Teorija odvraćanja
Teorija odvraćanja odnosi se na učenost i praksu o tome kako prijetnje ili ograničena sila jedne strane mogu uvjeriti drugu stranu da se suzdrži od pokretanja nekog pravca djelovanja. Tema je dobila sve veći značaj kao vojna strategija tokom Hladnog rata u pogledu upotrebe nuklearnog oružja. Povezana je, ali istovremeno i različita od koncepta uzajamnog osiguranog uništenja modelirajući preventivnu prirodu nuklearnog napada punog razmjera, koji bi razorio obje strane u nuklearnom ratu. Centralni problem odvraćanja zasnovan je na tome kako vjerodostojno zaprijetiti vojnom akcijom ili nuklearnom kaznom protiv protivnika uprkos troškovima odvraćanja.[1]
Odvraćanje se široko definiše kao svaka upotreba prijetnji (direktnih ili indirektnih) ili ograničene sile koja ima za cilj da odvrati potencijalnog agresora od poduzimanja radnje i održavanja mira. Odvraćanje predstavlja suprotnost u odnosu na prisilu, koja je pokušaj da se učesnik (kao što je država) navede da preduzme akciju (tj. promijeni "status quo"). [2] Oba predstavljaju oblike prinude. Prisila se smatra težom za uspješno splrovođenje u odnosu na odvraćanje.[3] Odvraćanje također ima tendenciju da se razlikuje od odbrane ili upotrebe pune sile u ratu.[4]
Odvraćanje je većinom uspješno kada potencijalni napadač vjeruje da je vjerovatnoća vojnog uspjeha niska, a troškovi napada visoki.[5] Centralni problem odvraćanja jeste vjerodostojno komuniciranje prijetnji drugoj strani.[6] Odvraćanje ne zahtijeva nužno vojnu nadmoć.[7][8]
Koncept
urediKorištenje vojnih prijetnji kao sredstva za odvraćanje međunarodnih kriza i rata bila je središnja tema istraživanja međunarodne sigurnosti u zadnjih najmanje 200 godina. Istraživanja su uglavnom bila usredsređena na teoriju racionalnog odvraćanja, kako bi se analizirali uslovi pod kojima bi vjerovatnoća uspjeha konvencionalnog odvraćanje bila veća ili manja. Međutim, alternativne teorije osporile su teoriju racionalnog odvraćanja i usredotočile se na organizacijsku teoriju i kognitivnu psihologiju.
Koncept odvraćanja može se definirati kao prijetnje koje koristi jedna strana kako bi se druga strana uvjerila da se suzdrži od pokretanja nekog postupka. Prijetnja služi u svrhu odvraćanja u onoj mjeri u kojoj uvjerava svog protivnika da ne izvrši namjeravanu akciju zbog troškova i gubitaka koje bi mogao imati. U međunarodnoj sigurnosti, politika odvraćanja uglavnom se odnosi na prijetnje vojnom odmazdom koje vođe jedne države upućuju vođama druge u pokušaju da ih spriječe da pribjegnu realizaciji prijetnji upotrebom vojne sile u potrazi za ostvarenjem njihovih političkih ciljeva.
Kao što je profesor politiĉkih nauka sa Univerziteta Yale Paul Huth iznio, politika odvraćanja može se uklopiti u dvije široke kategorije: (i) sprečavanje oružanog napada na teritorij vlastite države (poznato kao izravno odvraćanje); ili (ii) sprečavanje oružanog napada na drugu državu (poznato kao produženo odvraćanje). Situacije izravnog odvraćanja često se javljaju kada postoji teritorijalni spor između susjednih država u kojima velike sile poput Sjedinjenih Ameriĉkih Država ne interveniraju izravno. S druge strane, situacije produženog odvraćanja često se događaju kada se velike vojne sila uključe u rješavanje problema između manjih država. Upravo je ovo posljednje izazvalo većinu interesa za akademsku literaturu. Nadovezujući se na ove dvije široke kategorije, profesor Paul Huth ističe da se politike odvraćanja mogu provoditi kao odgovor na hitnu kratkoročnu prijetnju (poznatu kao trenutno odvraćanje) ili kao strategiju za sprečavanje vojnog sukoba ili kratkotrajne prijetnje (poznate kao opće odvraćanje).
Uspješna politika odvraćanja mora se razmatrati ne samo u vojnom smislu, već i u političkom; posebno Međunarodni odnosi, vanjska politika i diplomatija. U vojnom smislu, uspjeh u odvraćanju odnosi se na sprečavanje državnih čelnika da iznesu prijetnje i povedu vojne akcije koje eskaliraju mirnodopsku diplomatsku i vojnu suradnju u krizu koja prijeti oružanim sukobom i moguće ratom. Sprečavanjje ratnih kriza nije jedini cilj odvraćanja, jer države koje se brane moraju se uspješno oduprijeti političkim i vojnim zahtjevima potencijalne države koja napada. Ako se izbjegne oružani sukob po cijenu diplomatskih ustupaka uz maksimalne zahtjeve potencijalne države koja napada, pod prijetnjom rata, tada se ne može tvrditi da je odvraćanje uspjelo.
Prema tvrdnji profesora sa Univerziteta Duke Brucea Jentlesona, važna su dva ključna skupa čimbenika uspješnog odvraćanja: (i) odbrane državne strategije koja prvo uravnotežuje vjerodostojnu prisilu i spretnu diplomatiju u skladu s tri kriterija razmjernosti, uzajamnosti i prisilne vjerodostojnosti, a drugo minimalizira međunarodna i domaća ograničenja; i (ii) opseg ranjivosti države koja napada, kako je oblikovana unutarnjim političkim i ekonomskim uslovima. U širem smislu, država koja želi primijeniti strategiju odvraćanja najvjerojatnije će uspjeti ako su troškovi neusklađenosti koje ona može nametnuti i koristi od usklađenosti koje može ponuditi drugoj državi veće od koristi od nepridržavanja i troškovi usklađenosti.
Prema teorija odvraćanja, smatra se da je nuklearno oružje namijenjeno odvraćanju drugih država od napada ovom vrstom oružja, prijetnjom odmazdom i mogućim međusobnim potpunim uništavanjem. Nuklearno odvraćanje također se može primijeniti na napad konvencionalnih snaga; naprimjer, doktrina masovne odmazde prijetnjom lansiranja američkog nuklearnog oružja kao odgovor na sovjetske napade.
Uspješno nuklearno zastrašivanje zahtijeva da zemlja sačuva sposobnost odmazde, bilo odgovorom prije nego što uništi vlastito oružje, bilo osiguravanjem sposobnosti uzvratnog napada. Nuklearno odvraćanje ponekad se sastoji od nuklearnog trijada, kao u slučaju nuklearnog oružja u vlasništvu SAD-a, Rusije, Kine i Indije. Druge zemlje, poput Ujedinjenog Kraljevstva i Francuske, imaju samo nuklearno oružje na moru i zraku.[9]
Izvori
uredi- ^ Lindsay, Jon R.; Gartzke, Erik (2019). Introduction: Cross-Domain Deterrence, from Practice to Theory (jezik: engleski). Oxford University Press. str. 2. doi:10.1093/oso/9780190908645.003.0001. ISBN 978-0-19-090960-4.
- ^ Gartzke, Eric; Lindsay, Jon R. (2019). Cross-Domain Deterrence: Strategy in an Era of Complexity (jezik: engleski). Oxford University Press. doi:10.1093/oso/9780190908645.001.0001. ISBN 978-0-19-090960-4.
- ^ Pape, Robert A. (1996). Bombing to Win: Air Power and Coercion in War (1 izd.). Cornell University Press. ISBN 978-0-8014-3134-0. JSTOR 10.7591/j.ctt1287f6v.
- ^ Morgan, Patrick M. (1977). Deterrence: A Conceptual Analysis (jezik: engleski). SAGE Publications. str. 26–30. ISBN 978-0-8039-0819-2.
- ^ Mearsheimer, John J. (1983). Conventional Deterrence (jezik: engleski). Cornell University Press. str. 23. ISBN 978-1-5017-1325-5. JSTOR 10.7591/j.ctt1rv61v2.
- ^ Shimshoni, Jonathan (1988). Israel and Conventional Deterrence (jezik: engleski). Cornell University Press. str. 6. doi:10.7591/9781501737831. ISBN 978-1-5017-3783-1.
- ^ Heginbotham, Eric; Samuels, Richard J. (2018). "Active Denial: Redesigning Japan's Response to China's Military Challenge". International Security. 42 (4): 128–169. doi:10.1162/isec_a_00313. ISSN 0162-2889.
- ^ Huth, Paul; Russett, Bruce (1984). "What Makes Deterrence Work? Cases from 1900 to 1980". World Politics. 36 (4): 496–526. doi:10.2307/2010184. ISSN 0043-8871. JSTOR 2010184.
- ^ "Teorija odvraćanja". hrwiki.top (jezik: hrvatski). Pristupljeno 13. 1. 2022.[mrtav link]