Wikipedia

Atentat na Aliju

Četvrtog pravednog halifu i prvi šiitskog imama ubio je haridžija po imenu Abd al-Rahman ibn 'Amr ibn Muljam al-Muradi 26. januara 661. u Velikoj džamiji u Kufi u današnjem Iraku
Nema pregledanih verzija ove stranice, što znači da možda nije provjereno odgovara li standardima projekta.

Alija ibn Ebu-Talib, četvrti pravedni halifa i prvi šiitski imam, ubijen je tokom sabah-namaza 28. januara 661. godine, što odgovara 19. ramazanu 40. hidžretske godine. Umro je od zadobivenih rana oko dva dana nakon što ga je haridžijski disident Ibn Muldžem udario po glavi mačem obloženim otrovom u džamiji u Kufi, u današnjem Iraku. U vrijeme smrti imao je oko šezdeset dvije godine.

Atentat na Aliju
Ilustracija ubistva Alije tokom namaza
LokacijaVelika džamija Kufe, Kufa, današnji Irak
Datum28. Januar 661
MetaAlija ibn Ebu-Talib
Vrsta napadaAtentat
Oružje/aMač obložen otrovom
Mrtvih1
ŽrtveAlija
PočinilacAbdurrahman ibn Muldžem

Ibn Muldžem je ušao u Kufu s namjerom da ubije Aliju, vjerovatno u znak osvete za poraz u bici kod Nahravana 658. U Kufi je pronašao dva saučesnika. Za razliku od Ibn Muldžema, mačevi ove dvojice su promašili Aliju i oni su pobjegli, ali su kasnije uhvaćeni i ubijeni. Prije smrti, Alija je tražio ili pažljivu primjenu kazne "oko za oko" ili pomilovanje Ibn Muldžema, a kasnije ga je pogubio Hasan, najstariji Alijin sin. Ubistvo Alije napravilo je put njegovom rivalu Muaviji da uspostavi Emevijski halifat. Alijino svetište u Nedžefu, u blizini Kufe, glavno je odredište šiitskih hodočasnika.

Pozadina

uredi

Kontroverzna politika trećeg halife Osmana rezultirala je pobunom koja je dovela do njegovog ubistva 656. godine.[1] Alija ibn Ebu-Talib, zet i rođak islamskog poslanika Muhammeda, kasnije je izabran za halifu od strane Medinjana i tamo prisutnih disidenata.[2] Tamo je dobio gotovo jednoglasnu zakletvu na odanost,[3] okupljajući oko sebe razne neprivilegirane grupe.[4] Nasuprot tome, Alija je dobio manju podršku među moćnim plemenom Kurejša, od kojih su neki težili ka poziciji halife.[5] Među Kurejšijama, Alijin halifat ubrzo je osporila Aiša, Muhammedova udovica, i dvojica njegovih ashaba, Talha i Zubejr.[2] Osmanov rođak Muavija također je demantovao Alijin dolazak na vlast kada je on smijenjen sa dužnosti guvernera Sirije. Sada je tražio odmazdu protiv Osmanovih ubica.[2]

Alija je pobijedio pobunu Aiše, Talhe i Zubejra u bici kod deve 656. godine, ali bitka kod Siffina protiv Muavije 657. je rezultirala zastojem kada je Muavija pozvao na arbitražu Kur'ana kako bi izbjegao poraz.[6] Snažno priželjkivanje mirovnog sporazuma među borcima u Alijinoj vojsci natjeralo ga je da prihvati ponudu,[2] i formiran je arbitražni komitet sa predstavnicima Alije i Muavije s mandatom da riješi spor u duhu Kur'ana.[2] Međutim, dok je Alija marširao nazad u svoju prijestolnicu Kufu, grupa njegovih vojnika je kritizirala arbitražu i optužila Aliju za bogohuljenje jer je prepustio stvar dvojici muškaraca. Većina njih je ranije natjerala Aliju da prihvati arbitražu, ali su sada uzvikivali da pravo na sud pripada samo Bogu.[7] Mnoge od njih je Alija povratio sebi,[2] dok su se ostali okupili u blizini kanala Nahravana na istočnoj obali rijeke Tigris.[7] Nakon ovog egzodusa, postali su poznati kao Haridžije ('oni koji napuštaju').[8] Haridžije su demantovali Alijin halifat, proglasili njega, njegove sljedbenike, i Sirijce nevjernicima.[5] Prolijevanje krvi takvih nevjernika su proglasili dozvoljenim (halal)[5] i počinili mnoga ubistva, očigledno ne štedeći ni žene.[8] Alija ih je slomio u bici kod Nahravana 658,[6] međutim, njihovi ostatci nastavili su da terorišu mnogo godina.[6]

Alijin predosjećaj

uredi

Mnogi rani izvori pišu da je Alija znao za svoju sudbinu mnogo prije atentata, bilo iz vlastitog predosjećaja ili preko Muhammeda, koji je Aliji rekao da će mu brada biti umrljana krvlju glave. Konkretno, sunitski istoričar Ibn Sa'd citira hadis, "najzlobniji čovjek među antičkim bio je onaj koji je ubio kamilu poslanika Saliha i među njegovim savremenicima, onaj koji će ubiti Aliju." Noć prije atentata, Alija je rekao da će se njegova sudbina uskoro ispuniti. Dok je ujutro izlazio iz kuće, za njim su krenule guske, kikoćući, a Alija je rekao da plaču za njim.[9]

Atentat

uredi
 
Velika džamija Kufe, u kojoj je Alija ubijen 661. godine tokom sabah-namaza

Aliju je ubio Ibn Muldžem, haridžijski disident. Zajednički narativ uključuje Muaviju i njegovog guvernera Egipta, Amra ibn el-Asa, kako su izvijestili nekoliko sunitskih historičara. Prema ovoj priči, Ibn Muldžem i još dvojica haridžija su se sreli u Mekki nakon hadža. Nakon dugih diskusija, zaključili su da su Alija, Muavija i Amr krivi za građanski rat koji je u toku. Zakleli su se da će ubiti svu trojicu i osvetiti svoje poginule drugove u Nahravanu. Zatim su odredili datum atentata i svaki je izabrao svoju žrtvu.[10] Druga dva haridžita se u izvorima nazivaju različito. Ova predaja za par historičara je upitne autentičnosti.[9]

26, 28. ili 30. januara 661. godine, kada je Alija stigao u džamiju da predvodi namaz, Ibn Muldžem je udario i ranio Aliju otrovnim mačem u tjeme glave tokom klanjanja.[11] Jedan od saučesnika je promašio Aliju, pobjegao je, i izgubio se među gomilom.[9] Kao haridžija, kasnije je ubijen zbog terorisanja civila.[9] Drugi saučesnik je pobjegao u svoju kuću gdje ga je ubio rođak nakon što je on priznao umiješanost u atentat.[2] Ibn Muldžema je na mjestu događaja uhvatio El-Mugira ibn Nevfal ibn Haris, iz klana Benu Hašim, [2] ili Kusam ibn Abbas.[9] Alija je umro oko dva dana kasnije od zadobijenih rana u dobi od šezdeset dvije ili šezdeset i tri godine.[12] Šiitski muslimani svake godine obilježavaju njegovu smrt 21. Ramazana.[3]

Kazna Ibn Muldžema

uredi

Prije svoje smrti, Alija je tražio da Ibn Muldžem bude pogubljen u znak odmazde ako ne preživi,[2] a želju mu je ispunio najstariji sin Hasan.[12] Prema drugim tvrdnjama, Alija je umjesto toga prepustio ovu odluku Hasanu i preporučio pomilovanje,[13] zamolio svoje ljude da ne vežu čvrsto Ibn Muldžema,[14] zabranio svojim saplemenicima da prolijevaju muslimansku krv osim pedantne primjene kazne "oko za oko" na Ibn Muldžema, koji je trebalo je da u međuvremenu dobije dobre obroke, mekani krevet i da ne bude izložen javnom ruganju.[12] Ibn Muldžem se često ubraja u njihove redove i visoko je hvaljen u haridžijskoj literaturi zbog atentata na Aliju.[10]

Ukop i svetište

uredi

Alijevo tijelo oprali su njegovi sinovi, Hasan, Husejn, i Muhammed ibnul-Hanefijja, i jedan od njegovih nećaka, Abdullah ibn Džafer.[2] U strahu da bi njegovo tijelo moglo biti ekshumirano i oskvrnjeno od strane njegovih neprijatelja, Alija je tada tajno ukopan,[12] što također može objasniti neslaganja u izvorima što se tiče mjesta njegovog ukopa.[15] Njegov grob je identificiran za vrijeme halifata Abasida Haruna er-Rašida i tada je grad Nedžef izrastao oko tog mjesta u blizini Kufe, postavši glavno mjesto hodočašća muslimana, posebno šiita.[12] Sadašnje svetište je sagradio Safavidski šah Safi,[3] u blizini kojeg se nalazi ogromno groblje za šiite koji žele da budu sahranjeni pored svog imama.[12] Nedžef je također dom vrhunskih vjerskih univerziteta i istaknutih šiitskih učenjaka.[12]

Posljedice

uredi

Tokom svoje vladavine, Alija je pronašao lojalne sljedbenike koji su ga smatrali najboljim muslimanom nakon Muhammeda i jedinim koji ima pravo na halifat. Ipak, ovi sljedbenici su ostali u manjini.[2] Umjesto toga, ono što je ujedinilo Kufane nakon Alije bilo je njihovo protivljenje sirijskoj dominaciji,[16] ili visokoruka vladavina njegovog najvećeg neprijatelja, Muavije.[2] Nakon ubistva Alije u januaru 661. godine, njegov najstariji sin Hasan je tako izabran za halifu u Kufi.[2] Muavija je ubrzo nakon toga krenuo na Kufu sa velikom vojskom, dok je Hasanova vojska u velikom broju dezertirala, olakšano bjegstvom vojnih zapovjednika i plemenskih poglavara koje je kupio Muvija.[3] Nakon neuspjelog pokušaja ubistva, ranjeni Hasan je u augustu 661. prepustio vlast Muaviji, koji je osnovao Emevijski halifat.[17]

Također pogledajte

uredi

Reference

uredi
  1. ^ Glassé 2001.
  2. ^ a b c d e f g h i j k l m Madelung 1997.
  3. ^ a b c d Momen 1985.
  4. ^ Shaban 1970.
  5. ^ a b c Donner 2010.
  6. ^ a b c Kennedy 2013.
  7. ^ a b Wellhausen 1901.
  8. ^ a b Levi Della Vida 2012.
  9. ^ a b c d e Veccia Vaglieri 2012b.
  10. ^ a b Bahramian 2015.
  11. ^ Poonawala 1982.
  12. ^ a b c d e f g Veccia Vaglieri 2012a.
  13. ^ Ayoub 2014.
  14. ^ Shah-Kazemi 2022.
  15. ^ Steigerwald 2004.
  16. ^ Jafri 1979.
  17. ^ Madelung 2003.
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/wiki/Atentat_na_Aliju"