Majoranolisni vričak
Vričak majoranolisni /lat. Acinos majoranifolius (Mill.) Šilić – sinonimi: Melissa majoranifolia Mill.; Acinos patavinus (Jacq.) Pers.; A. montenegrinus (Sag.) Šilić/ je biljka iz porodice Lamiaceae (Labiatae): usnatice.[1]
Majoranolisni vričak Acinos majoranifolius | |
---|---|
Status zaštite: Ugroženi | |
Sistematika | |
Carstvo | Plantae |
Potcarstvo | Tracheobionta |
Divizija | Magnoliophyta |
Razred | Magnoliopsida |
Potklasa | Asteridae |
Red | Lamiales |
Porodica | Lamiaceae |
Potporodica | Nepetoideae |
Pleme | Mentheae |
Rod | Acinos |
Vrsta | Acinos majoranifolius (Mill.) Šilić |
Opis
urediOvaj vričak je dvogodisnja, vrlo aromatska biljka, lučno savijenih stabljika, koje porastu u visinu do oko 30-35, pa i do 45 cm. Lisna plojka obostrano ima 4-5 izraženih, lučnih nerava koji se završavaju u vrhu zubaca. Po licu i naličju je poleglo dlakava, a po kratko trepavičavim rubovima ima 4-5 uočljivih zubaca.
Cvjeta od maja do jula, a ponegdje i do augusta. Cvjetovi u gustim prividnim pršljenovima od po 2-6 pojedinačnih. Peteljke su im duge oko 2–3 mm. Krunica je duga oko 14–17 mm, posuta rijetkim uljnim žlijezdama. Antere su svijetloljubicaste, a svijetloljubičasti tučak pri vrhu je dvodijelno rascijepljen. Časica je zelena, duga oko 7 mm, a oko 2,5 puta kraća od krunice. U donjem dijelu je vrčasto ispupčena, sa 13 istaknutih nerava; ima stršeće dlake i tačkice.
Plod je oraščić dužine oko 1,3 mm i širine oko 0,8-0,9 mm. Obično je izduženo kruškolik. Najširi je na gornjoj trećini. Polusjajan je, kestenjastosmeđ i go.
Ekologija i rasprostranjenje
urediStaništa ovog vrička su na otvorenim krečnjačkim kamenjarama, rubovima kraških šuma i šumaraka, uz puteve i ceste. Uspijeva na skeletnim krečnjackim rendzinama, na nadmorskim visinama od oko 20-1.400 m. Pripada kategoriji izrazito mediteransko-planinskih biljnih formi.
Ova vrsta vrička je endem Centralnih Dinarida, sa centrom areala u pograničnom području Bosne i Hercegovine i Crne Gore, dok je u Hrvatskoj rijetko nalažen.
U Hercegovini je registriran u okolini Trebinja i prema Bijeloj gori i Orjen. U Crnoj gori ga ima oko bokokotorskog zaliva, na Orjenu, Lovćenu, Rumiji, u kanjonu Morače i drugdje.
Locus classicus ove vrste nije poznat jer je opisana na osnovu kultiviranih primjeraka u botaničkom vrtu u Padovi, iz plodova koje je, prikupio izvjesni svećenik Boccone, navodno prilikom putovanja po Dalmaciji, 1694. godine.
Reference
uredi- ^ Šilić Č. (1990): Endemične biljke, 3. izdanje. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 86-01-02557-9.
Vanjski linkovi
uredi- (en) Linkovi na baze koje sadrže više informacija Arhivirano 10. 6. 2021. na Wayback Machine