Wikipedia

Si Ču

Sung dinastija neokonfucijski učenjak (1130–1200)
(Preusmjereno sa Zhu Xi)

Si Ču (Chu Hsi, Zhu Xi, kin. 朱熹) (Kina, 18. oktobar 1130. - Kina, 23. april 1200.) bio je kineski filozof.

Si Ču

Bio je vodeći predstavnik novo-konfucijske škole u vrijeme dinastije Sung, začetnik novokonfucijske skolastike. Zovu ga kineski Toma Akvinski, srodan je arapskom filozofu El Gazaliju. Napisao je oko 70 knjiga. Njegove "Četiri knjige" o konfucionizmu nisu prepoznate u njegovo vrijeme, a kasnije su postale vrlo cijenjene i klasična literatura. Proučavao je ključne pojmove kineske filozofije: qi (vitalnu energiju koja struji tijelom i okolišem) i li (moral). Utjecao je na kineske, japanske i korejske filozofe. Bio je vrhunski majstor kaligrafije. Časopis "Life" postavio ga je na 45. mjesto u popisu najvažnijih osoba u posljednjih 1000 godina.

Zhu Xi ( [ʈʂú ɕi ́ ] ; kineski 朱熹; 18. oktobar 1130 – 23. april 1200), ranije romanizovani Ču Hsi, bio je kineski kaligraf, historičar, filozof, pjesnik i političar za vrijeme dinastije Song. Zhu je bio utjecajan u razvoju neokonfucijanizma. Dao je veliki doprinos kineskoj filozofiji i iz temelja preoblikovao kineski svjetonazor. Njegovi radovi uključuju njegovo uređivanje i komentare Četiri knjige (koje su kasnije formirale nastavni plan i program ispita za državnu službu u Carskoj Kini od 1313. do 1905.), njegove spise o procesu "istraživanja stvari" (kineski ), i njegov razvoj meditacije kao metode za samokultivaciju.

Bio je učenjak sa širokim znanjem o klasicima, komentarima, historijama i drugim spisima svojih prethodnika. Tokom svog života mogao je više puta služiti kao državni službenik,[1] iako je većinu svog odraslog života izbjegavao javnu funkciju.[2] Također je napisao, sastavio i uredio skoro stotinu knjiga i dopisivao se sa desetinama drugih naučnika. Predavao je grupama studenata, od kojih su mnogi godinama birali da studiraju kod njega. Izgradio je učenja braće Cheng i drugih; i dalje razvijali svoje metafizičke teorije u pogledu principa (lǐ 理) i vitalne sile (qì 氣). Njegovi sljedbenici su sačuvali hiljade njegovih razgovora u pisanoj formi.[1]

Zhu Xi, čija porodica potiče iz okruga Wuyuan, Huizhou (u modernoj provinciji Jiangxi), rođen je u Fujianu, gdje je njegov otac radio kao šerif podprefekture. Nakon što je njegov otac bio primoran otići sa dužnosti zbog njegovog protivljenja vladinoj politici smirivanja džurčena 1140. godine, Zhu Xi je od svog oca primio upute kod kuće. Mnoge anegdote potvrđuju da je bio starmali. Zabilježeno je da se sa pet godina usudio da pita šta se nalazi iza neba, a sa osam je shvatio značaj Klasika filijalnosti (Xiaojing). Kao mlad, bio je inspirisan Mencijevom tvrdnjom da svi ljudi mogu postati mudrac.[3] Nakon očeve smrti 1143. godine, učio je sa očevim prijateljima Hu Xianom, Liu Zihuijem i Liu Mianzhijem. Godine 1148, u dobi od 19 godina, Zhu Xi je položio carski ispit i postao predstavljeni učenjak (jinshi 進士). Zhu Xijeva prva službena pozicija bila je kao podprefekturni registrar Tong'ana (同安縣主簿), kojoj je služio od 1153-1156. Od 1153. počeo je da uči kod Li Tonga, koji je slijedio neokonfucijansku tradiciju Cheng Haoa i Cheng Yija, a formalno je postao njegov učenik 1160.

Godine 1179., nakon što nije služio u službenoj dužnosti od 1156., Zhu Xi je imenovan za prefekta vojnog okruga Nankang (南康軍), gdje je oživio akademiju White Deer Grotto.[4] i degradiran tri godine kasnije zbog napada na nesposobnost i korumpiranost nekih uticajnih zvaničnika. Bilo je nekoliko slučajeva primanja imenovanja i kasnije degradacije. Po razrješenju sa posljednjeg imenovanja optužen je za brojne zločine i podnesena je peticija za njegovo pogubljenje. Veći dio ove opozicije predvodio je Han Tuozhou, premijer, koji je bio Zuov politički rival.[5][6] Iako su njegova učenja bila žestoko napadnuta od strane establišmenta, skoro hiljadu hrabrih ljudi prisustvovalo je njegovoj sahrani.[7] Nakon smrti Han Tuozhoua, Zhuov nasljednik Zhen Dexiu, zajedno sa Wei Liaowengom, učinio je Zhuovu granu neokonfucijanizma dominantnom filozofijom na Dvoru Song.[8][9]

Godine 1208, osam godina nakon njegove smrti, car Ningzong iz Songa rehabilitovao je Zhu Xia i počastio ga posthumnim imenom Wen Gong (文公), što znači „uvaženi džentlmen kulture“.[10] Oko 1228. godine, car Lizong od Songa počastio ga je posthumnom plemićkom titulom vojvoda (države) Hui (徽國公).[10] Godine 1241., spomen-ploča Zhu Xiju postavljena je u konfucijanski hram u Qufuu[11], čime je uzdignut u konfučijanskog sveca. Danas se Zhu Xi poštuje kao jedan od "Dvanaest filozofa" (十二哲) konfucijanizma.[12] Moderni sinolozi i Kinezi ga često nazivaju Zhu Wen Gong (朱文公) umjesto njegovog imena.

Ljudska priroda

uredi

Zhu Xi je ranijeg konfucijanca Xun Zi-a smatrao heretikom jer je odstupio od Menciusove ideje o urođenoj ljudskoj dobroti. Čak i ako su ljudi pokazivali nemoralno ponašanje, vrhovni regulativni princip je bio dobar. Uzrok nemoralnih postupaka je qi. Zhu Xijeva metafizika je da sve sadrži li i qi. Li je princip koji je u svemu i koji upravlja univerzumom. Svaka osoba ima savršenu li. Kao takvi, pojedinci bi se trebali ponašati u savršenom skladu sa moralom. Međutim, dok je li osnovna struktura, qi je također dio svega. Qi zamagljuje našu savršenu moralnu prirodu. Zadatak moralne kultivacije je da očisti naš Qi. Ako je naš Qi jasan i uravnotežen, tada ćemo djelovati na savršeno moralan način.

Također pogledajte

uredi
 
Pismo Zhu Xija (1194) kojim se podređenom službeniku daju instrukcije o pitanjima lokalne uprave nakon što se povukao s mjesta administratora Tanzhoua radi ponovnog imenovanja da predaje na carskom dvoru

Fusnote i reference

uredi
  1. ^ a b Ebrey, Patricia Buckley (1993). Chinese civilization : a sourcebook (2nd izd.). New York: The Free Press. str. 172. ISBN 002908752X. OCLC 27226697.
  2. ^ Confucius, Edward; Slingerland (2006). The Essential Analects: Selected Passages with Traditional Commentary. Hackett Publishing. str. 148–9. ISBN 1-60384-346-9.
  3. ^ Thompson, Kirill (2017). Zalta, Edward N. (ured.). The Stanford Encyclopedia of Philosophy (Summer 2017 izd.). Metaphysics Research Lab, Stanford University.
  4. ^ Gardner, pp. 3 - 6
  5. ^ Xu, Haoran. "The Relationship Between Zhen Dexiu and Neo-Confucianism:under the Background of an Imperial Edict Drafter". CNKI. Journal of Peking University (philosophy of Social Sciences). Arhivirano s originala, 15. 6. 2018. Pristupljeno 11. 1. 2017.
  6. ^ Rodney Leon Taylor; Howard Yuen Fung Choy (januar 2005). The Illustrated Encyclopedia of Confucianism: A-M. The Rosen Publishing Group. str. 53. ISBN 978-0-8239-4080-6.
  7. ^ Chan 1963: 588.
  8. ^ Bettine Birge (7. 1. 2002). Women, Property, and Confucian Reaction in Sung and Yüan China (960–1368). Cambridge University Press. str. 183. ISBN 978-1-139-43107-1.
  9. ^ "Writings of the Orthodox School". World Digital Library. Library of Congress. Pristupljeno 11. 1. 2017.
  10. ^ a b Chan 1989: 34.
  11. ^ Gardner 1989: 9.
  12. ^ "World Architecture Images- Beijing- Confucius Temple". Chinese-architecture.info. Arhivirano s originala, 6. 12. 2010. Pristupljeno 22. 4. 2013.

Literatura

uredi
  • J. Percy Bruce. Chu Hsi and His Masters, Probsthain & Co., London, 1922.
  • Daniel K. Gardner. Learning To Be a Sage, University of California Press, Berkeley, 1990. ISBN 0-520-06525-5.
  • Bruce E. Carpenter. 'Chu Hsi and the Art of Reading' in Tezukayama University Review (Tezukayama daigaku ronshū), Nara, Japan, no. 15, 1977, pp. 13–18. ISSN 0385-7743
  • Wing-tsit Chan, Chu Hsi: Life and Thought (1987). ISBN 0-312-13470-3.
  • Wing-tsit Chan, Chu Hsi: New Studies. University of Hawaii Press: 1989. ISBN 978-0-8248-1201-0
  • Gedalecia, D (1974). "Excursion Into Substance and Function." Philosophy East and West. vol. 4, 443–451.
  • Hoyt Cleveland Tillman, Utilitarian Confucianism: Ch‘en Liang's Challenge to Chu Hsi (1982)
  • Wm. Theodore de Bary, Neo-Confucian Orthodoxy and the Learning of the Mind-and-Heart (1981), on the development of Zhu Xi's thought after his death
  • Wing-tsit Chan (ed.), Chu Hsi and Neo-Confucianism (1986), a set of conference papers
  • Donald J. Munro, Images of Human Nature: A Sung Portrait (1988), an analysis of the concept of human nature in Zhu Xi's thought
  • Joseph A. Adler, Reconstructing the Confucian Dao: Zhu Xi's Appropriation of Zhou Dunyi (2014), a study of how and why Zhu Xi chose Zhou Dunyi to be the first true Confucian Sage since Mencius
  • Lianbin Dai, “From Philology to Philosophy: Zhu Xi (1130–1200) as a Reader-Annotator” (2016). In Canonical Texts and Scholarly Practices: A Global Comparative Approach, edited by Anthony Grafton and Glenn W. Most, Cambridge: Cambridge University Press, 2016, 136–163, on Zhu Xi within the context and development of neo-Confucianism

Prijevodi

uredi

Svi prijevodi su odlomci osim tamo gdje je drugačije naznačeno.

  • McClatchie, Thomas (1874). Confucian Cosmogony: A Translation of Section Forty-nine of the Complete Works of the Philosopher Choo-Foo-Tze. Shanghai: American Presbyterian Mission.
  • Bruce, J. Percy (1922). The philosophy of human nature. London: Probsthain.
  • Wing-tsit Chan (1963), A Source Book in Chinese Philosophy. Princeton, NJ: Princeton University Press.
  • Gardner, Daniel (1986). Chu Hsi and Ta-hsueh: Neo-Confucian Reflection on the Confucian Canon. Cambridge: Harvard UP.
  • Chan, Wing-tsit (1967). Reflections On Things at Hand. New York: Columbia University Press.
    • A full translation of 近思錄.
  • Gardner, Daniel K. (1990). Learning to be a sage: selections from the Conversations of Master Chu, arranged topically. Berkeley: U. California Press. ISBN 0520909046.
  • Wittenborn, Allen (1991). Further reflections on things at hand. Lanham: University Press of America. ISBN 0819183725.
    • Potpuni prijevod 續近思錄.
  • Ebrey, Patricia (1991). Chu Hsi's family rituals. Princeton, N.J.: Princeton University Press. ISBN 0691031495.
    • Potpuni prijevod 家禮.
  • Adler, Joseph A. (2002). Introduction to the study of the classic of change (I-hsüeh ch'i-meng). Provo, Utah: Global Scholarly Publications.
    • Potpuni prijevod 易學啟蒙.
  • Adler, Joseph A. (2014). Reconstructing the Confucian Dao: Zhu Xi's Appropriation of Zhou Dunyi). Albany: SUNY Press.
    • Potpuni prijevod Zhu Xi-jevih komentara o Zhou Dunyi-jevom Taijitu shuo 太極圖說 i Tongshu 通書.
  • Adler, Joseph A. (2020). The Original Meaning of the Yijing: Commentary on the Scripture of Change. New York: Columbia University Press.
    • Potpuni prijevod Zhu Xi's Zhouyi benyi 周易本義, sa uvodom i napomenama.

Vanjski linkovi

uredi
 
Commons logo
Commons ima datoteke na temu: Si Ču
 
Logo Wikicitata
Wikicitati imaju citate vezane za: Si Ču


  Nedovršeni članak Si Ču koji govori o biografijama treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.

 
Commons logo
Commons ima datoteke na temu: Si Ču
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Si_Ču&oldid=3529274"