Transoksijana
Transoksijana poznata i kao Mā Warāʾ an-Nahr (arapski: ما وراء النهر) ili Farârud (perzijski: فرارود) je antički naziv koji se koristio za dijelove Srednje Azije a koji otprilike odgovara području današnjeg Uzbekistana, Tadžikistana, južnog Kirgistana i jugozapadnog Kazahstana. Geografski gledano, regija Transoksijana obuhvatala je prostor između rijeka Amu-Darje i Sir-Darje. Područje je antičkim Irancima bilo poznato kao Turan, izraz koji se u koristio i u perzijskom nacionalnom epu Šahname,[1] dok su Rimljani za istu regiju koristili naziv Transoksanija, što znači Zemlja preko Oksusa, (Oksus - grčki naziv za rijeku Amu-Darja). Arapski izraz Mā warāʼ an-Nahr (Zemlja iza rijeke) počeo se koristiti i u perzijskoj književnosti i ostao je u upotrebi sve do postmongolskog perioda.[2]
Regija je bila jedna od satrapija (pokrajina) perzijskog Ahemenidskog carstva pod nazivom Sogdijana. U klasičnom periodu pojam treba razlikovati od pojma koji se koristi za današnji Iran, posebno od njegove sjeveroistočne pokrajine Korasan[3] - izraza koji potiče od Sasanida.[4] Međutim, kod ranoarapskih historičara i geografa postojala je tendencija da se pojam Transoksijane podvede pod izraz Horasan koji označava mnogo veću teritoriju.[5][6] Teritorije Horezma, Sogdijane, Čaghanijane i Kutala nalazile su se u južnom dijelu Transoksijane dok su se Taškent, Osrušana i Fergana nalazile u sjevernom dijelu.[7]
Historija
urediNaziv Transoksanija zadržao se u zapadnoj svijesti prvenstveno zbog podviga Aleksandra Velikog, koji je grčku kulturu proširio na područje ove regiju svojom invazijom u 4. stoljeću p. n.e. Aleksandrovi nasljednici nastavili su vladati ovim područjem kroz Grčko-baktrijsko Kraljevstvo, ostvarivši grčko kulturno prisustvo u Transoksijani koje je trajalo duže od 2 stoljeće. Grad Ai Khanoum, smješten na rijeci Oxus na sjeveru Afganistana, jedini je baktrijsko-grčki grad koji je pronađen i intenzivno arheološki istražen.
Za vrijeme Sasanidskog carstva ovo područje često se nazivalo Sogdijana, pokrajinski naziv preuzet iz Ahemenidskog carstva, a koristio se kako bi se područje razlikovalo od obližnje Baktrije.
Kineski istraživač Zhang Qian, koji je pored Transoksijane, 126. p.n.e. posjetio i susjedne zemlje Baktriju i Partiju, sačinio je prvi poznati kineski izvještaj o ovoj regiji. Zhang Qian jasno identificira Partiju kao naprednu gradsku civilizaciju koja je uzgajala žito i grožđe, izrađivala srebrne kovanice i kožne proizvode. Njome su prije vladavine Sasanida sukcesivno vladali Seleukidi, grčko-baktrijsko kraljevstvo, Partsko i Kušansko carstvo.
Tokom sasanidske vladavine, regija je postala značajna kulturni i naučna oblast zbog bogatstva proisteklog iz činjenica da se regija nalazila na Sjevernog putu svile. Sasanidsku vladavinu prekinula je Heftalitska invazija krajem 5. stoljeća i nije vraćena pod Sasanidsku vlast do 565. Mnogi perzijski plemići i zemljoposjednici pobjegli su u ovu regiju, nakon ratova započetih između Pravednog halifata i Perzijskog Carstva i muslimanskog osvajanja Perzije. Prije muslimanske invazije, tokom perioda između 705. i 715. ovim prostorima su vladali Gokturci, nakon čega je regija postala poznata po arapskom nazivu Mā Warāʾ an-Nahr (ono što je preko rijeke).
Najznačajniji gradovi ovog područja bili su Samarkand i Buhara. Oba grada nalaze se u južnom dijelu Transoksijane, (iako i dalje sjeverno od rijeke Amu Darje, na rijeci Zeravšan) gdje je većina regije bila suha, sa plodnom ravnicom. Oba grada su ostala centri perzijske kulture i civilizacije i nakon muslimanskog osvajanja Irana, i odigrali ključnu ulogu u oživljavanju perzijske kulture osnivanjem Samanidskog Carstva.
Dio ove regije osvojio je Kutejbe ibn Muslim, emevijski vojskovođa tokom perioda između 706. i 715. a pod slabom kontrolom držali su je Emevije do 738. Čvršću vladavinu Transoksijanom uspostavio je vojskovođa Nasr ibn Sejjar između 738. i 740. a vlast Emevija nad ovim područjem potrajala je svo do 750. godine kada su vlast preuzeli Abasidi. Dinastija Tang je također u isto vrijeme držala pod kontrolom istočne dijelove regije, kada je došlo do građanskog rata, odnosno Ppobune An Shija.
Džingis-kan, osnivač Mongolskog Carstva, napao je Transoksijanu 1219. za vrijeme svog osvajanja Horezma. Prije svoje smrti 1227. godine, dodijelio je zemlje zapadnog dijela Srednje Azije svom drugom sinu Čagataju usljed čega je ova regija postala poznata kao Čagatajski kanat. Godine 1369, Timur, iz plemena Barlas, postao je vladar a grad Samarkand učinio glavnim gradom svog budućeg carstva. Transoksijana je doživjela procvat sredinom 14. stoljeća.
Religija
urediHistoričar Mark Dickens vezano za religiju navodi:[7]
Glavna predislamska religija Transoksijane bio je zoroastrizam, iako se lokalno manifestovao. Međutim, budizam, kršćanstvo, manijahejstvo i mazdakizam također su imali brojne pristalice, posebno u urbanim područjima. Ova početna vjerska raznolikost postepeno je iščezla nakon arapskih osvajanja.
Također pogledajte
urediReference
uredi- ^ Sabloff, Paula L.W. (2011). Mapping Mongolia: Situating Mongolia in the World from Geologic Time to the Present. Philadelphia: University of Pennsylvania Museum of Archaeology and Anthropology. str. 62. ISBN 978-1934536186. OCLC 794700604.
- ^ C. Edmund Bosworth, (2002), 'CENTRAL ASIA iv. In the Islamic Period up to the Mongols' Encyclopaedia Iranica (online)
- ^ Svat Soucek, A History of Inner Asia, Cambridge University Press, 2000, p.4
- ^ "Khorāsān". britannica.com. Encyclopædia Britannica, Inc. Pristupljeno 22. 5. 2020.
- ^ C. Edmund Bosworth, (2002), 'CENTRAL ASIA iv. In the Islamic Period up to the Mongols' Encyclopaedia Iranica "In early Islamic times Persians tended to identify all the lands to the northeast of Khorasan and lying beyond the Oxus with the region of Turan, which in the Šāh-nāma of Ferdowsī is regarded as the land allotted to Ferēdūn’s son Tūr...At the outset, however, those nearby parts of Central Asia with which the Arabs were familiar were often subsumed into the vast and ill-defined province of Khorasan, embracing all lands to the east of Ray, Jebāl, and Fārs." (online)
- ^ C. Edmund Bosworth, (2011), 'MĀ WARĀʾ AL-NAHR' Encyclopaedia Iranica " It was defined by the early Arabic historians and geographers as the lands under Muslim control lying to the north of the middle and upper Oxus or Āmu Daryā, in contrast to Iran proper and its eastern province of Khorasan, sometimes called Mā dun al-nahr (lit. “what lies this side of the river”), although from the perspective of Arab historians writing in distant Iraq, the term “Khorasan” might extend to all lands beyond the Oxus, including Khwarazm and Transoxiana." (online)
- ^ a b Dickens 2018, str. 1531–1532.
Vanjski linkovi
uredi