Wikipedia

Svjetla velegrada

Svjetla velegrada američka je romantična filmska komedija snimljena 1931. za koju je scenarij napisao, režirao i glumio glavnu ulogu Charlie Chaplin. Priča prati avanture skitnice po imenu Tramp koji se zaljubljuje u slijepu devojku (Virginia Cherrill) i zatim razvija burno prijateljstvo sa alkoholičarem milionerom (Harry Myers).

Svjetla velegrada
RežiserCharlie Chaplin
ProducentCharlie Chaplin
Scenarist(i)Charlie Chaplin
UlogeCharlie Chaplin
Virginia Cherrill
Florence Lee
Harry Myers
MuzikaCharlie Chaplin
Kompozicija Flower Girl José Padilla (bez kredita)[1]


Orkestracija Arthur Johnston i Alfred Newman
KinematografijaRollie Totheroh
Gordon Pollock
Mark Marklatt (bez kredita)
MontažaCharlie Chaplin (bez kredita)
ProdukcijaUnited Artists
Distributer
Premijera30. januar 1931.
Trajanje87 minuta
ZemljaSAD
Jezikengleski
Budžet1,5 miliona dolara
Zarada5 miliona dolara

Iako je zvučni film dobijao na popularnosti, kad je Chaplin počeo raditi na scenariju 1928, odlučio je nastaviti rad s tehnikom nijemog filma. Snimanje je počelo u decembru 1928, a završio u septembru 1930. Svjetla velegrada je prvi film za koji je Chaplin komponirao filmsku muziku, a pisao ju je u šest sedmica zajedno sa Arthurom Johnstonom. Glavna tema koja se koristila kao lajtmotiv za slijepu prodavačicu cvijeća je pjesma "La Violetera" ("Ko će kupiti moje ljubičice") španskog kompozitora Joséa Padille. Chaplin je kasnije izgubio sudsku parnicu zato što nije pripisao Padilli zasluge za pjesmu.

Svjetla velegrada je odmah po izlasku 30. januara 1931. bio uspješan, uz pozitivne ocjene kritike i zaradom na blagajnama od 5 miliona dolara. Danas, kritičari smatraju da je film ne samo jedan od najviših dostignuća Chaplinove karijere, nego jedan od najvećih filmova koje je ikad napravio. Kongresna biblioteka je 1992. odabrala film za očuvanje u Nacionalnom filmskom registru kao "kulturno, historijski i estetski značajan". Američki filmski institut je 2007. rangirao Svjetla velegrada kao 11. najveći američki film svih vremena. Filmski kritičar James Agee je 1949. izabrao konačnu scenu u filmu kao "najbolja gluma ikada zabilježena na celuloidu".[2]

Radnja

uredi

Zvaničnici grada otkrivaju novi kip, ali tu se skriva Tramp koji spava na njemu. Oni ga tjeraju, i on potom luta ulicama, pošto je siromašan i beskućnik, i onda ga provociraju dva ulična prodavača novina. On nailazi na prekrasnu prodavačicu cvijeća (Virginia Cherrill), ne shvatajući u prvi mah da je ona slijepa, i kupuje od nje cvijet. Baš kada mu je ona pružala kusur, jedan čovjek ulazi u obližnji luksuzni automobil i odvozi se dalje, što je zavarava da misli da je Tramp već otišao. Tramp odlazi tiho na prstima.

 
Skitnica Tramp prvi prvi put sreće prodavačicu cvijeća, i otkriva da je slijepa kada nije mogla naći cvijet koji joj je ispao.

Te večeri, Tramp nailazi na pijanog milionera (Harry Myers), koji pokušava da izvrši samoubistvo pokraj rijeke. (Kasnije je spomenuto da je njegova supruga odlučila da ga napusti.) Tramp na kraju uvjerava milionera da mu je bolje da je živ. On se zajedno sa Trampom vratio u svoju vilu i daje mu da promijeni odjeću. Oni izlaze u grad, gdje Tramp nehotice uzrokuje dosta nereda. Rano sljedećeg jutra, oni su se vratili u vilu i nailaze na prodavačicu cvijeća koja je bila na putu ka mjestu gdje je obično stajala. Tramp pita milionera da mu da nešto para, koje on koristi da kupi svo cvijeće od djevojke, i zatim je odvozi kući u milionerovom Rolls-Royceu.

Nakon što je otišao, prodavačica cvijeća priča svojoj baki (Florence Lee) o svom bogatom poznaniku. Kada se Tramp vratio u vilu, milioner se otrijeznio i uopšte ga se ne sjeća, i naređuje batleru da ga istjera. Kasnije tog dana, milioner u pijanom stanju ponovo nailazi na Trampa, i poziva ga kući na raskošnu zabavu. Sljedećeg jutra, nakon što se ponovo otrijeznio i sa planovima da ode na krstarenje, milioner ponovo izbacuje Trampa iz vile. Po povratku do stana prodavačice cvijeća, Tramp otkriva da joj je doktor bio u posjeti. On odlučuje da nađe posao i zaradi novac za nju, i postaje čistač ulica. U međuvremenu, baka dobija obavještenje da će ona i djevojka biti iseljeni, ako sutradan ne mognu isplatiti svoju zaostalu stanarinu, ali ona sakriva obavještenje. Tramp posjećuje djevojku na pauzi za ručak, i vidi priču iz novina o jednom bečkom doktoru koji je osmislio operaciju koja liječi sljepilo. On tada pronalazi obavještenje o iseljenju i čita ga naglas na zahtjev devojke. On je uvjerava da će platiti stanarinu za njih. Ali, tog dana on zakašnjava na posao i dobija otkaz.

Dok je išao ulicom, jedan bokser ga nagovara da odglumi lažni boks meč, obećavši mu da će podijeliti nagradni fond od 50 dolara. Neposredno pred meč, čovjek dobija telegram upozoravajući ga da je policija u potjeri za njim. On bježi, ostavljajući Trampa samog sa svojim protivnikom. Uprkos velikih napora, Tramp je nokautiran. Nakon nekog vremena, on ponovo sreće pijanog milionera, koji se upravo vratio iz Evrope. Milioner ga vodi u vilu i nakon što je čuo da je devojka u nevolji, daje Trampu 1000 dolara. Kada su ušli u vilu Milioner i Tramp nisu imali pojma da su se dva provalnika skrivali u kući. Nakon što su provalnici čuli priču o gotovini, oni su nokautirali milionera i uzeli ostatak novca. Tramp je telefonirao policiju, ali pljačkaši bježe prije nego što je policija stigla, a batler pretpostavlja da je Tramp ukrao novac. Milioner se ne može sjetiti da je Trampu dao 1,000 dolara. Tramp zamalo uspijeva da pobjegne i daje novac djevojci rekavši joj da će biti odsutan neko vrijeme. Kasnije, on je uhapšen u prisustvu prodavača novina koji su ga ranije vrijeđali, i završava u zatvoru.

Nakon nekoliko mjeseci, Tramp je pušten. U potrazi za djevojkom, on se vraća na mjesto gdje se obično nalazila na uglu ulice, ali nije uspio da je nađe. Sada kad joj je vid vraćen, djevojka je otvorila uglednu cvjećaru zajedno sa svojom bakom. Kada jedan bogati kupac ulazi u radnju, djevojka ga pita da li je on njen tajanstveni dobročinitelj. Ali kada je on ostavlja bez odgovora, ona opet shvata da je pogriješila. Dok je vadio cvijet iz kante ispred prodavnice, Trampa ponovno napadaju dva prodavača novina. U trenutku kad je trebao da se okrene i da ode, on primjećuje devojku kroz prozor. Njegov očaj se pretvara u zanos, i on zaboravlja na cvijet. Vidjevši da je cvijet koji je pokušavao da dohvati slomljen, djevojka mu ljubazno nudi svježe cvijeće i jedan novčić. Prije nego je Tramp trebao da ode, on prihvata cvijeće. Kada ga je djevojka uzela za ruku da mu stavi novčić, ona prepoznaje dodir ruke i shvata da on nije stranac. "Ti?" ona kaže, a on klima glavom i pita je: "Možeš li vidjeti sada?" Ona odgovara jecajući, "Da, vidim sad." Tramp joj se stidljivo osmjehuje i tako se film završava.

Uloge

uredi
bez kredita:

Uvod u snimanje

uredi

Chaplinov igrani film Cirkus, objavljen 1928. godine, bio je njegov zadnji film prije nego je filmska industrija prihvatila snimanje zvučnih filmova i tako priveli kraju eru nijemih filmova. Pošto je bio sam svoj producent i distributer (bio je i suvlasnik United Artistsa), Chaplin je mogao da i dalje nastavi sa tehnikom nijemog filma. Tehnički gledano film je uključivao obje tehnologije, pošto je filmska muzika koristila sinhronizovanu muziku, zvučne efekte, i neke nerazumljive zvukove koji su kopirali obrazac zvučnih filmova. Dijalog je bio predstavljen na kartama dijaloga. Chaplina je prvi put kontaktirao izumitelj Eugene Augustin Lauste 1918. godine da ispitaju tehniku zvučnog filma, ali nikada se nije sastao sa Lausteom. Chaplin je bio odbojan prema "tokijima" i rekao je novinaru da će "dati tokijima tri godine, i to je sve.". On je bio također zabrinut kako prilagoditi malog Trampa u zvučni film.

Početkom 1928. godine, Chaplin je počeo da piše scenarij sa Harryjem Carrom. Radnja je postepeno rasla od početnog koncepta koji je Chaplin osmislio nakon uspjeha filma Cirkus, gdje cirkuski klaun postaje slijep i mora da sakrije svoj hendikep od svoje mlade kćeri pretvarajući se da je njegova nesposobnost samo mala nezgoda. Ovo je bila inspiracija za slijepu djevojku. Prve scene koje je Chaplin smislio bili su kraj filma, gdje je tek izliječena slijepa djevojka vidjela skitnicu Trampa po prvi put. Vrlo detaljan opis scene je bio napisan, zato što je Chaplin smatrao da je to bio centralni dio čitavog filma.

Za daljnji razvoj radnje, Chaplin je isprva imao na umu lik još niže rangiranog na društvenoj razini, crnoputog prodavača novina. Na kraju se odlučio za pijanog milionera, lika koji je prethodno koristio u svom kratkom filmu iz 1921. Dokona klasa. Lik milionera je bio zasnovan na staroj ideji Chaplina koju je imao za svoj kratki film, gdje su dva milionera pokupili skitnicu sa gradske deponije i pokazali mu dobar provod u skupim klubovima, a onda ga ponovo izbacili na deponiju, pa kad se probudio skitnica nije znao da li je sve to bilo stvarnost ili san. Ovo je bilo prepravljeno u milionera, koji je bio Trampov prijatelj dok je bio pijan, ali ga nije prepoznao kada je bio trijezan.

Chaplin je službeno počeo sa pripremama za snimanje filma u maju 1928. i zaposlio je australijskog scenografa Henryja Clivea da dizajnira set tog ljeta. Chaplin je na kraju dodijelio Cliveu ulogu milionera. Iako je film izvorno bio postavljen u Parizu, scenografija je inspirisana mješavinom nekoliko gradova. Robert Sherwood je rekao da je to "čudno mjesto, sa zbunjujućim sličnostima sa Londonom, Los Angelesom, Napuljem, Parizom, Tangerom i Council Bluffsom. To nije nijedan grad na svijetu a ustvari predstavlja sve gradove.." 28. augusta 1928, Chaplinova majka Ana Chaplin je umrla u dobi od 63. Chaplin je bio u žalosti nekoliko sedmica a pripreme za snimanje su bile odložene do sredine jeseni 1928. Psiholog Stephen Weissman je pretpostavio da je film Svjetla velegrada bio vrlo autobiografski, sa slijepom djevojkom koja je predstavljala Chaplinovu majku, a pijani milioner predstavljao je Chaplinovog oca. Weissman je također uporedio mnoge filmske setove sa mjestima iz Chaplinovog djetinjstva, poput kipa u sceni otvaranja filma koji je bio nalik na crkvu svetog Marka iz ulice Kennington Park Road. Set na rivi je postavljen kao da je na obalama rijeke Temze.

Chaplin je intervjuisao nekoliko glumica da igraju slijepu djevojku, ali nije bio impresioniran ni sa jednom od njih. Dok je gledao film koji je snimao žene kako se kupaju na plaži u Santa Monici, upoznao je Virginiju Cherrill. Cherrill ga je pitala da li bi ikad mogla dobiti priliku raditi sa njim. Nakon niza loših audicija sa drugim glumicama, Chaplin ju je na kraju pozvao na audiciju. Ona je bila prva glumica koja je suptilno i uvjerljivo odglumila slijepu osobu pred kamerom zbog njene kratkovidnosti. Cherrill je potpisala ugovor 1. novembra 1928.[3][4][5]

Snimanje

uredi

Snimanje filma je službeno započelo 27. decembra 1928. godine, nakon što su Chaplin i Carr zajedno radili na scenariju gotovo cijele godine. Kao filmski autor, Chaplin je bio poznat kao perfekcionist; bio je poznat po tome što je mnogo više ponavljao snimanje scena u odnosu na druge režisere tog doba.[6] Snimanje je počelo sa prvom scenom na mjestu gdje je Tramp prvi put susreo slijepu prodavačicu cvijeća. Scena se snimala cijelu sedmicu dana, a Chaplin je počeo da se predomišlja da li da zadrži Cherrill. Nakon mnogo godina kasnije, Cherrill je izjavila: "Nikad nisam voljela Charlieja niti je on ikada volio mene." U svojoj autobiografiji, Chaplin je preuzeo odgovornost za sve tenzije sa Cherrill na setu, pravdajući to stresom zbog sukoba oko snimanja filma. Snimanje scene se nastavilo u februaru 1929 godine, zatim ponovo za deset dana prije nego što je početkom aprila Chaplin odložio za kasnije snimanje scene. Zatim je snimio scenu otvaranja filma sa Trampom koji se budi na novom tek otkrivenom spomeniku. Ova scena je uključivala oko 380 statista, i posebno je bila stresna za Chaplina. U ovom dijelu snimanja, izgradnja setova se vršila u Chaplin Studiosu, jer je grad Los Angeles odlučio proširiti ulicu La Brea Avenue i Chaplin je bio prisiljen da pomjeri nekoliko zgrada dalje od ceste.

Chaplin zatim snima scenu gdje Tramp prvi put susreće milionera i spriječava ga da ne počini samoubistvo. Tokom snimanja, Henry Clive je iznenada odlučio da ne želi da skoči u rezervoar hladne vode u sceni, zbog čega je Chaplin ljutito napustio snimanje i dao otkaz Cliveu. Njega je ubrzo zamijenio Harry Myers, koji je Chaplina poznavao dok je još bio pod ugovorom sa Keystone Studiosom. Chaplin je završio snimanje sekvence 29. jula 1929. godine, sa eksterijerima na Pasadena mostu. Chaplin je zatim snimao scenu koja je na kraju bila izbačena iz filma a prikazivala je Trampa kako pokušava dohvatiti štap koji se zaglavio u zidu. Scena je uključivala mladog Charlesa Lederera; Chaplin je kasnije pohvalio rad na sceni, ali je istakao da je ipak potrebno da se scena izbaci iz filma. Zatim je nastavio da snima scene sa milionerom do 29. septembra 1929.

U novembru, Chaplin je počeo da radi sa Cherrill na nekim njenim manje dramatičnim scenama. Dok je nekoliko mjeseci čekala da snima scene, Cherrill je postalo dosadno i otvoreno se žalila Chaplinu. Tokom snimanja jedne scene, Cherrill je pitala Chaplina, da li bi mogla izaći ranije sa snimanja, kako bi mogla ići da frizira kosu. Chaplin joj je odmah dao otkaz i zamijenio je sa Georgijom Hale, koja je bila glumica u Chaplinovom filmu Zlatna groznica [6] Međutim, na probama Hale se pokazala da je neodgovarajuća za ulogu. Chaplin je također nakratko imao na umu šesnaestogodišnju glumicu Marian Marsh, ali su ga njegovi saradnici odgovorili od ove ideje. Chaplin je konačno ponovo zaposlio Cherrill da završi svoju ulogu. Ona je tražila i dobila povišicu od 75 dolara sedmično. Otprilike sedam minuta probnih snimaka Hale je preživjelo i nalazi se na DVD izdanju; ti odlomci su se prvi put mogli vidjeti u dokumentarcu Nepoznati Chaplin , zajedno sa neiskorištenim scenama otvaranja filma.[6]

Chaplin je tada dodijelio Florence D. Lee ulogu bake slijepe djevojke i snimao je scene sa Cherrill i Lee pet sedmica. Krajem 1929. godine, Chaplin je sa Cherrill ponovo snimao prve scene djevojke koja prodaje cvijeće. Ovaj put, snimanje scene je završeno za šest dana, a Chaplin je bio zadovoljan sa nastupom Cherrill. Chaplin je nastavio sa snimanjem filma još godinu dana i bilo je tek nešto malo više od pola završeno. Od marta do aprila 1930. godine, Chaplin je snimao scene u unutrašnjosti kuće milionera u Town House u ulici Wilshire Boulevard. Unajmio je Joe Van Metera i Alberta Austina u ulozi provalnika, koje je poznavao još od dana kada su radili za Freda Karna. U kasno proljeće 1930., Chaplin je snimio posljednju veliku scenu komedije: scenu boks meča. On je unajmio Keystone glumca Hanka Manna da igra Trampovog protivnika. Za scenu je bilo potrebno 100 statista i Chaplin je četiri dana vršio probe i šest dana snimao scene između 23. i 30. juna. U početku je bio nervozan zbog dobrog odaziva statista za ovu scenu pa je pozvao svoje prijatelje da budu statisti. Preko 100 statista je bilo prisutno. Chaplinov nastup na sceni je bio toliko duhovit da je sve više ljudi dolazilo svakodnevno da učestvuju.[7]

U julu i augustu, Chaplin je završio još šest sedmica snimanja manjih scena, uključujući i dvije scene Trampa kojeg maltretiraju prodavači novina, od kojih je jedan bio mladi Robert Parrish. U septembru 1930. godine Chaplin je završio snimanje konačne scene za šest dana. Chaplin je rekao da je bio zadovoljan sa nastupom Cherrill i da je ona na kraju shvatila ulogu. Kada je govorio o svom stilu režiranja na setu, Chaplin je izjavio: "Sve što radim je ples, mislim u smislu pravog plesa. Nešto kao u filmu Svjetla velegrada..."

Od oktobra do decembra 1930. godine, Chaplin je montirao film i uradio naslovne kartice. Kada je završio film, nijemi filmovi više nisu bili popularni. Ali Svjetla velegrada je bio jedan od velikih finansijskih i umjetničkih uspjeha u Chaplinovoj karijeri, a to je ujedno bio i njegov najomiljeniji od svih njegovih filmova. Sa posebnim osvrtom na konačnu scenu on je rekao: "U Svjetlu velegrada samo zadnja scena ... Ja ne glumim .... Gotovo apologetski, stojim izvan sebe i gledam ... To je lijepa scena, prekrasna, zato što se nije pretjerano glumilo." [6]

Dužina filma koja se koristila nije bila karakteristična za to vrijeme i bio je to znak dugog procesa snimanja. Chaplin je snimio 95, 785 metara filma a završeni film bio je dug 2,467 metara. Omjer snimanja je iznosio oko 11.6 metara filma za svakih 30 centimetara filma koji su se našli u konačnoj verziji.[7]

Muzika

uredi

Svjetla velegrada je bio prvi film za koji je Chaplin komponirao filmsku muziku. Dok je Chaplin više volio svoje filmove sa uživo zvukom, od 1930 većina kina je ukinulo orkestre. Mnogi od njegovih kritičara tvrde da je to radio kako bi prigrabio više kredita. Chaplin, čiji su roditelji i mnogi članovi porodice bili muzičari, imao je problema sa profesionalnim muzičarima koje je unajmio i na kraju je preuzeo na sebe da komponira filmsku muziku.[8] Sve je bilo odrađeno za šest sedmica zajedno sa kompozitorom Arthurom Johnstonom i uključivalo je preko stotinu muzičkih sekvenci. Chaplin je rekao jednom novinaru da "ih ja u stvarnosti nisam ni napisao. Ja sam samo pjevušio a Arthur Johnston je sve zapisivao, i odao bih mu priznanje jer je napravio vrlo dobar posao. To je sve jednostavna muzika, znate, u skladu sa mojim karakterom." Namjera je bila da to bude filmska muzika koja će dočarati emocije likova kroz melodije. Muzika je snimljena za pet dana sa muzičkim aranžerom Alfredom Newmanom.

Glavna tema koja se koristila kao lajtmotiv za slijepu prodavačicu cvijeća je pjesma "La Violetera" ("Ko će kupiti moje ljubičice") španskog kompozitora Joséa Padille.[1] Chaplin nije bio u mogućnosti da osigura učešće izvođača originalne pjesme, Raquel Meller u glavnoj ulozi, ali je uprkos tome koristio njenu pjesmu kao glavnu temu.[9][10] Chaplin je izgubio parnicu sa Padillom, koja je bila održana u Parizu, gdje je živio Padilla, zbog toga što nije priznao kredite Padille za pjesmu.[11][12] Neka moderna izdanja objavljena su na videu i uključuju snimke Carla Davisa.[13]

Premijere i zarade

uredi
 
Charlie Chaplin sa Albertom Einsteinom na premijeri filma Svjetla velegrada

Dvije sedmice prije premijere, Chaplin je odlučio da održi nezvaničnu premijeru u Los Angelesu u Tower Theateru. Premijera je slabo prošla, privukavši mali broj ravnodušne publike. Bolji rezultati su postignuti na gala premijeri 30. januara 1931. godine, u Los Angeles Theateru. Albert Einstein i njegova supruga bili su počasni gosti, a film je dobio ovacije. Sljedeća premijera održala se u George M. Cohan Theateru u New Yorku, gdje je Chaplin pomno nadzirao prikazivanje, i proveo je dan odgovarajući na intervjue, a prethodno je potrošio 60.000 dolara na reklame, jer je bio frustriran sa onim što su publicisti iz United Artistsa uradili. Chaplin je zatražio polovinu ukupne bruto zarade, a imajući u vidu da će publiku više privlačiti sam film nego sva tehnologija, zato je tražio veće cijene ulaznica u odnosu na tokije.

Chaplin je bio nervozan zbog prijema filma, jer su u to vrijeme nijemi filmovi zastarijevali, a i ocjene su potkopale njegovo samopouzdanje. Ipak, Svjetla velegrada je postao jedan od Chaplinovih finansijski najuspješnijih i najhvaljenijih radova. Nakon dobrog prijema kod američke publike, uz zaradu od 2 miliona dolara, od čega je četvrtina zarađena u prvih 12 sedmica, Chaplin je krenuo na šesnaestodnevnu svjetsku turneju između februara i marta 1932. godine počevši od premijere u Londonu u Dominion Theatreu 27. februara. Publika koja je prolazila kroz eru Depresije primila je film sa entuzijazmom, a zarada je iznosila ukupno 5 miliona dolara tokom svog prvog prikazivanja.[14]

Zanimljivosti

uredi
  • Charles Chaplin je 342 puta nanovo snimao scenu u kojoj Tramp kupuje cvijet od slijepe djevojke, jer nije mogao pronaći zadovoljavajući način da pokaže da slijepa prodavačica cvijeća misli da je skitnica bio bogat.
  • Winston Churchill je bio posjetio set, i Charles Chaplin je iskoristio tu pauzu da napravi kratki film sa njim.
  • Charlie Chaplin je pozvao Alberta Einsteina i njegovu suprugu Elsu da mu se pridruže u Los Angelesu na premijeri filma 30. januara 1931. Kada su se svjetla kina upalila po završetku filma, Chaplin je bio iznenađen kada je vidio da su Einsteinove oči bile suzne zbog završne scene. Chaplin je u svojoj autobiografiji izjavio da nije znao da je Einstein bio tako "sentimentalan".[15]

Kritike

uredi

Ocjene su uglavnom bile pozitivne. Filmski kritičar iz magazina Los Angeles Examiner, rekao je da "još od vremena kad je filmska umjetnost bila u povoju uradio sam pregled prve Chaplinove komedije i Charlie nam je dao takve orgije smijeha." Kritičar New York Timesa Mordaunt Hall smatrao je da je "film urađen sa zadivljujućim umijećem".[16] Variety je proglasio da ovo "nije najbolji Chaplinov film", ali da su određene sekvence "urnebesne." [17] Alexander Bakshy iz magazina The Nation bio je vrlo kritičan prema filmu, i protivio se formatu nijemog filma i pretjeranoj sentimentalnosti opisujući ga kao "Chaplinov naslabiji film". Popularnost Svjetla velegrada se povećala, sa ponovnim izdanjem filma 1950. godine i opet je pozitivno primljen od publike i kritike. Richard Meryman je smatrao završnu scenu jednom od najvećih trenutaka u historiji filma. Charles Silver, kustos filma u Muzeju moderne umjetnosti, izjavio je da je film tako visoko cijenjen jer je objelodanio novi nivo lirskog romantizma koji se nije pojavljivao u Chaplinovim ranijim radovima. On dodaje da, kao i u svakom romantizmu, ona se temelji na poricanju realnog svijeta oko sebe. Kada je film premijerno prikazan, Chaplin je bio mnogo stariji, i bio je u toku još jedne runde pravne bitke sa bivšom suprugom Litom Grey, a ekonomska i politička klima u svijetu se promijenila. Chaplin je koristio sljepilo djevojke da podsjeti Trampa na nesigurnu prirodu romantizma u stvarnom svijetu.[18]

Nekoliko poznatih režisera pohvalili su Svjetla velegrada. Orson Welles je rekao da mu je to bio omiljeni film. U intervjuu iz 1963. godine u američkom magazinu Cinema , Stanley Kubrick je ocijenjeno film kao peti među svojih vrhunskih deset filmova.[19] Godine 1972., poznati ruski režiser Andrej Tarkovski ocijenio je film kao peti među svojih vrhunskih deset i rekao je o Chaplinu: "On je jedina osoba koja je, bez ikakve sumnje, otišla u filmsku historiju. Filmovi koje je ostavio iza sebe nikada neće moći zastariti." [20] George Bernard Shaw naziva Chaplina "jedinim genijem kojeg je proizvela filmska industrija".[21] Slavni italijanski reditelj Federico Fellini često je hvalio ovaj film, a njegov film Noći Cabirije upućuje na to. U dokumentarcu iz 2003. godine Charlie: Život i umjetnost Charlesa Chaplina, Woody Allen je rekao da je ovo bio Chaplinov najbolji film. Allen je rekao da je zasnovao konačnu scenu iz svog filma 1979 Manhattan prema Chaplinovoj završnoj sceni.[22] Chaplinov biograf Jeffrey Vance je sažeo sve najbolje kritike i sve značajne filmaše koji su izdvojili Svjetla velegrada kao njihov omiljeni Chaplinov film tokom desetljeća. Francuski eksperimentalni muzičar i filmski kritičar Michel Chion napisao je analizu filma, koju je objavio kao Les Lumières de la Ville . Slavoj Žižek je koristio film kao primarni primjer u svom eseju "Zašto pismo uvijek stiže na odredište?". Originalno odijelo "Trampa" iz filma Chaplin je donirao u Prirodoslovni muzej Los Angelesa.[23]

Slijedi izabrana kritika:

1927. godine, uz mnogo pompe, film Jazz pjevač je bio objavljen. Kao što svaki ljubitelj filma zna, ovaj inače neupadljiv film posjedovao je jednu od ključnih vrijednosti: to je bio prvi film koji je koristio snimak zvuka, i uveo je filmsku umjetnost u eru "tokija". Tranzicija od nijemih filmova do onih sa zvukom uništila je brojne karijere i dramatično promijenila karijere drugih. Jedan od najistaknutijih talenata filma, Charles Chaplin, skliznuo je sa relativno malim naporom iz jedne verzije medija u drugu, iako njegov najomiljeniji lik Trampa nije pratio moderniju tehnologiju. Ipak za Chaplina, koji je snimio na desetine nijemih filmova i samo pet zvučnih, uvođenjem zvuka smanjena je njegova zarada na blagajnama i znatno smanjeno njegovo stvaralaštvo. Chaplin je objavio tri nijema filma nakon što je Jazz pjevač stigao u kina: 1928 Cirkus, 1931. Svjetla velegrada, a 1936 Moderna vremena. Budući da je ovaj zadnji koristio neke elemente prethodno snimljenog zvuka (uključujući i pjesmu, "Smile"), to je više izgledalo kao hibrid, čineći da Svjetla velegrada budu Chaplinov oproštaj od ere nijemih filmova. Sa sigurnošću se može reći da je njegov konačni nijemi film bio njegov najveći film. Iako su Zlatna groznica, Moderna vremena, pa čak i Veliki diktator svi imali svoje obožavaoce zbog svoje mješavine fizičkog humora i nježne, srceparajuće gorčine, oni se ne mogu mjeriti sa Svjetlima velegrada. To je sasvim divan dragulj, i jedan je od pet najboljih filmova koje je doba nijemog filma moglo ponuditi. Kada je Chaplin objavio Cirkus 1928. godine, tada nije bio pod pretjeranim pritiskom da odustane od tehnike nijemog filma. Tokijima je rasla popularnost, ali tada još uvijek nisu postigli nadmoć; nijemi filmovi su ih još uvijek zasjenjivali sa omjerom od 10 na prema 1. (U stvari, Akademija je dodijelila počasnog Oscara za Chaplinov film Cirkus i tako prešutno priznajući da su prepoznali kraj jedne ere.) Međutim, stvari su bile drugačije 1931. godine. To je bila godina u kojoj su Frankenstein i Drakula koristili zvuk i sliku da privuku publiku. Klatno je skoro završilo svoj zamah u drugom pravcu, sa samo jadnih nekoliko desetina nijemih filmova tada objavljenih, u odnosu na stotine sa zvukom. Chaplin je bio tvrdoglav, i za to mu možemo biti zahvalni. Svjetla velegrada je u suštini nijemi film - zvuk bi ga samo uništio. Da je Chaplin ranije napravio prelazak na tokije, ovo remek djelo nikad ne bi ugledalo svjetlo dana. Chaplin je započeo da nosi četvorostruki teret glumca / režisera / producenta / pisca za svojih osam kratkih filmova 1916. godine, samo dvije kratke godine nakon što je došao u Hollywood. 1923. godine, on je napravio svoj dugometražni redateljski prvijenac sa filmom Žena iz Pariza - čudan izbor, jer je to bila melodrama u kojoj je Chaplin imao samo sitnu ulogu bez kredita. Za film Zlatna groznica (1925), režiser obavlja nevjerovatnih šest dužnosti, uključujući produkciju, pisanje, montiranje i komponovanje. Bio je to ujedno i prvi dugometražni film u kojem je Chaplin režirao samog sebe. Zatim su uslijedili filmovi Cirkus, Svjetla velegrada i Moderna vremena. Chaplinov najtrajniji alter ego bio je Tramp. Ovaj omiljeni lik prvi put se pojavio 1914. godine (katapultirajući glumca u zvijezde). Danas mnogi filmski ljubitelji vjeruju da su Chaplin i Tramp bili sinonimi. Kada oni misle o ovom nadasve talentovanom glumcu nijemih filmova, oni vide raščupanu figuru sa brkovima nalik na četkicu koji se gega niz ulicu. Nekoliko likova iz historije kinematografije odmah su prepoznatljivi.

Iako posjeduje uvjerljive dramatične elemente, film je i dalje prvenstveno komedija, a u nekoliko scena Chaplin briljira. Zaista, film je sastavljen kao niz kratkih filmova sa nekoliko zajedničkih likova. To je epizodni poduhvat, čiji je domaćin klasična komična vinjeta. Postoji paradoksalni aspekt filma. Podsjećajući se na njegov šarm i humor, ja ne mislim o njemu kao "tihom filmu." Umjesto toga, pada mi na pamet kao primjer žustre naracije oživotvorena divnom glumom i talentovanom režijom. (Naravno, uz bogatu i raznovrsnu filmsku muziku koju nam Chaplin pruža, to u svakom slučaju i nije baš "tihi" film.) Ipak, prezentacija filma koja ne uključuje dijaloge neophodan je dio njegovog šarma i moći. Dijalog može postati samo poštapalica. Tu likovi moraju ispoljiti emocije, bez glasa, što izgleda u nekim trenucima tako zapanjujuće. Onda, naravno, tu je i urnebesna fizička komedija. Ovakve stvari mogu izgledati usiljeno i glupo kada bi se izrazile zvukom, ali ima opušteniji, prirodniji osjećaj u nijemom kontekstu (jer su prezentacija filma i njegov sadržaj očigledno u neskladu sa stvarnosti). Neke stvari su bolje bez zvuka nego sa njim (obrnuto je također istina - sjetimo se mjuzikla, na primjer), a Chaplinov brand komedije je jedan od tih. Rijetko kad moderni film izaziva smijeh sa ovakvim pristupom. (Izuzetak: početak filma Stanleyja Tuccija Uljezi, koji je osmišljen kao omaž Chaplin / Keatonovim nijemim filmovima.) [24] James Berardinelli, ReelViews

Reference

uredi
  1. ^ a b Chaplin as a composer Arhivirano 5. 7. 2011. na Wayback Machine CharlieChaplin.com Greška kod citiranja: Neispravna oznaka <ref>; naziv "music" definiran je nekoliko puta s različitim sadržajem
  2. ^ What's the Big Deal: City Lights (1931)
  3. ^ Robinson, David (1985). Chaplin:His Life and Art. New York: McGraw-Hill Books Company. ISBN 0-07-053181-1
  4. ^ Kamin, Dan (September 5, 2008). The Comedy of Charlie Chaplin: Artistry in Motion. Scarecrow Press. ISBN 978-0-8108-7781-8
  5. ^ Chaplin, Charlie (1964). My Autobiography. Simon & Schuster. ISBN 1612191932.
  6. ^ a b c d Robinson, David (2004). "Filming City Lights". CharlieChaplin.com. Arhivirano s originala, 22. 11. 2010. Pristupljeno 12. 5. 2011.
  7. ^ a b Maland, City Lights, British Film Institution, 2007
  8. ^ Molyneaux, Charles Chaplin’s “City Lights”: Its Production and Dialectical Structure, 1983
  9. ^ "Portrait of Charlie Chaplin's Favourite for Sale at Bonhams". Art Daily. Pristupljeno 22. 11. 2010.
  10. ^ "Luces de la ciudad" (jezik: Spanish). ABC (Madrid). 27. 7. 1962. str. 30.CS1 održavanje: nepoznati jezik (link)
  11. ^ "José Padilla" (jezik: Spanish). El Poder de la Palabra. Arhivirano s originala, 28. 9. 2011. Pristupljeno 6. 6. 2015.CS1 održavanje: nepoznati jezik (link)
  12. ^ "Biografía de José Padilla Sánchez" (jezik: Spanish). Marielilasagabaster.net. Arhivirano s originala, 25. 3. 2012. Pristupljeno 6. 6. 2015.CS1 održavanje: nepoznati jezik (link)
  13. ^ Ebert, Roger. "City Lights (1931)". Chicago Sun-Times. Arhivirano s originala, 6. 6. 2011. Pristupljeno 26. 8. 2021.
  14. ^ Schroeder, Carl (januar 2008). "Program Note" (PDF). Minnesota Orchestra. Arhivirano s originala (PDF), 27. 9. 2011. Pristupljeno 13. 5. 2011.
  15. ^ Zanimljivosti na imdb.com
  16. ^ Hall, Mordaunt (7. 2. 1931). "Movie Review - City Lights - CHAPLIN HILARIOUS IN HIS 'CITY LIGHTS'; Tramp's Antics in Non-Dialogue Film Bring Roars of Laughter at Cohan Theatre.TAKES FLING AT "TALKIES"Pathos Is Mingled With Mirth in a Production of Admirable Artistry". The New York Times. Pristupljeno 8. 9. 2011.
  17. ^ "Film Reviews". Variety. New York: Variety, Inc.: 14 11. 2. 1931. Pristupljeno 16. 11. 2014.
  18. ^ Silver, Charles (31. 8. 2010). "Charles Chaplin's City Lights". The Museum of Modern Art. Pristupljeno 11. 5. 2011.
  19. ^ Ciment, Michel (1982). "Kubrick" Biographical Notes". VisualMemory.com. Pristupljeno 11. 5. 2011.
  20. ^ Lasica, Tom (mart 1993). "Tarkovsky's Choice". Sight & Sound. British Film Institute. 3 (3). Pristupljeno 11. 5. 2011.
  21. ^ Gladysz, Thomas (24. 11. 2010). "Two New Releases Show Genius of Charlie Chaplin". Huffington Post. Pristupljeno 10. 5. 2011.
  22. ^ Snider, Eric D. (15. 2. 2010). "What's the Big Deal: City Lights". Film.com. Seattlepi.com. Pristupljeno 11. 5. 2011.
  23. ^ "The Charles Chaplin Collections at the Natural History Museum of Los Angeles County". British Film Institute. Arhivirano s originala, 2. 8. 2012. Pristupljeno 17. 9. 2013.
  24. ^ City Lights (United States, 1931) A movie review by James Berardinelli

Vanjski linkovi

uredi
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Svjetla_velegrada&oldid=3520143"