je uživalo trpeljivost, a tačnije u prvom periodu Dioklecijanove vlade neki istaknuti dvorjani kao i žena i kći su ispovijedali kršćansku vjeru, te su nakon njegove smrti radi toga bile pogubljene.

Progoni kršćana

Usprkos društvenoj netrpeljivosti rimske javnosti i usprkos prognanima i tlačenjima, pripadnici kršćanske vjeroispovjesti usjevali su u svoje krugove privući sve veći broj novih vjernika.

Kršćanstvo je propovijedalo pokornost, smjernost, opraštanje, tako da se veoma brzo raširilo u razni slojevima rimskog društva, a posebno među pripadnicima nižih društvenih slojeva: siromašnim građanima, oslobođenicima, i robovima koji su jedino u tim tezama vidjeli tračak nade za njihovo bolje sutra – je Crkva nije pravila razliku između neslobodnih i slobodnih ljudi.

Izvjestan broj preobraćenika nalazio se među bogatijim građanima koji su osjećali potrebu za složenijom religijom nego što je to bilo paganstvo, a i među prosječnim građanima za koje su svakodnevno cirkuske predstave, trke i gladijatorske borbe postepeno gubili smisao. Pošto su kršćani s preziranjem odgurnuli drevne običaje i pošto su idolopoklonstvo odbacili kao oblik spiritualne vladavine i autoriteta, na sebe su navukli opću omrazu rimskih imperatora.

Negdje do 300. godine kršćani su već više od 290 godina trpili prezir, neprijateljstvo i progone. Godine 200-202 n. e. Septimije Sever zabranio je propagiranje kršćanstva, dok je imperator Filip (244-249) prema nepotvrđenim podacima bio je prvi rimski car kršćanin. Među vladarima koji su progonili kršćane naročito su se isticali Neron, Karakala i Dioklecijan 303. godine kada su kršćani ubijani, stavljeni na muke, osuđivani na zatvor ili prinudni rad u rudnicima.

Na Dioklecijana veliki uticaj je imao njegov suvladar na istoku Galerije, tako da je u periodu 303 i 304 godine objavio četiri edikta protiv kršćana. Ovaj teror ne prestaje sve do Dioklecijanovom abdikacijom 305. godine Kršćanstvo će vremenom početi zahvatati i više staleže koji prvo krišom, a zatim otvoreno, prihvaćaju novi kult. Najprije je Konstantin 313. godine izdao Milanski edikt o toleranciji kojim je dopustio slobodno ispovijedanje nove vjere.

Obrazloženje Milanskog edikta je djelovala savremeno. "Vidjeli smo da ne treba suzbijati religiju, nego da treba ostaviti svakom čovjeku na volju da vodi brigu o božanskim stvarima prema svome osjećaju" Uvidjelo se da ne treba suzbijati religiju, nego da treba ostaviti svakom čovjeku na volju da vodi brigu o božanskim stvarima prema svome osjećanju. Svakom se dalo pravo da po svojoj želji ispovijeda onu vjeru koja odgovora njegovim osjećanjima.

Međutim, slijedeći carski zakon koji se odnosio na religiju, Teodosijev edikt, bio je korak unazad. Ukinuta je tolerancija, te je dozvoljena samo jedna religija 380. godine - Teodosije je proglasio kršćanstvo za jedinu dozvoljenu religiju, koje je danas postalo vladajuća religija u svijetu.

Dioklecijanova vanjska politika

Dioklecijanove vojne reforme imale su za cilj u prvom redu odbranu granica carstva. Borba protiv barbara, koji su nadolazili iz svih okolnih područja rimske teritorije, vođena je tokom čitavog perioda Dioklecijanove vlade. Ubrzo poslije svog dolaska na vlast Dioklecijan je zaratio sa Alamanima. Maksimijan je poslije gušenja pokreta bagauda vodio ratove sa germanskim plemenima. Borba sa sjevernim barbarima bila je otežana time što se rimski vojskovođa Karauzije, proglasio se za cara i zauzeo Britaniju.

Rimski vladari morali su čak da priznaju njegovu vlast, i tek je Konstancije Hlor poslije smrti samog Karauzija uspio ukloniti njegovog nasljednika. Maksimijan je morao da vodi rat u Africi gdje se također pojavio uzurpator i gdje su nadirala mauretanska plemena.

Galerije je ratovao na Dunavu sa Karpima i Jazigima. Poslije višegodišnjih ratova Dioklecijan i njegovi suvladari uspjeli su da uspostave i učvrste granice u sjevernom djelu carstva. Dioklecijan je morao da vodi rat u Egiptu koji su napadali južni narodi, te gdje se u to vrijeme utvrdio uzurpator Ahil. Pošto je umirio Egipatski front, zajedno sa Galerijem je krenuo u pohod protiv Perzijanaca, koji su bili zauzeli Jermeniju (Armeniju) i upali u Mezopotamiju. Perzijanci su bili potučeni i po zaključenom miru učvšćena je vladavina Rimljana u Mezopotamiji.

Izvor

N.A. Maškin, Istorija starog rima, Beograd 1968.
Grupa autora, Stari svet, Beograd 1984.
Obrad Stanojević, Rimsko pravo, Beograd 1986.
Marin Horvat, Rimsko pravo, Zagreb 1987.
Ivo Puhan, Rimsko pravo, Beograd 1974.
Ante Romac, Rječnik rimskog prava, Zagreb 1975.
Ante Romac, Latinske pravne izreke, Zagreb 1982.