Samostan Josipovac

Samostan Josipovac (Samostan sestara Kćeri Božje ljubavi Josipovac) je rimokatolički samostan u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, Tuzla, Bosna i Hercegovina. Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj od 4. do 7. novembra 2014. godine donijela je odluku da se samostan proglasi za Nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine. Ovu odluku Komisija je donijela u slijedećem sastavu: Zeynep Ahunbay, Martin Cherry, Amra Hadžimuhamedović, Dubravko Lovrenović (predsjedavajući) i Ljiljana Ševo.

Značaj dobra

Samostan Josipovac pripada grupi veoma rijetkih objekata arhitekture ruralne Bosne i Hercegovinekoji koji su građeni sa namjerom života u kolektivu, tj. života većeg broja ljudi, ali i većeg broja domaćih životinja unutar jedinstvenog objekta. Radi se o objektu koji je ujedno imao i profani karakter ekonomije, ali i sakralnost samostana, što ga svakako čini jedinstvenim.

Lokacija

Graditeljska cjelina samostana i groblja časnih sestara Josipovac nalazi se na istočnom izlazu iz Tuzle, u dijelu grada poznatom kao Slavinovići, uz put Tuzla – Brčko, na udaljenosti od oko 850 zračne udaljenosti od Brčanske Malte. Groblje časnih sestara se nalazi na udaljenosti od oko 150 metara sjeveroistočno od lokacije samostanske zgrade.

Historija

Nakon austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine, papa Leon XIII svojom bulom "Ex hac augusta“1 od 5. jula 1881. godine, obnovio je redovnu crkvenu hijerarhiju u Bosni i Hercegovini i odredio da se otvori metropolijsko Bogoslovno sjemenište za odgoj i obrazovanje dijecezanskih svećenika: sjedište Vrhbosanske nadbiskupije je bilo u Sarajevu, a sjedište podređenih biskupija u Banjoj Luci i Mostaru.

Družba sestara Kćeri Božije Ljubavi je nakon dolaska u tuzlanski kraj osnovala svoje institucije na tri odvojena lokaliteta: u Tuzli, 1883. godine školu, a 1885. godine Zavod, koji je bila embrion njihovog djelovanja u školstvu; 1884. godine samostan Emaus na lokalitetu Breške kod Tuzle i 1886. godine samostan sa ekonomijom na lokalitetu Dragoželj (Josipovac) kod Tuzle. Zavisno od historijskih okolnosti, neke od institucija su bile zatvarane ili im je mijenjana namjena, tako da je samostan na Breškama funkcionirao najduže – do 1950. godine.

Bosanska vlada godine darovala je 1885. Družbi Kćeri Božje ljubavi zemljište koje se nalazilo dvadesetak minuta udaljeno od središta Tuzle prema Simin Hanu. Na tom zemljištu vremenom se formirala ekonomija prozvana Josipovac. Gradnja samostana na ovoj ekonomiji počela je 29. maja 1886. godine, a završena 6. septembra iste godine. Pored glavne zgrade, časne su imale i kućnu kapelicu.

Nakon Drugog svjetskog rata vlasti su nacionalizirale samostan i ekonomiju. U bivšem samostanu bila je poljoprivredna škola, potom razne poslovne djelatnosti i privatni stanovi. Neodgovarajuće održavanje i nemar doveli su do devastiranja i samostana i ekonomije i nakon 62 godine samostan je prestao postojati. U objektu još uvijek živi nekoliko porodica. Groblje časnih sestara se nalazi na udaljenosti od oko 150 metara sjeveroistočno od lokacije samostanske zgrade i u njemu su sahranjene 34. časne sestre.

Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona je već duži niz godina uključen u rješavanje očuvanja i zaštite navedenog dobra kulturne baštine.