Vahid Halilhodžić
Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljen izvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). |
Vahid Halilhodžić jugoslavenski je i bosanskohercegovački nogometni trener i bivši igrač.
| Vahid Halilhodžić | |||||||||||||||||||||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
.jpg) | |||||||||||||||||||||||||
| Lični podaci | |||||||||||||||||||||||||
| Datum rođenja | 15. oktobar 1952 | ||||||||||||||||||||||||
| Mjesto rođenja | Jablanica | ||||||||||||||||||||||||
| Visina | 182 cm | ||||||||||||||||||||||||
| Nadimak | Vaha | ||||||||||||||||||||||||
| Pozicija | Napadač | ||||||||||||||||||||||||
| Omladinski pogoni | |||||||||||||||||||||||||
| 1968–1971. | Velež | ||||||||||||||||||||||||
| Profesionalni klubovi* | |||||||||||||||||||||||||
| |||||||||||||||||||||||||
| Trenirani timovi | |||||||||||||||||||||||||
| 1993–1994. 1997–1998. 1998–2002. 2002–2003. 2003–2005. 2005–2006. 2006–2008. 2008–2010. 2010–2011. 2011–2014. 2014. 2015–2018. 2018–2019. 2019–2022. | Beauvais Raja Casablanca Lille OSC Rennes PSG Trabzonspor Ittihad FC Obala Slonovače Dinamo Zagreb Alžir Trabzonspor Japan Nantes Maroko | ||||||||||||||||||||||||
| * Nastupi i golovi u profesionalnim klubovima broje se samo za ligu iz koje je klub. * Posljednji put ažurirano: 14. 10. 2022. | |||||||||||||||||||||||||
Važi za jednog od najboljih jugoslavenskih igrača sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća. Igrao je za Velež iz Mostara, zatim francuske klubove Nantes i Paris Saint-Germain prije nego što se povukao sredinom 1980-ih. Za to vrijeme odigrao je 15 utakmica za Jugoslaviju i bio je dio nacionalnih timova koji su 1978. osvojili Evropsko prvenstvo U-21 te igrali na Svjetskom prvenstvu 1982. Bio je najbolji strijelac francuske lige 1983. i 1985.
Dodijeljen mu je naslov Viteza Legije časti,[1] (francuski: Ordre National de la Légion d’honneur) najvišeg francuskog odlikovanja, koje je ustanovio Napoléon Bonaparte.
Početkom devedesetih okrenuo se trenerskom poslu, a nakon kratkog staža sportskog direktora u Veležu, 1993. trajno se preselio u Francusku. Otad je vodio brojne timove u zemljama francuskog govornog područja, a njegova postignuća uključuju osvojanje Lige prvaka CAF-a 1997. sa marokanskom ekipom Raja Casablanca, vodeći francuski Lille iz drugog ranga na treće mjesto u Ligi 1 za manje od tri godine, te osvajanje Francuskog kupa 2004. s Paris Saint-Germainom.
Plasirao se na Svjetsko prvenstvo 2010. s Obalom Slonovače (iako je dobio otkaz samo nekoliko mjeseci prije prvenstva) i Svjetsko prvenstvo 2014. s Alžirom, s kojim je došao do osmine finala, što je najbolji rezultat Alžira u historiji. Kasnije se s Japanom plasirao na Svjetsko prvenstvo 2018, ali je opet dobio otkaz neposredno prije turnira. Nakon kratkog boravka u Nantesu 2018, gdje je pomogao izbjeći ispadanje u Ligue 2, postao je selektor Maroka.
Karijera
urediRane godine i Velež
urediRođen je u Jablanici, a nogomet je počeo trenirati u Turbini kao tinejdžer, jer je teren kluba bio stotinjak metara od njegove porodične kuće.[2] Prema njegovom priznanju, tada nije razmišljao da postane profesionalni nogometaš nego je odlučio nastaviti svoje formalno obrazovanje u srednjoj elektrotehničkoj školi u Mostaru, kamo se preselio sa 14 godina, a da nikad nije odigrao službenu utakmicu za Turbinu.[2] Ipak, u Mostaru je prvi put počeo ozbiljno shvatati nogomet kada se sa 16 godina pridružio Veležovoj prvoligaškoj akademiji, dijelom na insistiranje svog brata Salema, koji je u to vrijeme igrao za klub kao napadač.[2] Halilhodžić je zatim igrao na juniorskim nivoima sljedeće dvije i po godine, a nakon potpisivanja profesionalnog ugovora s Veležom poslan je na šestomjesečnu posudbu u drugoligaš Neretvu iz Metkovića, kako bi stekao neko iskustvo.[2]
Po povratku sa posudbe ubrzo je došao u sastav prvog tima u sezoni 1972/73, gradeći uspješno napadačko partnerstvo s Dušanom Bajevićem i pomažući Veležu da završi sezonu kao viceprvak lige iza Crvene zvezde iz Beograda. Halilhodžić je potom postao jedan od ključnih igrača kluba tokom 1970-ih, odigravši 376 utakmica i sa 253 gola za klub (uključujući 207 nastupa i 103 gola u Prvoj ligi Jugoslavije) prije nego što je potpisao za francuski Nantes u septembru 1981. Te godine odigrao je važnu ulogu u osvajanju prvog velikog trofeja za Velež, postigavši dva gola u finalu Kupa Jugoslavije, u pobjedi protiv Željezničara 3:2.
Nant i PSG
urediU Nantu je brzo postao redovni igrač prvog tima, dokazujući se u prvoj godini, postigavši sedam golova u 28 nastupa u sezoni 1981/82. Isključen je u prvom kolu Kupa UEFA protiv Lokerena i dobio je suspenziju od četiri utakmice od UEFA-e. Sljedeće sezone pomogao je Nantu da osvoji šestu titulu prvaka Francuske i bio je najbolji strijelac lige sa 27 golova u 36 nastupa. Halilhodžić je proveo pet godina na La Beaujoiru, odigravši ukupno 163 prvenstvene utakmice i postigavši 92 gola za klub, čime je postao i najbolji strijelac lige u sezoni 1984/85. sa 28 golova. Halilhodžić se odlučio vratiti u Mostar 1986. kako bi mogao više vremena provoditi sa svojim ocem, koji se u međuvremenu teško razbolio. Pregovarajući o novom ugovoru s Nantesom, namjerno je tražio višu plaću kako bi mogao biti slobodan igrač i vratiti se kući. Međutim, Francis Borelli, predsjednik Paris Saint-Germaina, dao mu je ponudu za potpisivanje jednogodišnjeg ugovora, s namjerom da Halilhodžića dovede na Park prinčeva kako bi ojačao tim za predstojeću sezeonu i pohod na Evropski kup.[2]
Halilhodžić nije mogao odbiti ponudu i nastupio je u prvih 18 utakmica sezone 1986/87, postigavši osam golova. Zbog smrti majke tokom te sezone, odlučio je okončati igračku karijeru.[2]
Nagrade, uspjesi i priznanja
urediKao igrač
uredi- 1981: osvajač kupa Jugoslavije (Velež)
- 1983: prvak Francuske (Nantes)
- 1983 (27 golova) i 1985 (28 golova) najbolji strijelac u prvenstvu Francuske (Nantes)
Kao trener
uredi- 1997: pobjednik Afričke Lige prvaka
- 1998: prvak Maroka (Raja Casablanca)
- 2004: osvajač kupa Francuske (PSG)
- 2011: prvak u Hrvatskoj nogometnoj ligi i osvajač kupa Hrvatske sa Dinamom iz Zagreba
Ordeni za zasluge
uredi- 2004: Vitez Legije časti[1]
Reference
uredi- ^ a b "Uredba od 13. jula 2004. o napredovanju i imenovanju". www.legifrance.gouv.fr. Pristupljeno 14. 10. 2021.
- ^ a b c d e f "Vahid Halilhodžić: Moja životna priča (I)". web.archive.org. 17. 8. 2010. Arhivirano s originala 17. 8. 2010. Pristupljeno 14. 10. 2021.CS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link)
Vanjski linkovi
uredi
- Vahid Halilhodžić na FIFA.com
- Vahid Halilhodžić na National-Football-Teams.com
- Vahid Halilhodžić na reprezentacija.rs (sr)
- Vahid Halilhodžić na transfermarkt.de
- Intervju s Vahidom Halilhodžićem, serijal "Oni pobjeđuju", Al Jazeera Balkans, 14. 7. 2014.
- "Vaha: portret jedne legende", dokumentarni film, Al Jazeera Balkans, 19. 12. 2021 (YouTube)
- Intervju s Vahidom Halilhodžićem, serijal Oni pobjeđuju, Al Jazeera Balkans, 13. 10. 2022. (YouTube)
- Razgovor s Vahidom Halilhodžićem, serijal (Ne)uspjeh prvaka s Mariom Stanićem, 4. 9. 2023. (YouTube)