Wikipedia

Trimetilaminurija

Trimetilaminurija (TMAU), također poznata i kao sindrom ribljeg mirisa ili sindrom mirisa ribe,[1] je rijetki metabolički poremećaj koji uzrokuje defekt u normalnoj proizvodnji enzima zvanog flavin sa monooksigenazom 3|monooksigenaza 3 koja sadrži flavin (FMO3 ).[2][3] Kada FMO3 ne radi ispravno ili ako se ne proizvodi dovoljno enzima, tijelo gubi sposobnost da pravilno pretvori trimetilamin (TMA) iz prekursornog spoja u varenju hrane u trimetilamin-oksid (TMAO) , u procesu koji se zove N-oksidacija. Trimetilamin se tada nakuplja i oslobađa u znoju, urinu i dahu osobe, ispuštajući jak riblji miris ili jak tjelesni miris. Varijanta TMAU (sekundarna trimetilaminurija ili TMAU2) postoji tamo gdje nema genetičkog uzroka, ali se prekomjerno izlučuje TMA, vjerovatno zbog crijevne disbioze, promijenjenog metabolizma ili hormonskih uzroka.[4]

Trimetilaminurija
(Primarna trimetilaminurija)
Trimetilamin
Klasifikacija i vanjski resursi
ICD-10E88.8
ICD-9270.8
OMIM602079
DiseasesDB4835
GeneReviewsTrimethylaminuria

Simptomi i znaci

uredi

Trimetilamin se nakuplja u tijelima pacijenata s trimetilaminurijom. Trimetilamin se oslobađa u znoju, urinu, reproduktivnim tečnostima i dahu osobe, ispuštajući jak miris ribe ili tijela. Neki ljudi s trimetilaminurijom imaju jak miris cijelo vrijeme, ali većina ima umjeren koji varira u intenzitetu tokom vremena. Osobe s ovim stanjem nemaju nikakve fizičke simptome i obično izgledaju zdravo.[5]

Čini se da je ovo stanje češće kod žena nego kod muškaraca, iz nepoznatih razloga. Naučnici sumnjaju da ženski polni hormoni kao što su progesteron i estrogen pogoršavaju stanje. Prema nekoliko izvještaja, stanje se pogoršava oko puberteta. Kod žena, simptomi se mogu pogoršati neposredno prije i za vrijeme menstruacije, nakon uzimanja oralnih kontraceptiva i oko menopauze.[5]

Čini se da miris varira u zavisnosti od mnogih poznatih faktora, uključujući ishranu, hormonske promjene, nivo stresa, količinu znoja, druge mirise u prostoru i čulo mirisa posmatrača.

Genetika

uredi
 
Trimetilaminurija ima autosomno recesivni obrazac nasljeđivanja.

Čini se da se većina slučajeva trimetilaminurije nasljeđuje po autosomno recesivnom obrascu, što znači da su dvije kopije gena u svakoj ćeliji promijenjene. Roditelji osobe s autosomno recesivnim poremećajem su oboje nositelji jedne kopije izmijenjenog gena. Mogu imati blage simptome trimetilaminurije ili doživjeti privremene epizode tjelesnog mirisa poput ribe.

Mutacije u genu FMO3, koji se nalazi na dugom kraku hromosoma 1, uzrokuju trimetilaminuriju. FMO kodira enzim koji razgrađuje spojeve koja sadrže dušik iz ishrane, uključujući trimetilamin. Ove spojeve proizvode bakterije u crijevima dok probavljaju proteine iz jaja, mesa, soje i druge hrane. Normalno, enzim FMO3 pretvara trimetilaminski miris na ribu u trimetilamin N-oksid koji nema miris. Ako enzim nedostaje ili je njegova aktivnost smanjena zbog mutacije gena FMO3, trimetilamin se ne razgrađuje, već se umjesto toga nakuplja u tijelu. Kako se spoj oslobađa u znoju, urinu i dahu osobe, uzrokuje jak miris karakterističan za trimetilaminuriju.

Postoji više od 40 poznatih mutacija povezanih s TMAU.[6][7] Gubitak funkcije mutacije, nonsens i misens mutacije su tri najčešće. Nonsen s i misens mutacije uzrokuju najteže fenotipove.

Iako mutacije FMO3 predstavljaju većinu poznatih slučajeva trimetilaminurije, neki slučajevi su uzrokovani drugim faktorima. Tjelesni miris sličan ribi može biti rezultat viška određenih proteina u ishrani ili povećanja broja bakterija u probavnom sistemu. Identificirano je nekoliko slučajeva ovog poremećaja kod odraslih s oštećenjem jetre uzrokovanim hepatitisom.

Godine 2007. proučavana je evolucija gena FMO3, uključujući evoluciju nekih mutacija povezanih sa TMAU.[8]

Dijagnoza

uredi

An aliza urina za omjer trimetilamina i trimetilamin-oksida je standardni skrining test. Dostupan je test krvi za genetičku analizu. Istaknuti enzim koji sadrži flavin monooksigenazu 3, odgovoran za TMA N-oksigenaciju kodiran je genom "FMO3".

Lažno pozitivni rezultati mogu pojaviti se u sljedećim stanjima, gdje povišeni TMA može biti prisutan u urinu bez ikakvog osnovnog TMAU:

Sličan smrdljiv miris mokraće je također povezan s kolonizacijom urinarnog trakta bakterijom zvanom Aerococcus urinae, posebno kod djece.[10]

Liječenje

uredi

Ne postoji poznat lijek ili tretman za ovaj poremećaj.

Metaboličke i kliničke manifestacije TMAU-a općenito se smatraju benignim, jer ne postoji pridružena disfunkcija organa. Ovo potvrđuje i činjenicu da lijekari često ne prepoznaju stanje, pogrešno dijagnosticiraju i mogu imati važne posljedice uključujući promašenu ili odloženu dijagnozu.[11]

Pogođene osobe doživljavaju sram i neugodnost, ne uspijevaju održati odnose, izbjegavaju kontakt s ljudima koji komentiraju njihovo stanje, opsesivni su u prikrivanju mirisa higijenskim proizvodima, pa čak i pušenju. Aspekt neugodnog mirisa može imati ozbiljne i destruktivne efekte na školovanje, lični život, karijeru i odnose, što rezultira društvenom izolacijom, niskim samopoštovanjem, depresijom, paranojom u ponašanju i samoubistvom. Zakašnjela dijagnoza, tjelesni miris i nedostatak lijeka mogu dovesti do psihosocijalnih problema. Kada se sumnja ili se zna da se bolest javlja u porodici, genetičko testiranje može biti od pomoći u identifikaciji određenih osoba koje imaju ili nose gen za ovaj poremećaj.

Načini smanjenja mirisa ribe mogu uključivati:

Dodatno, najmanje jedno istraživanje [13] sugerirao je da dnevni unos suplemenata aktivni ugalj i bakarnog hlorofilina može poboljšati kvalitet života osoba oboljelih od TMAU, pomažući njihovim tijelima da oksidiraju i pretvore TMA u "N"- bezmirisni oksidni (TMAO) metabolit. Učesnici studije iskusili su subjektivno smanjenje mirisa, kao i objektivno smanjenje TMA i povećanje koncentracije TMAO mjereno u njihovom urinu. Studija je pokazala da:

  • 85% učesnika testa iskusilo je potpuni gubitak osjećanja "ribljeg" mirisa
  • 10% je doživjelo određeno smanjenje primjetljivog mirisa
  • 5% nije iskusilo nikakvo vidljivo smanjenje mirisa

Historija

uredi

Prvi klinički slučaj TMAU opisan je 1970. godine.[14]

Reference

uredi
  1. ^ Mitchell SC, Smith RL (2001). "Trimethylaminuria: the fish malodor syndrome". Drug Metab Dispos. 29 (4 Pt 2): 517–21. PMID 11259343.
  2. ^ Treacy EP, et al. (1998). "Mutations of the flavin-containing monooxygenase gene (FMO3) cause trimethylaminuria, a defect in detoxication". Human Molecular Genetics. 7 (5): 839–45. doi:10.1093/hmg/7.5.839. PMID 9536088.
  3. ^ Zschocke J, Kohlmueller D, Quak E, Meissner T, Hoffmann GF, Mayatepek E (1999). "Mild trimethylaminuria caused by common variants in FMO3 gene". Lancet. 354 (9181): 834–5. doi:10.1016/S0140-6736(99)80019-1. PMID 10485731. S2CID 9555588.
  4. ^ Mackay RJ, McEntyre CJ, Henderson C, Lever M, George PM (2011). "Trimethylaminuria: Causes and Diagnosis of a Socially Distressing Condition". Clin Biochem Rev. 32 (1): 33–43. PMC 3052392. PMID 21451776.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  5. ^ a b "Learning About Trimethylaminuria". Pristupljeno 25. 4. 2016.
  6. ^ Hernandez D, Addou S, Lee D, Orengo C, Shephard EA, Phillips IR (2003). "Trimethylaminuria and a human FMO3 mutation database". Hum Mutat. 22 (3): 209–13. doi:10.1002/humu.10252. PMID 12938085. S2CID 5965257.
  7. ^ Furnes B, Feng J, Sommer SS, Schlenk D (2003). "Identification of novel variants of the flavin-containing monooxygenase gene family in African Americans". Drug Metab Dispos. 31 (2): 187–93. doi:10.1124/dmd.31.2.187. PMID 12527699.
  8. ^ Allerston CK, Shimizu M, Fujieda M, Shephard EA, Yamazaki H, Phillips IR (2007). "Molecular evolution and balancing selection in the flavin-containing monooxygenase 3 gene (FMO3)". Pharmacogenet Genomics. 17 (10): 827–39. doi:10.1097/FPC.0b013e328256b198. PMID 17885620. S2CID 6712355.
  9. ^ a b c d Shephard, Elizabeth A; Treacy, Eileen P; Phillips, Ian R (30. 11. 2011). "Clinical utility gene card for: Trimethylaminuria". European Journal of Human Genetics. 20 (3): 4–5. doi:10.1038/ejhg.2011.214. PMC 3283181. PMID 22126753.
  10. ^ Lenherr N, Berndt A, Ritz N, Rudin C. Aerococcus urinae: a possible reason for malodorous urine in otherwise healthy children. Eur J Pediatr. 2014;173:1115-7; Gibb AP, Sivaraman B. A second case of foul smelling urine in a boy caused by Aerococcus urinae. Pediatr Infect Dis J. 2013;32:1300-1.
  11. ^ Mountain H, Brisbane JM, Hooper AJ, Burnett JR, Goldblatt J (2008). "Trimethylaminuria (fish malodour syndrome): a "benign" genetic condition with major psychosocial sequelae". Med. J. Aust. 189 (8): 468. doi:10.5694/j.1326-5377.2008.tb02126.x. PMID 18928446. S2CID 35200507.
  12. ^ Treacy E; Johnson D. Pitt JJ; Danks DM (1995). "Trimethylaminuria, fish odour syndrome: A new method of detection and response to treatment with metronidazole". J Inherit Metab Dis. 18 (3): 306–12. doi:10.1007/bf00710420. PMID 7474897. S2CID 42397848.
  13. ^ Yamazaki H, Fujieda M, Togashi M, et al. (2004). "Effects of the dietary supplements, activated charcoal and copper chlorophyllin, on urinary excretion of trimethylamine in Japanese trimethylaminuria patients". Life Sci. 74 (22): 2739–47. doi:10.1016/j.lfs.2003.10.022. PMID 15043988.
  14. ^ Humbert JA, Hammond KB, Hathaway WE (1970). "Trimethylaminuria: the fish-odour syndrome". Lancet. 2 (7676): 770–1. doi:10.1016/S0140-6736(70)90241-2. PMID 4195988.

Vanjski linkovi

uredi

Ovaj članak uključuje tekst iz javnog domena from gov Nacionalne medicinske biblioteka SAD[mrtav link] i [http://www.genome.gov/ Nacionalni institut za istraživanje ljudskog genoma

Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Trimetilaminurija&oldid=3673103"