Samobor na Drini

Samobor, tvrđava na Drini srednjovjekovna je tvrđava na području općine Novo Goražde, Bosna i Hercegovina. Slično kao i za Samobor kod Gacka i za ovaj Samobor narodna predaja kaže da njegovo ime potječe od jednog (usamljenog) bora koji je stršio na litici.

LokacijaUredi

Samobor je smješten na litici, na jednom od obronaka Borovske planine, nad kanjonom rijeke Janjine u blizini njenog ušća u rijeku Drinu.

HistorijaUredi

Stari grad Samobor u župi Pribud bio je jedan od omiljenijih rezidencijalnih gradova vlastelinskog roda Kosače. Spominje se u dubrovačkim dokumentima 1423 i 1435. [1] Samobor je bio i jedan od glavnih gradova hercega Stjepana Vukčića Kosače. Spominje se i u poveljama aragonsko-napuljskog kralja Alfonsa 1444. i 1454. godine, kojom potvrđuje Stjepanu Vukčiću Kosači poimenice njegove posjede.

U kasno proljeće 1465. godine, osmanska vojska, pod komandom bosanskog sandžakbega Isa-bega Ishakovića, prodrla je u zemlje hercega Stjepana i osvojila Samobor. Prema osmanskom popisu iz 1469. godine pripadao je vilajetu Hersek, dijelu Bosanskog sandžaka. Vilajet Hersek bio je, kao vojno-politička jedinica, podijeljen na dva seraskerluka, dvije vojne komande.

Po uspostavljanju nahija, postaje središte nahije Pribud ili Samobor, koja se spomonje sve do 18. vijeka. U sudsko-administrativnom pogledu, ovaj vilajet je bio podijeljen na dva kadiluka: Drina i Blagaj. Nahija Samobor je pripala kadiluku Drina, koji je obuhvatao područje Gornjeg Podrinja, sa sjedištem u Foči. Između 1572. i 1582. izdvojilo se Čajniče iz nahije Samobor ili Pribud i fočanskog kadiluka. Osnovan je čajnički kadiluk u kome se spominju nahije Samobor, Pribud, Međurječje i Duboštica. Čajnički kadiluk se, 1667. godine izdvojio iz hercegovačkog i pripojen je bosanskom sandžaku. Početkom tog vijeka kadiluk Čajniče se opet nalazi u Hercegovačkom sandžaku.

Od zauzeća do 1832. godine, kada je utvrđenje napušteno, osmanlije su u njemu držali stalnu posadu na čelu sa dizdarom. U gradu su oko 1800.g. bila tri roda vojske: 20 mustahfiza (čuvari tvrđave, timarnici), 18 džebedžija (oružari) i nepoznat broj tobdžija.

Jedan očuvani top koji se čuva u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine u Sarajevu je sa tvrđave u Samoboru.

OpisUredi

Stari grad Samobor zauzima površinu veću od jednog hektara pa spada u veće tvrđave u Bosni i Hercegovini. Na pojedinim tačkama grad je širok od 350 do 400 m. Reljef na kome je sagrađeno utvrđenje je kos i stjenovit, sa uskim prolazima i manjim platoima. Takvoj konfiguraciji terena je prilagođen vrlo razuđen oblik ovog utvrđenog grada. Južni, sjeverni i istočni dio utvrđenja bio je samo djelimično opasan jer su litice bile dovoljna i efikasna zaštita. Tvrđava se sastoji iz više utvrđenih cjelina sa kulama. U srednjem dijelu su ostaci, najprije crkve, a zatim džamije i cisterne. Na ovom dijelu utvrđenja od ulaza u centralni i gornji dio grada do iznad džamije uz put isklesane su u živoj stijeni 4 stolice.

Zidovi utvrđenja i objekata unutar njega uglavnom su dosta ruševni. Najbolje je očuvana glavna kula, ali i na njenim zidovima ima napuklina. Od mnogih neidentifikovanih objekata unutar bedema viri poneki razrušeni zid. Stari grad Samobor je nacionalni spomenik.[1]

LiteraturaUredi

  • Desanka Kovačević-Kojić, Sarajevo, 1978. - Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države
  • Desanka Kovačević-Kojić, Naše starine, XIV-XV, Sarajevo, 1981, 109-125. - Arhivsko-istorijska istraživanja gornjeg Podrinja -Drina u doba Kosača,
  • Zdravko Kajmaković, Naše starine, XIV-XV, Sarajevo, 1981, 141-176. - Novi arheološko-arhitektonski spomenici", Drina u doba Kosača,
  • Hazim Šabanović, Svjetlost, Sarajevo, 1982. - Bosanski pašaluk
  • Šefik Bešlagić, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Djela, Knjiga LIX, Odjeljenje društvenih nauka, Knjiga 34, Sarajevo, 1985. - Kamene stolice srednjovjekovne Bosne i Hercegovine

ReferenceUredi

Vanjski linkoviUredi