Vatrogasna kasarna
Vatrogasna kasarna nalazi se u općini Centar u Sarajevu, Bosna i Hercegovina. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj od 15. do 17. jula 2008. godine, donijela je odluku da se Kasarna proglasi za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine.[1] Ovu odluku Komisija je donijela u sljedećem sastavu: Zeynep Ahunbay, Amra Hadžimuhamedović, Dubravko Lovrenović, Ljiljana Ševo (predsjedavajuća), i Tina Wik.
Lokacija
urediGrađevina Vatrogasne kasarne sa pripadajućim unutrašnjim dvorištem se nalazi u centralnom dijelu grada Sarajeva, poznatom po nazivu Skenderija.
Historija
urediIzgradnji objekta Vatrogasne kasarne prethodilo je formiranje Stalne vatrogasne čete za grad Sarajevo, koja je formirana 8. marta 1883. godine.
Vatrogasna kasarna predstavlja jedno od najznačajnijih ostvarenja arhitekte Josipa Pospišila u Sarajevu. Projektovana je 1912. godine, a realizirana 1913. godine. Autor projekta u članku pod nazivom Aus bosnischer Praxis, objavljenom 5. januara 1912. godine u stručnom časopisu Der Bautechniker, XXXII, u Beču, objavljuje više svojih projekata, i među njima, prvi put, perspektivni prikaz buduće zgrade Vatrogasne kasarne.[2].
U istom članku objavljen je i projekt Hadim Ali-pašinog vakufa. Ovim projektima Josip Pospišil potcrtava svoje interesiranje za stilsko eksperimentiranje blisko bosanskom slogu i secesiji.[3]
Projekt Josipa Pospišila urađen je po uzoru na jednu vatrogasnu kasarnu u bečkom kotaru, i predviđao je spremište za sprave i materijale, spavaonice i druge prostorije. Istočno od objekta stvoren je prostor namijenjen vatrogasnim vježbama.
U periodu između dva svjetska rata, vlasti Kraljevine SHS/Jugoslavije su zanemarile ovu službu i održavanje samog objekta. Tokom druge polovine 20. stoljeća, kasarna je proširena, tehnički opremljena, a njena dispečerska služba povezana sa repetitorom na Trebeviću. Sve ove okolnosti osiguravale su zavidnu protivpožarnu zaštitu.
Opis
urediKasarna građena je u obliku slova „L“, a na južnoj strani prema unutrašnjem dvorištu nalazi se dodatno krilo približno pravougaonog oblika.[4]. Krila su različite spratnosti. U sklopu objekta se nalazi prostran podrumski prostor i osmatračnica u tri nivoa.
Na sjevernoj strani fasade, u donjoj zoni se nalazi kamena ploča, dimenzija 130 cm x 90 cm, sa natpisom: Sagrađeno godine 1912. Za načelnikovanja eff. Čurčića, dra Nikole Mandića i Riste H. Damjanovića. Natpisi su na latinici, ćirilici i arapskom pismu, a uokvireni su kamenom širine 20 cm.
Vatrogasna kasarna je u vrlo dobrom konstruktivnom stanju. Glavna konstrukcija zgrade, kao i konstrukcija konzolnih stubišta ne pokazuju znakove degradacije, što je posljedica kvalitetne građevinske djelatnosti i upotrebe armiranog betona. Nakon završetka rata (period 1992.-1995.), na objektu su izvršeni radovi redovnog održavanja i određeni konzervatorsko-restauratorski radovi, a danas ova građevina ima sve tehničke preduslove za rad savremeno opremljene vatrogasne brigade.
Literatura
uredi- Alija Bejtić -Ulice i trgovi Sarajeva. Sarajevo: Muzej grada Sarajeva 1973. Godine
- Ibrahim Krzović - Arhitektura secesije u Bosni i Hercegovini, Kulturno naslijeđe, Sarajevo, 2004. godine
- Nedžad Kurto - Sarajevo 1492-1992, Oko, Sarajevo.
- M. Hrasnica - Arhitekt Josip Pospišil – život i djelo, Acta Architectonica et Urbanistica, Sarajevo
Reference
uredi- ^ "Vatrogasna kasarna u Sarajevu" (PDF). kons.gov.ba. Pristupljeno 13. 9. 2016.[mrtav link]
- ^ "Nedžad Kurto: ARHITEKTURA BIH- Razvoj bosanskog stila". Kulturno naslijeđe, Sarajevo. Pristupljeno 9. 2. 2017.
- ^ "Amir Pašić: Arhitektura Bosne i Hercegovine, Austrougarski period (1878-1918)" (PDF). Univerzitet u Sarajevu Filozofski fakultet Odsjek za historiju, Sarajevo. 2014. Pristupljeno 10. 9. 2017.
- ^ "Dizdar, Gorčin: Secesija i 'bosanski slog' – bosanski stil u arhitekturi". Fondacija Mak Dizdar, objavljeno 07/12/2008. Arhivirano s originala, 3. 1. 2017. Pristupljeno 9. 2. 2017.
