Skolastika

Skolastika je (srednjovjekovni latinski scholastica, od latinskog scholasticus: školski < grčki σχολαστιϰός: koji uči), srednjovjekovno razdoblje u razvoju filozofske i znanstvene misli koja se u obliku teološko-filozofskog nauka poučavala u službenim kršćanskim školama europskog Zapada od IX. do XV. st.

Škola u 14. vijeku

Skolastika se razvijala sve od pojave kasnih novoplatonista i kršćanskih mistika, no ponajprije je određena preuzimanjem zasada aristotelizma; obuhvaća istaknute mislioce, od I. S. Eriugene do W. Occama, te se, izražavajući sveukupnost znanja i spoznaja u okvirima kršćanskog svjetonazora, zaključuje pojavom svjetovne filozofije i znanosti novoga vijeka. Skolastička metoda naučavanja najčešće je bila određena formalističkim dedukcijama; u školskoj nastavi učitelj (magister) čitao je i komentirao tekst (lectio), a o važnijim pitanjima vodile su se rasprave (disputatio).

Iako je srednjovjekovna škola prema svojemu obrazovnom curriculumu obuhvaćala gramatiku, dijalektiku i retoriku (trivium) te geometriju, aritmetiku, astronomiju i muziku (quadrivium), u skolastičko vrijeme na prvo je mjesto došla dijalektika ili logika u službi teologije, koja je privlačila najveće duhove doba. Vrhunac skolastičke misli predstavljaju Roscelin iz Compiègnea, Anselmo Canterburyjski, Guillaume de Champeaux, P. Abélard, Albert Veliki, Toma Akvinski i J. Duns Scotus (sedmorica doktora).

U skolastici su se sjedinili antički logicizam i kršćanski nauk, a u njezina najistaknutijega predstavnika, Tome Akvinskoga, to se sjedinjenje ostvarilo do te mjere da se može govoriti o kršćanskom aristotelizmu ili aristoteliziranom kršćanstvu. Prema tomu nazoru, svijet je dan i određen (vječit i postojan svemir sa središnjim položajem čovjeka u njemu), a filozofija nije slobodna akcija duha, nego dužnost razlaganja i objašnjavanja u okviru i pod okriljem crkve. dogmi: ratio ancilla fidei. Po Eriugeni, sustav svijeta što ga tvori um podudara se sa sustavom koji sadržava Sveto pismo, te je spekulativni um vrhovni sudac u stvarima istine. Međutim, skolastika je od samoga početka sadržavala u sebi vitalnu dijalektičku jezgru, iz koje će se razviti kritička filozofija renesanse i reformacije. Oko jedne rečenice iz Uvoda u Aristotelove kategorije Porfirija iz Tira, koja u sebi sadrži tri mogućnosti o naravi univerzalija (općih pojmova), zametnulo se dugotrajno raspravljanje iz kojega su se razvila tri značajna naučavanja srednjovjekovne skolastike: platonski realizam s formulom universalia ante rem (opći pojmovi prije stvari), aristotelovski realizam – universalia in re (opći pojmovi u stvari) i nominalizam – universalia post rem (opći pojmovi nakon stvari).

Eriugenin sustav pokazuje prepletanje platonovskih i aristotelovskih momenata. Skolastici kao Alkuin, Hraban Maur, Gilbert d’Aurillac (papa Silvestar II.), Bérenger de Tours ili pripadnici škole iz Chartresa nisu šire utjecali na osnovni tijek srednjovj. misli, ali su značajni za razvoj razlika između nominalizma i realizma. Roscelin iz Compiègnea ekstremni je nominalist, kojemu je pojam naprosto flatus vocis (prazan zvuk), dok stvarno postoje samo pojedinačni predmeti i bića. Njegov protivnik Anselmo Canterburyjski traži da se ide od vjere do razuma (credo, ut intelligam), a ne obratno, dok drugi realist Guillaume de Champeaux tvrdi da ista bit leži u osnovi svih pojedinačnih stvari, te da one nemaju drugolikosti (diversitas) nego samo različitost (varietas). U sporu između nominalizma i realizma pomirljivo posreduje Abélard svojim konceptualizmom, prema kojemu opće nije »prazan zvuk«, ali nije ni stvar, nego je poseban entitet koji postoji samo u mišljenju, iako je upućen na stvarnost.

Značajno mjesto u razvoju skolastike zauzimaju i Bernard iz Clairvauxa, Hugo od sv. Viktora, Petrus Lombardus i Gilbert de la Porrée. Od kraja XI. do XIII. st. došlo je do zastoja u filozofskoj misli, ali se u XIII. st. obnovila skolastička filozofija, zahvaljujući prijevodima gotovo kompletnih Aristotelovih djela, posredstvom arapskih filozofa u Španjolskoj. Aristotela, kao i arapsku i židovsku filozofiju, uveo je u skolastiku Albert Veliki, pa se ona, zahvaljujući njemu, odmaknula od Platona, platonista i Augustina te se priklonila Aristotelu. Albert Veliki utemeljio je teologijski sustav koji je zaokružio njegov učenik Toma Akvinski. Tu je filozofija bila posve podređena teologiji, koja je sacra doctrina (sveti nauk). Jedan je od problema toga nauka i principium individuationis, čemu će skolastika dugo posvećivati posebnu pozornost, kao onomu što se nalazi u složenom odnosu između quidditas (štostva) i haecceitas (egzistencije), općenitosti i posebnosti. Protivnik Tome Akvinskoga Duns Scotus dokazivao je da postoje mnoge stvari koje se umom ne daju razjasniti, te je ponovno uveo dualizam vjere i uma i tako doveo u pitanje tomistički usmjerenu skolastiku. On je tomističkomu racionalizmu suprotstavio voluntarizam (voluntas superior intellectu), a potpunoj vjeri u dogmu skepticizam. Razlike između te dvojice velikih skolastičara dovele su do dugotrajnih raspri među njihovim učenicima, tomistima i skotistima.

W. Occam obnovio je specifični nominalizam, koji je zapravo ontologijski materijalizam. Svoj stav protiv pretjeranog apstrakcionizma izrazio je čuvenom maksimom – koja je poznata pod imenom Occamove britve – Entia non sunt multiplicanda praeter necessitatem (Bića ne treba umnožavati osim u nuždi). Occam je posve razdvojio filozofiju od teologije, a naučavanjem o dvjema istinama na specifičan i za tadašnje doba karakterističan način isključio je teologiju iz znanosti, jer su crkvene dogme predmet vjerovanja, a ne razumskoga dokazivanja. U XIV. i XV. st. razvili su se snažni nacionalni kulturni pokreti – talijanska renesansa i njemački misticizam. Latinski je počeo gubiti ulogu univerzalnoga jezika, a skolastika svoje široko područje djelovanja i nekadašnji smisao. Kako je slabio crkveni autoritet, slabilo je i jedinstvo skolastike, te je sve više labavila veza između nadređene teologije i podređene filozofije, koja se napokon i osamostalila. To slabljenje skolastike nije mogla spriječiti ni obnova koju su u XVI. st. pokušali španjolski dominikanci, kao Francisco de Vitoria, ili isusovci kao Francisco Suárez.

Rezultati dugotrajna skolastičkoga truda i razmišljanja bila su često sterilna dogmatska razlaganja, glomazna istraživanja oko sitnica, sheme, ponavljanja i doskočice, ali su u skolastici nastali i neki od najoštroumnijih filozofema, kada su se skolastički logički instrumenti našli u rukama majstorskih mislilaca i analitika. Problemi, pojmovi i teme, koje je otvorila i dalje razrađivala skolastika, i danas čine neprevladani okvir svakoga valjanog filozofijskog promišljanja.

Također pogledajte

• Filozofija
• Srednjovjekovna filozofija