Bijeli bor
Bijeli bor (lat. Pinus sylvestris), obični bor, bjelobor, sosna[1] je četinarska golosjemenjača, stablašica iz porodice Pinaceae.
| Bijeli bor (Pinus sylvestris) | |
|---|---|
| Status zaštite: Smanjeni rizik (lc) | |
 Bijeli bor (Pinus sylvestris/Pinus sylvestre) | |
| Sistematika | |
| Carstvo | Plantae |
| Divizija | Pinophyta |
| Razred | Pinopsida |
| Red | Pinales |
| Porodica | Pinaceae |
| Rod | Pinus |
| Vrsta | P. sylvestris |
| Dvojno ime | |
| Pinus sylvestris L. | |
Opis
uredi
Bijeli bor je stablašica, koja dostigne visinu i do 40 m, rijeđe i do 48 m, promjera do 100 cm; dugog je debla u mladosti etažnog rasporeda grana, zaobljene krošnje, a u starosti i na stijenama često kišobranaste krošnje.[1] Drvo i ostali organi biljke obiluju smolnim kanalima (smolom). Zbog širokog areala, opisano je mnogo geografskih oblika i raznih fenotipova.[2][3]
Kora ovog drveta, na gornjem dijelu debla i na ograncima je tanka, crvenkastožuta, a osipa se u tankim ljuskama, u krošnji i višim dijelovima do 18% promjera. Donji dio debla ima sivosmeđu, duboko izbrazdanu, debelu koru debljine do 35 mm.[1] Debla starijih stabala su crvenkasta i tanka, vrlo smolasta. Uobičajeni atribut "bijeli" dobio je zbog primjetno svjetlije kore i iglica u odnosu na crni bor. Iglice su dugačke,
Razvijenost korijenovog sistema ovisi o tipu podloge i dubini tla, ali redovno ima jaku glavnu žilu. Jedino mu pupovi nisu smolasti; jajasto su valjkasti i zaobljeni. Ljuske su priljubljene sa više-manje slobodnim vrhovima, dužine 2–6 mm. Iglice su na kratkim izdancima, po dvije u bjeličastom rukavcu; duge su 4–8 cm, a široke do 2 mm. Tanke su i savitljive, šiljate, često blago uvijene (usukane), svijetlosivzelenkaste do zelene ili tamnozelene. Ostaju na granama 2-3 godine, na višim nadmorskim visinama i duže. Cvjetovi bijelog bora su jednospolni. Muški su jajasti, sumpornožuti, dugi do 1 cm; ženski su u vidu malih smeđih ili crvenih šišarki.
Jajasto-čunjaste šišarke su svjetlosmeđe ili sivkaste, sa izraženom kratkom drškom na kojoj vise; često su asimetrične, duge 3–8 cm, široke 2–3 cm, rombastog štitića, bez šiljka. Apofiza je ravna ili piramidno izvučena, sa vršnom grbicom.[4].
Sjemenke su tamnosmeđe, duge oko 3–4 mm, sa 3-4 puta dužim prozirnim krilcetom koje ih obuhvata, kao kliještima i od njega se lahko odvaja. Sazrijevaju u oktobru druge godine, a ispadaju u proljeće treće godine. Klije sa 4-8, a najčešće sa 6 kotiledona.
Ekologija
urediBijeli bor najbolje uspijeva na pozicijama sa puno svjetlosti, što ga ograničava i smanjuje mu konkurentnost prema ostalim vrstama drveća. Veoma je prilagodljiv je na ekološke uvjete temperature, vlage i tla; zahvaljujući tome i ima tako širok i raznolik areal. Doživi čak i do 250 godina. Početak plodonošenja je između 10-e i 20-e godine na osami, a 20 godina kasnije u sastojini. Mlade biljke su osjetljive na snijeg. Dobro podnosi mraz, sušu i zimske studeni i zagađenja.
Rasprostranjenje
urediBijeli bor raste u širokom području Evrope i Sjeverne Azije, na Kavkazu, Krimu, Pirinejskom i Balkanskom poluotoku.[1] U Bosni i Hercegovini i okolnim Balkanskim državama, ovo je autohtona vrsta drveća u pojasu srednih i viših mezofitskih šuma. Ima veliki privredni značaj.
Osobine
urediDrvo obične borovine je jedričavo, svijetle smeđastocrvene srčike i žućkaste do crvenkastobijele bjeljike. Bjeljika znatno široka u mlađeg drveta, sa oštrim prelazom između zona ranog i kasnog drveta. Smolni kanali teško uočljivi. Drvo sjajno i ima miris terpentina. Udio pora oko 67%.
Mehaničke osobine
urediDrvo lako 0,59 g/cm3, jako se uteže, meko na pritisak, vlak i savijanje je počvrsto, na smicanje i udarac čvrsto, lako se cijepa, elastično je i trajno drvo.[1] Trajnost mu je, bez vještačkih dodataka radi zaštite: 20-70 godina na zemlji, 90-120 godina pod krovom, 250-500 godina pod vodom, 700-900 godina u stalno suhom, a djelomično u zemlji kao stub ili prag 7-8 godina.
| Osobine bijelog bora[1] | ||||||||||||||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
| ZM (apsolutno suho) ρ0 (g/cm3) |
ZM (standardno suho) ρ1215 (g/cm3) |
ZM (neodređene vlažnosti) ρw (g/cm3) |
Nazivna ZM (standardno suho) ργ (g/cm3) |
Zapreminsko utezanje Uv (%) |
Tangencijalno utezanje Ut (%) |
Radijalno utezanje Ur (%) |
Longitudinalno utezanje Ul (%) |
Koeficijent zapreminskog utezanja k |
Savojna čvrstoća σb (MPa) |
Pritisna čvrstoća σpm (MPa) |
Zatezna čvrstoća σw (MPa) |
Smicajna čvrstoća σs (MPa) |
Čvrstoća cijepanja σc (MPa) |
Čvrstoća na udarac Aw (kJ/m2) |
Modul elastičnosti E (MPa x 103) |
Tvrdoća po Janki HJ (MPa) |
Tvrdoća po Brinelu HB (MPa) |
Trajnost |
| 0,49 0,30-0,89 |
0,52 0,33- |
0,70 0,38-1,03 |
0,42 | 12,4 8,9-16,0 |
7,7 6,1-9,8 |
4,0 2,6-5,1 |
0,4 0,1-0,6 |
0,26 | ||||||||||
Primjena
urediDrvo bijelog bora upotrebljava se kao građevno i stolarsko drvo, građevna stolarija, podovi, željeznički pragovi, rudničko drvo, stupovi i šipovi, jarboli, antene i celulozno drvo. Obrađuje se lako i dobro, katkad mu je potrebna saponifikacija. Sporedni proizvod su smola, dobijena smolarenjem i ekstrakcijom iz starih panjeva, katran, terpentinsko ulje i kora za štavljenje. Zbog trajnosti srčike, ubotrebljava se u vodogradnjama i građevinskoj stolariji.[1]
Greške
urediGreške drveta bijelog bora su: usukanost, kvrgavost, zasmoljenost i modrenje. Od gljivica napadaju ga: Ceratostomella, Trameter, Armillaria merulius, Polyporus, Lophodermium seditiosum, a od insekata Xyloterus, Monochamus, Xyleborus i Sirex.[1]
Također pogledajte
urediReference
uredi- ^ a b c d e f g h Alija Karahasanović, Nauka o drvetu, Svjetlost, Sarajevo ISBN 86-01-00984-0
- ^ Simpson, Michael G. (2011). Plant Systematics. Academic Press. ISBN 0-08-051404-9.CS1 održavanje: ref=harv (link)
- ^ Dahlgren, R.M.; Clifford, H.T.; Yeo, P.F. (1985). The families of the monocotyledons. Berlin: Springer-Verlag. ISBN 978-3-642-64903-5. Pristupljeno 10. 2. 2014.CS1 održavanje: ref=harv (link)
- ^ "Forfjorddalen naturreservat". Arhivirano s originala, 23. 10. 2015. Pristupljeno 3. 1. 2020.
Vanjski linkovi
uredi