Tursko-bosanski rječnik iz Gornjeg Vakufa

Tursko-bosanski rječnik iz Gornjeg Vakufa je rukopisni Tursko-bosanski rječnik najvjerovatnije iz 19. vijeka pisan neshi pismom.

Polovinom 20. vijeka, Omer ef. Štulanović, imam Mehmed-begove džamije u Gornjem Vakufu, pronašao je jedan rukopisni Tursko-bosanski rječnik. Rukopis ima 14 nenumeriranih lista veličine 17x21 cm, a pisan je na tanjem bijelo-žućkastom papiru. Djelo nema nikakve zabilješke o autoru, datumu nastanka ili prepisivaču. Ali, sudeći prema papiru, pretpostavlja se da je djelo iz 19. vijeka. Rječnik sadrži oko hiljadu riječi pisanih uvježbanim i lijepim neshi pismom. ^[1][2]

Glavno obilježje rječnika je ikavica, koja se u narodu gornjevakufskog kraja do danas održala. Neke karakteristične riječi u tom rječniku su sljedeće: lino (lijeno), obać (obići), prominit, vitar, procidit, popriko, ždribe, mira, striha, liskovina, drin, bisnit, srist (susresti), bristovina, nidra (njedra), mihur, potriban, pina (pjena), smrika, slipi miš, svitlac, samlit, ujist (ugristi), mličac, srića, prikosutra večeri, briza, hitit, podnožnik, pripelica, mih, mriža, prominut, puca itd. Također se navode i slavenski narodni nazivi za mjesece koji su u ravnopravnoj upotrebi u bosanskom jeziku: siječanj, kolovoz, rujan, studeni i prosinac.