Adjuvantna hemoterapija

Adjuvantna terapija – u medicini – odnosi se na dopunske ili potporne terapijske mjere. U slučaju zaraznih bolesti (npr. AIDS), podrazumijeva se da lijek ublažava efekte, ali nije jedini način liječenja.

Adjuvantni tretman se daje kako bi se spriječio povratak bolesti. Sinonim je "dodatni tretman". Uobičajena nakon, naprimjer, operacije raka dojke ili debelog crijeva, posebno u slučajevima kada karcinomski tumor agresivno raste. Ako je osnovni tretman hirurgija/operacija, adjuvantni tretman može biti radioterapija ili citostatik. Svrha adjuvantne terapije je smanjiti rizik od recidiva i eliminirati mikrometastazu, postižući tako bolje rezultate liječenja s više izliječenih pacijenata/produženog preživljavanja.

U onkologiji pojam raka odnosi se na terapiju koja se koristi nakon potpunog hirurškog uklanjanja svih prepoznatljivih dijelova tumora kako bi se borila protiv mogućih, ali još uvijek neprimjećenih naselišta tumora (mikrometastaza) i time poboljšala dugoročne izglede za izlječenje.

U kontekstu adjuvantne terapije, npr. B. hemoterapija, hormonska terapija, imunoterapija i terapija zračenjem za upotrebu. Kurativne terapije koriste se za iscjeljivanje (curare = liječiti), palijativno Terapije za poboljšanje kvaliteta života. U pravilu se čovjek pokušava liječiti kurativno. To uključuje uklanjanje tumora i razmatranje koliko je visok rizik od recidiva ili metastaza i kako se taj rizik može umanjiti adjuvantnom terapijom (npr. antihormonska terapija ili hemoterapija), koja se nakon toga vrši prema potrebi. Ako izlječenje nije moguće, provodi se palijativna terapija. Njihov je cilj ublažiti pritužbe vezane uz bolest, suzbiti progresiju bolesti, postići slobodu od simptoma i postići najveći mogući kvalitet života i održati ga što je duže moguće.

Hemoterapija prije operacije s ciljem da se smanji veličina tumora („otopi ga“) i učini ga operabilnim ili uopće operiranim, naziva se neoadjuvantna terapija

Historija

Termin "adjuvantna therapija", potiče od latinske riječi (adjuvāre = pomoći) prvi je upotrijebio Paul Carbone sa svojim timom na National Cancer Institute, 1963. U 1968, američka agencija Nacionalna hirurška pomoć za grudi i crijeva (National Surgical Adjuvant Breast I Bowel Project; NSABP) objavila je rezultate ispitivanja B-01 za prvo randomizirano ispitivanje u kojem je procijenjen učinak adjuvantnog alkilirajućeg agensa u karcinomu dojke. Rezultati su pokazali da je adjuvantna terapija nakon inicijalne radikalne mastektomije "značajno smanjila stopu recidiva kod žena u menopauzi sa četiri ili više pozitivnih aksilarnih limfnih čvorova”.

Teorija o pušenju upotrebom dodatnih terapija za nadopunu primarne hirurgije primijenili su Gianni Bonadonna i njegove kolege s Instituta Tumori u Italiji 1973. godine, gdje su proveli randomizirano ispitivanje koje je pokazalo povoljnije ishode preživljavanja uz prateću upotrebu ciklofosfamid metotreksat-fluorouracila (CMF) nakon početne mastektomije.

U 1976, ubrzo nakon Bonadoninog značajnog ispitivanja, Bernard Fisher na Univerzitetu u Pittsburghu (Pittsburgh University) pokrenuo je slično randomizirano ispitivanje koje je uporedilo preživljavanje pacijenata oboljelih od karcinoma dojke liječenih zračenjem nakon početne mastektomije onima koji su samo imali operaciju. Njegovi rezultati, objavljeni 1985, pokazali su porast preživljavanja za bivšu grupu bez bolesti.

Usprkos početnim povratnim istraživanjima hirurga karcinoma dojke koji su vjerovali da su njihove radikalne mastektomije dovoljne za uklanjanje svih tragova raka, uspjeh ispitivanja s Bonadonnom i Fisherom doveo je adjuvantnu terapiju na glavni put u onkologiji. Od tada se područje adjuvantne terapije proširilo i obuhvata široki spektar adjuvantnih terapija koje uključuju hemoterapiju, imunoterapiju, hormonsku terapiju i zračenje.

Također pogledajte

• Neoadjuvantna terapija