Vodomar

Vodomar, znan i kao vodomar ribar (latinski: Alcedo atthis), jedina je vrsta porodice riječnih vodomara i podreda vodomara koji živi i u Srednjoj Evropi. Živi uz umjereno brze i bistre tekućice ili stajaćice, sa dovoljno malih riba. Hrani se najčešće ribom, no isto tako i insektima, malim rakovima i punoglavcima. Vodomar je ptica stanarica u mnogim područjima, ali seli iz područja gdje se voda zimi ledi. Ova vrsta se u Evropi, nakon nekog vremena, brojčano oporavlja ali se i dalje smatra perilično ugroženom. Međutim. kako u ukupnom arealu nije toliko ugrožena, zvanično nije označena kao ugrožena vrsta.

Vodomar
Status zaštite: Smanjeni rizik (lc)
Vodomar Alcedo atthis
Mužjak A. a. bengalensis iz Maharashtrae, Indija
Sistematika
Carstvo	Animalia
Koljeno	Chordata
Razred	Aves
Red	Coraciiformes
Porodica	Alcedinidae
Rod	Alcedo
Vrsta	A. atthis
Dvojno ime
Alcedo atthis (Linnaeus, 1758.)
Rasprostranjenost vodomara žuto: selice zeleno: stanarice plavo: područje prezimljavanja selica

Opis

Vodomar, kao sve vrste ove porodice, ima kratko, zbijeno tijelo s kratkim nogama, kratkim repnim perima i širokim krilima. Velika glava duga je oko 4 cm s dugim šiljastim kljunom, je na kratkom vratu. Ovisno o uglu pod kojim svjetlo pada na njega, s gornje strane boja perja kreće se od kobaltno do tirkizno plave, a na leđima ima svjetlucavu plavu prugu. Ta pruga posebno je uočljiva kod uzlijetanja. Dužina tijela je između 16 i 18 cm, a težina se kreće između 34 i 46 grama. Raspon krila iznosi oko 25 cm.

Perje na gornjem dijelu glave, krilnom pokrovu, ramenima i repu je tamno plavozeleno do zelenoplavo. Na glavi su im azurno plave poprečne pruge, dok su pera na pokrilju sa azurno plavim vrhovima. Pruga na leđima je blještavo tirkizno plava. Donja strana tijela je sve do bijelog grla kod odrasle jedinke hrđastocrvena do kestenasto smeđa. Šare na glavi obilježavaju crvenosmeđi pokrovi na ušima, oštro oivičene bijele pjege bočno na vratu i jedna plavozelena ili plava pruga na bradi. Na čelu, ispred svakog oka, imaju kestenjasto smeđu pjegu koja, sprijeda gledano, djeluje bijelo. U sezoni parenja, noge su im narandžasto crvene.

Mužjakov Kljun je crn, s donje strane nešto svjetliji. Ženkin kljun je s donje strane narandžastocrven, od baze do najmanje prednje trećine dužine.

Noge mladih ptica su s gornje strane tamno smeđe, a perje im je zagasitije i s gornje strane zelenije nego kod odraslih. Grudno perje gotovo uvijek ima zelenkaste ili sive vrhove. Kljun im je još prilično kratak sa svijetlom pjegom na vrhu.

Mitarenje traje od avgusta do sredine novembra i to čvrstim redoslijedom. U Srednjoj Evropi u tom razdoblju obnavlja se samo tri četvrtine pera, a nastavlja se u slijedećem mitarenju. Mladunci te sezone u ovom mladenačkom mitarenju mijenjaju samo mala, a ponekad i repna pera.

Oglašavanje

Iako se ponekad vokalizacija ovih ptica opisuje kao pjev, to nije ispravno jer se ne javljaju različitim zvižducima i "rolanjem". Javljaju se nizom različitih glasova, no to ima uvijek određenu svrhu i značenje.

Rasprostranjenje i ekologija

Vodomar nastanjuje velika područja Evrope, Azije i zapadne dijelove Sjeverne Afrike. U istočnim dijelovima Indonezije i Melanezije nalaze se i izolirane populacije. Nema ih na Islandu, sjeveru Škotske i Skandinavije te u Sibiru. Pored toga, nema ih ni u planinskim područjima i u pustinjama, jer ove ptice tokom cijele godine trebaju otvorenu slatku vodu. U zapadnoj i srednjoj Evropi vodomari su, uz rijetke iznimke, stanarice. Prema istoku, pojava selica u ukupnoj populaciji se povećava. Putevi selidbe ovih ptica još uvijek nisu dovoljno istraženi.

Vodomari žive uz lagano tekuću ili stajaću, bistru vodu s malim ribama. Pored ribica, uz vodu preserira i dovoljno pogodnih mjesta nad vodom koje može koristiti kao osmatračnicu, a odgovara im i kad je voda oivičena drvećem. Koriste rijeke, potoke, jezera, ali i razne kanale, ribnjake i slična ljudskom aktivnošću oblikovana staništa.

Ishrana

Vodomar s ulovljenom krkušom (Gobio gobio)

Vodomarik se hrani ribicama, larvama i odraslim vodenih insekata i sitnim račićima i punoglavcima. Može progutati ribu dugu do 9 cm i s najvećom visinom u leđima do 2 cm. Ako su ribe izdužene i "tanke", mogu ih progutati i do dužine od oko 12 cm.

Način lova im je strmoglavo uranjanje. S osmatračnice neposredno iznad vode ili u njenoj blizini, strmoglavi se u vodu. Kad uoči mogući plijen, baca se u vodu koso u odnosu na površinu, glavom prema naprijed, često još ubrzavajući kratkim zamasima krila. Pri uronu, oči su im otvorene, ali zaštićene kožom žmurnjačom. Kad stignu do vode, skupljaju krila tijesno uz tijelo, ili ih ispruže prema gore. Čim uhvate lovinu, usporavaju ispruženim krilima i nogama. Prema površini idu zatiljkom, glave pritisnute uz grudi. Konačno, trzajem izbacuju prvo kljun iz vode i ptica odmah, ili nakon trena odmora, polijeće natrag na osmatračnicu. Najčešće čitav ovaj proces ne traje duže od dvije do tri sekunde. Ako nema odgovarajuće osmatračnice, vodomar može zaroniti i iz "lebdećeg položaja" (mahanje krilima kod kojeg ptica ostaje na mjestu, "lebdi").

Za "obradu" lovine, vodomar treba u pravilu deblju granu, ili neku drugu čvrstu podlogu koja se ne njiše. Manju lovinu često, uz snažno stiskanje kljunom, proguta odmah. Veće ribe nosi natrag na granu i tamo ih trese, ili ju drži u kljunu i udara njima po podlozi dok ju ne ubije. Zatim, držeći ih kljunom, malim pomicanjima ju okreće da ju može progutati s glavom prema naprijed jer bi mu riba inače mogla krljuštima ili perajama zapeti u ždrijelu. Neprobavljive ostatke obroka, riblje kosti ili ostatci insekata izbacuju (povrate) jedan do dva sata nakon obroka.

Razmnožavanje

Alcedo atthis

Vodomar u letu

Većina vodomara živi u trajnim parovima. Kad je godina povoljna, s puno moguće lovine, neki mužjaci žive s dvije ženke koje istovremeno, no na razdaljini od nekoliko kilometara, imaju legla. Nakon izvale mladunaca, mužjak hrani paralelno mladunce oba legla. Pri tome, moguća je i pojava više uzastopnih legla iste ženke.

Između februara i marta, vodomari uz glasno dozivanje lete duž vode. Ako se sretne mogući partner, slijedi dugo zajedničko letenje tik iznad vode, pa kroz šumu do iznad drveća. Vrlo rijetko u tome sudjeluju više od dvije ptice. Nakon toga, mužjak zaposjeda moguće mjesto za leglo.

Udvaranje i parenje

U vrijeme udvaranja mužjak donosi sitne ribe koje uz naklon pruža ženki. Ona ih prihvata uz oglašavanje i trepereći krilima. Ovo hranjenje u okviru udvaranja jača povezivanje para i služi procjeni partnera. Ponekad, ptice samo sjede na nekoj grani uz moguće mjesto za leglo, i izmjenično se oglašavaju.

U razdoblju kopanja hodnika i na njegovom kraju šupljine za leglo, mužjak opetovano, kao dio svadbenog rituala, donosi ribice ženki, a pri kraju pripreme prostora za leglo, dolazi do parenja. Pred parenje, mužjak zauzima imponirajući položaj tako, da sjedi uspravno s priljubljenim perjem, a krila objesi prema naprijed. Tada uzlijeće iza ženke, koja svoju spremnost za parenje često pokazuje glasanjem i gotovo vodoravnim prileganjem na granu; mužjak zatim slijeće na leđa svoje partnerice. Sad se mužjak hvata kljunom za perje na glavi ženke, i za nekoliko sekundi same kopulacije krilima održava ravnotežu. Nakon toga, najčešće slijedi kupanje. Kopulacija se, s ili bez uvodnog ritualnog hranjenja ženke, može ponavljati više puta dnevno.

Leglo

U vrijeme gradnje duplje ptice se intenzivno kupaju

Na nekoj okomitoj ili lagano prema naprijed nagnutoj strmoj obali od gline ili čvrstog pijeska koja nije previše premrežena korijenjem, počinju s kopanjem, po mogućnosti u gornjem dijelu obronka. Lagano uzlazni tunel s proširenjem na kraju dug je između 60 i 90 cm, a u presjeku ovalan, visok oko osam cm. Komorica na kraju tunela ima u promjeru oko 17 cm, a visoka je oko 12 cm. Za razliku od tvrde gline, u mehkom pijesku proširenje može biti dugo i do 100 cm. Komoricu ničim ne oblažu, no uskoro se u njoj nakupe neprobavljivi ostaci riba.

Par sjedi na grani pred obronkom, dok mužjak iznenadno ne poleti i pred mjestom koje procjenjuje pogodnim i ostane lebdjeti kako bi kljunom udarao po podlozi. Nakon toga, vraća se na granu i čisti kljun od zemlje. Uskoro mu se pridružuje i ženka i zajedno kopaju tunel i šupljinu za leglo. Jedna ptica ostaje vani na straži, dok je druga zauzeta kopanjem. Iskopan materijal nogama izbacuju van. Tek kad počne iskopavanje proširenog dijela za leglo, prica može iz tunela izaći glavom prema naprijed. Ako se kod kopanja ispriječi kamen ili neki korijen, ptice ili zavojem tunela zaobiđu prepreku, ili počnu kopanje na drugom mjestu. Gradnja može trajati dva do tri sedmice. Završenu "nastambu" na ulazu obilježavaju bijelim izmetom.

Jedan par ponekad započne više tunela ili čak iskopa i dovrši više takvih gnijezda. Ponekad, nakon čišćenja, koriste stare, već korištene nastambe, pri čemu nije važno da li ju je ranije iskopao taj, ili neki drugi par. Često se i odluče dovršiti ranijih godina započetu komoru. Većina parova do kraja marta ili početka aprilas imaju spremnu odgovarajuću nastambu.

Polaganje i briga o jajima

Ženka polaže [[jaje|jaja gg prije podne, svakog dana po jedno. Jaja su bijela, glatka i gotovo okrugla (dužina oko 2,2 cm, širina oko 1,9 cm). Prvih dana su malo ružičasta, a kasnije postaju porculanski bijela. Teška su oko 4,3 grama, od čega je 5% ljuska.

U Srednjoj Evropi ženka snese 6 do 8 jaja, rijetko više, a s ležanjem na jajima počinje, smjenjujući se s mužjakom, tek kad snese i zadnje jaje. Ptica koja sjedi na jajima, noću je to najčešće ženka, sjedi u komorici glavom okrenuta prema ulaznom tunelu. Partner koji dolazi na svoju "smjenu", izvana doziva pticu iz komorice, koja nakon dozivanja napušta leglo i izlazi. Ležanje na jajima traje 19 do 21 dan. Mladunci uglavnom svi izlaze iz jaja istog dana, a kad svi izađu iz jaja, ljuske obično ostaju u komorici. Ponekad roditelji iznose ljusku van, i ispred nastambe ih ispuštaju u vodu.

Od svih započetih legala, 30 do 40% propada. Velik dio legala uništi podizanje razine vode uz koju su komorice građene, no i snažna kiša može izazvati urušavanje ogale s leglima. Pored toga, snažne kiše zamute vodu, što jako otežava lov vodomara, pa mladunci uginu od gladi. Odrasle ptice mogu preživjeti kraća razdoblja bez ulova.

Nespretno smještena komorica može biti plijen različitih grabežljivaca, koji odozgor ili sprijeda opljačkaju leglo. I dva ili tri sata boravka ljudi kod ulaza u komoricu može dovesti do gubitka legla, jer se roditelji ne usude ući u duplju. Nekoliko dana nakon gubitka legla, ptice izlegu ponovo 6 do 7 jaja, i ponovo leže na njima.

Podizanje mladih

Po izlasku iz jaja, mladunci su goli i slijepi. Roditelji ih prvo hrane insektima, a kasnije ribicama dugim 4 do 5 cm. Nakon osam dana, izbijaju prve plavkaste patrljice na mladunčevim grudima, leđima i krilima. U dobi od desetak dana, ptićima se otvaraju oči. Tada je jedan od roditelja s mladuncima još samo noću. Nakon dvije sedmice, ptići imaju perje, koje je još u prozirnoj ovojnici. Teški su oko 55 do 60 grama. Nakon tri sedmice, perje, osim manjih područja na glavi, gubi ovu ovojnicu.

Krajem maja do sredine juna, u dobi od 23 do 28 dana, mladunci izlijeću iz legla. U početku im roditelji, najčešće mužjak, donose ribice i pri tome ih odvlače sve dalje od legla. Ubrzo počinju i sami loviti ribu. U tom razdoblju ugrožavaju ih kopci i jastrebovi, ali i šumska sova.

Nakon kraćeg udvaranja, u junu ili julu roditelji imaju ponovo leglo, i opisani ciklus razmnožavanja se ponavlja. Neki parovi uspijevaju izvesti i treće leglo u sezoni, tako da njihovi mladunci izlijeću krajem avgusta do kraja septembra.

Analize prstenovanih ptica pokazale su, da vodomari imaju visoku stopu ugibanja. Tako između napuštanja legla i iduće sezone parenja ugiba oko 80% jedinki. Pored toga, oko 70% odraslih ptica ugiba između dvije sezone parenja. Vrlo rijetko jedinke dožive tri godine. Iznimke starosti od 5 godina su vrlo rijetke. Ovu visoku stopu smrtnosti vodomari nadoknađuju visokom stopom reprodukcije.