Žalosni strupnik

(Preusmjereno sa Žalosna zijevalica)

Žalosni strupnik ili žalosna zijevalica (lat. Scrophularia tristis K. Maly – sinonimi: S. canina L. var. tristis K. Maly; S. hoppii Koch var. tristis K. Maly; S. canina L. ssp. tristis K. Maly) – je biljka porodice Scrophulariaceae: strupnikovice ili zijevalice.[1]

Bosanski stupnik
Scrophularia bosniaca
Status zaštite: Ugroženi
Sistematika
CarstvoPlantae
KoljenoAngiosperme
RazredEudikotiledone
RedLamiales
PorodicaScrophulariaceae
RodScrophularia
VrstaS. tristis

Žalosna zijevalica je dvogodisnja biljka tankog korijena. Svi vegetativni organi su crnkasto-purpur­ni. Stabljike su joj visoke oko 20–60 cm, uspravne; naviše od sredine prelaze u usku metlicu. Listovi su skoro gotovo lirasto[potrebna odrednica] perasto izdijeljeni, sa širokom režnjevima, oštro i krupno nazubljeni.

Cvjeta u maju i junu, ponekad i u julu. Cvjetići su pojedinačni, na kratkim žljezdastim drškama, koje su kraće od čašice. Petokrpasti obodi su im sa malim kuglasto-trbušastim vjenčićem. Režnjevi tamnopurpurnih čašičnih listića su tupi, dugi 2–3 mm. Krunica je duga 3-4,5 mm. Gornja usna je rascijepljena na dva cjelovita, bubregolika režnja koji se gotovo preklapaju.

Plod ove zijevalice je okruglasta, zašiljena čahura, duga oko 5 mm. U njoj je veći broj crnkastih sjemenki.

Ekologija i rasprostranjenje

uredi

StaniSte žalosnog strupnjaka su na serpentinskoj drobini, najčesće na usjecim, a i nasipima šumskih puteva. Raste i na rastrošenim kamenjarama, u svijetlim šumama crnog i bijelog bora. Većina serpentinofilnih populacija je zabilježena na nadmorskim visinama u rasponu od oko 325–1100 m. Ekološka valenca prema variranju osvjetljenja i temperature je relativno široka. Susreće se u endemskim zajed­nicama pograničnog dijela istočne Bosne[potrebna odrednica] i zapadne Srbije, u kojima dominiraju Halacsya sendtneri, Potentilla mollis i Dianthus serbici.

Endem je unutrašnjih masiva Dinarida, kao što je dolina rijeke Duboštice kod Vareša i Krivaje kod Careve Ćuprije, kod Strmice na Limuu, Stratište kod Višegrada, dolina potoka Kruševica kod Drin­skog, okolina Rudog (Gostilje, Varda, Cikota i drugdje), Rudo, Mioce, Vardište. U zapadnoj Srbiji najčešća staništa su: Kotroman, Mokra gora, Zlatibor, Čemerno, doline rijeka Uvac, Kamenička reka, Banjska reka, Bijeli Rzav, Crni Rzav, u San­džaku kod Priboja i drugdje.

Locus classicus je Istočna Bosna kod Rudog, na Limu (Maly, K. 1910.).

Reference

uredi
  1. ^ Šilić Č. (1990): Endemične biljke, 3. izdanje. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 86-01-02557-9.

Vanjski linkovi

uredi

Također pogledajte

uredi