Ronald Ross (Almora, Britanska Indija, 13. 5. 1857 - London, 16. septembar 1932), bio je britanski ljekar koji je dobio Nobelovu nagradu za fiziologiju i medicinu 1902. za rad na otkriću mehanizma prenosa malarije, postavši prvi britanski nobelovac i prvi rođen izvan Evrope. Njegovo otkriće malarijskog parazita u gastrointestinalnom traktu komarca 1897. dovelo je do otkrića da komarci prenose malariju što je postavilo temelje za metodu borbe protiv te zarazne bolesti. Bio je polimat, napisao je niz pjesama, objavio nekoliko romana i komponovao pjesme. Također je bio amaterski umjetnik i matematičar. U indijskoj medicinskoj službi radio je 25 godina. Tokom svoje službe došao je do revolucionarnog medicinskog otkrića. Nakon što je dao otkaz u Indiji, pridružio se Liverpoolskoj školi za tropsku medicinu, te u narednih 10 godina nastavio obavljati poslove profesora i predsjednika tropske medicine na tom institutu. 1926. postao je glavni direktor Ross instituta i bolnice za tropske bolesti, koja je osnovana u čast njegovih doprinosa, gdje je ostao do svoje smrti.[1][2]

Ronald Ross
Rođenje (1857-05-13) 13. maj 1857.
Smrt16. septembar 1932(1932-09-16) (75 godina)
NacionalnostBritanac
Poznat(a) pootkrića da malariju prenose komarci
NagradeNobelova nagrada za fiziologiju ili medicinu

Biografija

uredi

Rođen je 13. maja 1857. u Almori, tadašnjoj sjeverozapadnoj provinciji Britanske Indije. Bio je najstarije od desetero djece Sir Campbella Claye Granta Rossa, generala britanske indijske vojske, i Matilde Charlotte Elderton. S osam godina poslan je u Englesku da živi sa tetkom i ujakom na ostrvu Wight. Pohađao je osnovnu školu u Rydeu, a u svrhu srednjoškolskog obrazovanja 1869. poslan je u internat u Springhillu, blizu Southamptona, 1869. Od ranog djetinjstva razvio je strast prema poeziji, muzici, književnosti i matematici. S četrnaest godina osvojio je nagradu za matematiku, a 1873. osigurao je prvo mjesto u crtanju na Oxford, Cambridge i RSA takmičenju.[3]

Iako je želio postati književnik, njegov je otac dogovorio njegovo školovanje na Medicinskom koledžu bolnice sv. Bartolomeja u Londonu 1874. . Nije bio posvećen studiju i većinu vremena provodio je komponirajući muziku i pišući pjesme i drame. 1879. pao je na ispitu za Kraljevski koledž hirurga Engleske zbog čega je radio kao brodski hirurg na prekookeanskom parobrodu dok je studirao za licencijata Društva apotekara.[4] Na Kraljevski koledž upisao se iz drugog pokušaja 1881, a nakon četveromjesečne obuke na Vojnom medicinskom fakultetu, 1881. stupio je u indijsku medicinsku službu.[2] Između juna 1888. i maja 1889. uzeo je studijsko odsustvo da bi stekao diplomu iz javnog zdravstva na Kraljevskom koledžu ljekara i Kraljevskom koledžu hirurga i pohađao kurs iz bakteriologije kod profesora E. E. Kleina.[1]

Karijera

uredi

Indija

uredi

Ross je 22. septembra 1881. brodom Jumma krenuo prema Indiji. Između 1881. i 1894. bio je na raznim položajima u Madrasu, Burmi, Balučistanu, Andamanskim ostrvima, Bangaloreu i Secunderabadu. 1883. postavljen je za vršioca dužnosti garnizonskog hirurga na Bangaloreu, tokom kojeg je uočio mogućnost kontrole komaraca ograničavajući im pristup vodi. Marta 1894, za vrijeme dopusta, s porodicom je otišao u London. 10. aprila 1894. prvi put je upoznao Sir Patricka Mansona. Manson, koji mu je postao i mentor, upoznao ga je sa stvarnim problemima u istraživanju malarije. Manson je uvijek bio mišljenja da je Indija najbolje mjesto za proučavanje ovog problema. Ross se 20. marta 1895. brodom P&O Ballaarat vratio u Indiju a 24. aprila sigao je u Secunderabad. Čak i prije nego što je njegova prtljaga provjerenja u carinarnici, otišao je direktno u Bombajsku civilnu bolnicu, tražeći malarične pacijente i počeo snimati filmove krvi.

Otkriće vektora malarije koji uzrokuje malariju kod ljudi

uredi

Prvi važan korak u procesu otkrića uzročnika malarije Ross je napravio maja 1895. kada je posmatrao ranu fazu malarijskog parazita unutar želuca komaraca. Međutim, njegovo oduševljenje je prekinuto kad je raspoređen u Bangalore kako bi istražio izbijanje kolere jer u Bangaloreu nije imao redovnih slučajeva malarije. Zbog situacije u kojoj se našao povjerio se Mansonu rekavši: Izbačen sam iz posla i sada nemam 'posla'. Ali u aprilu je imao priliku posjetiti Sigur Ghat u blizini brdske stanice Ooty, gdje je na zidu primijetio komarca u neobičnom položaju i zbog toga ga je nazvao mrljastokrilni komarac, ne znajući vrstu komarca. U maju 1896. dobio je kratko odsustvo koje je iskoristio da posjeti endemičnu malariju oko Ootyja. Uprkos svakodnevnoj kininskoj profilaksi, tri dana nakon dolaska obolio je od teškog oblika malarije. U junu je prebačen u Secunderabad. Nakon dvije godine neuspjeha u istraživanju, u julu 1897. uspio je uzgojiti 20 odraslih smeđih komaraca iz prikupljenih ličinki. Uspješno je zarazio komarce od pacijenta Huseina Khana po cijeni od 8 ana (jedna ana po komarcu hranjenom krvlju). Nakon hranjenja krvlju, izvršio je secirao komaraca a 20. augusta potvrdio je prisustvo malarijskog parazita unutar crijeva komaraca, kojeg je prvobitno identifikovao kao mrljastokrilni komarac (za koju se ispostavilo da je vrsta iz roda Anopheles). Sutradan, 21. augusta, potvrdio je rast parazita u komarcu. Ovo otkriće objavljeno je 27. augusta 1897. u časopisu Indian Medical Gazette, a zatim i u izdanju British Medical Journalu iz decembra 1897.

Otkriće prenosa malarije kod ptica

uredi

U septembru 1897. Ross je prebačen u Bombaj, odakle je zatim prešao u Kherwaru, područje bez malarije u Rajputani (današnja indijska država Radžastan). Frustriran nedostatkom posla, zaprijetio je da će dati ostavku u službi jer je smatrao da je to smrtni udarac za njegovu karijeru. Tek na zalaganje Patricka Mansona, vlada je uredila njegovo daljnje služenje u Kalkuti, na posebnoj dužnosti. 17. februara 1898. stigao je u Kalkutu (danas Kolkata), da radi u Općoj bolnici. Odmah je izvršio istraživanje malarije i visceralne lajšmanije (poznate i kao kala azar), a što mu je i bio zadatak. Za potrebe istraživanja koristio je laboratoriju general-pukovnika Cunninghama. Nije imao uspjeha kod malaričnih bolesnika jer su im uvijek, odmah po otkriću zaraze davali lijekove. Izgradio je bungalov sa laboratorijem u selu Mahanad, gdje bi povremeno boravio sakupljajući komarce u selu i oko njega. Zaposlio je Muhammeda Buxa, Purboona (koji ga je napustio nakon prvog dana isplate) i Kishorija Mohana Bandyopadhyaya kao laboratorijske pomoćnike. Kako Kalkuta nije bila mjesto s prisustvom malarije, Manson ga je nagovorio da koristi ptice, kao što su to koristili i drugi naučnici poput Vasilija Danilovskog u Rusiji i Williama Georgea MacCalluma u Americi. Ross je pristao na to, ali se žalio da nije morao doći u Indiju da bi proučavao ptičju malariju. Do marta su se već nadzirali rezultati na parazitima ptica, vrlo usko povezanim s ljudskim malarijskim parazitima. Koristeći prikladniji model ptica (zaraženi vrapci), do jula 1898. utvrdio je važnost komaraca culex kao posrednih domaćina ptičje malarije.

4. jula otkrio je da je pljuvačna žlijezda komarca mjesta gdje se nalaze malarijski paraziti. Do 8. jula bio je uvjeren da se paraziti oslobađaju iz pljuvačne žlijezde tokom ugriza. Kasnije je demonstrirao prenos malarijskog parazita s komaraca na zdrave vrapce, čime je uspostavio cjeloviti životni ciklus malarijskog parazita.

U septembru 1898. otišao je u južni Assam u (sjeveroistočna Indija) kako bi proučio epidemiju visceralne lajšmanije. Na posao ga je pozvao dr. Graham Col Ville Ramsay, drugi medicinski službenik Labačke bolnice za čajno imanje Labac. (Njegov mikroskop i medicinski alati i dalje su sačuvani, a njegove skice komaraca i dalje su izložene u bolnici.) Međutim, potpuno je propao jer je vjerovao da parazit kala-azar (Leishmania donovani, naučno ime koje mu je kasnije dao 1903.) prenio komarac Anopheles rossi iako je danas poznato da kala azar prenose pješčane muhe.

Engleska

uredi

1899. Ross je dao otkaz u Indijskoj medicinskoj službi i vratio se u Englesku s namjerom da se pridruži liverpulskoj Školi za tropske bolesti, kao predavač. Nastavio je raditi na prevenciji malarije u različitim dijelovima svijeta, uključujući i zapadnu Afriku, zonu Sueckog kanala, Grčku, Mauricijus, Kipar i u područjima pogođenim Prvim svjetskim ratom. Također je pokrenuo organizacije koje su se pokazale kao efikasne u borbi protiv malarije u Indiji i Šri Lanki. Ross je 1902. dobio Cameronovu nagradu za terapiju Univerziteta u Edinburghu. 1902. imenovan je za profesora i predsjednika liverpulske Škole za tropske bolesti. Tu funkciju je obnašao do 1912. kada je imenovan za liječnika tropskih bolesti u bolnici King's College u Londonu, a istovremeno bio je i predsjedavajući za tropsku medicinu Sanitarije u Liverpoolu. Na tim je funkcijama ostao je do 1917. kada je postao počasni savjetnik za malariologiju u britanskom Ratnom uredu. U novembru je otputovao u Solun i Italiju u svojstvu savjetnika a u zalivu blizu Leucadijskih stijena brod na kojem se nalazio izbjegao je napad torpedima. Između 1918. i 1926. radio je kao savjetnik za malariju u Ministarstvu penzija i nacionalnog osiguranja.

Ross je razvio matematičke modele za proučavanje epidemije malarije, koje je prvobitno predstavio u svom izvještaju o Mauricijusu 1908. Koncept je razradio u svojoj knjizi Prevencija malarije 1910. a dalje razradio u općenitiji oblik u naučnim radovima koje je objavilo Kraljevsko društvo između 1915. i 1916. . Neki od njegovih epidemioloških radova razvijeni su sa matematičarkom Hildom Hudson. Ovi radovi izazvali su značajan matematički interes koji nije bio ograničen na epidemiologiju, već su doveli i do materijalnih doprinosa kako čistoj tako i u području primijenjene matematike.

Bio je jedan od onih koji su podržali Sir Williama Oslera u osnivanju Društva za historiju medicine 1912, a 1913. bio je potpredsjednik Odjela za historiju medicine.

Institut Ross i bolnica za tropske bolesti

uredi

Institut Ross i bolnica za tropske bolesti osnovani su 1926. u Bath Houseu. Bolnicu je otvorio tadašnji princ od Walesa, budući kralj Edward VIII. Ross je obavljao funkciju glavnog direktora do svoje smrti. Institut je kasnije inkorporiran u Londonsku školu za higijenu i tropsku medicinu u ulici Keppel. Bath House je kasnije srušen, a na imanju su sagrađene vile i ljetnikovci. U znak sjećanja na dio svoje historije i vlasnika, blok je nazvan Ross Court.

Nobelova nagrada

uredi

Ronald Ross dobio je Nobelovu nagradu za otkriće životnog ciklusa malarijskog parazita kod ptica.[5] Svoj koncept prijenosa malarije nije dokazao na ljudima, već na pticama. Ross je prvi pokazao da se malarijski parazit prenosio ubodom zaraženih komaraca, u njegovom slučaju ptičjim plazmodijumskim reliktom. 1897, italijanski ljekar i zoolog Giovanni Battista Grassi, zajedno sa svojim kolegama, ustanovio je razvojne faze parazita malarije kod anofelinskih komaraca a sljedeće godine opisali su kompletne životne cikluse P. falciparum, P. vivax i P. malariae.[6][7] Kada se razmatrala Nobelova nagrada za fiziologiju ili medicinu 1902, Nobelov odbor je prvobitno namjeravao podijeliti nagradu između Rossa i Grassija, međutim Ross je optužio Grassija za namjernu prijevaru. Na kraju, nagrada je pripala Rossu, uglavnom zahvaljujući utjecajima Roberta Kocha, imenovanog neutralnog arbitra u komitetu kako je navedeno: "Koch se u potpunosti svojim autoritetom založio za Rossa insistirajući na činjenici da Grassi nije zaslužio čast da bude laureat Nobelove nagrade.[8]

Također pogledajte

uredi

Reference

uredi
  1. ^ a b "Ross and the Discovery that Mosquitoes Transmit Malaria Parasites". Centers for Disease Control and Prevention. 8. 2. 2010. Pristupljeno 13. 10. 2020.
  2. ^ a b "Sir Ronald Ross (1857–1932)". Dr. B.S. Kakkilaya's Malaria Web Site. Arhivirano s originala, 19. 3. 2013. Pristupljeno 13. 10. 2020.
  3. ^ Ross, Sir Ronald (1923). Memoirs with a full account of The Great Malaria Problem and its Solution. Albemarle Street, W. London: John Murray. str. 24.
  4. ^ "Biography of Sir Ronald Ross". London School of Hygiene & Tropical Medicine. Arhivirano s originala, 2. 2. 2014. Pristupljeno 13. 10. 2020.
  5. ^ Rajakumar, Kumaravel; Weisse, Martin (juni 1999). "Centennial Year of Ronald Rossʼ Epic Discovery of Malaria Transmission". Southern Medical Journal. 92 (6): 567–571. doi:10.1097/00007611-199906000-00004. PMID 10372849. S2CID 10757525.
  6. ^ Baccetti B (2008). "History of the early dipteran systematics in Italy: from Lyncei to Battista Grassi". Parassitologia. 50 (3–4): 167–172. PMID 20055226.
  7. ^ Cox, Francis E.G. (2010). "History of the discovery of the malaria parasites and their vectors". Parasites & Vectors. 3 (1): 5. doi:10.1186/1756-3305-3-5. PMC 2825508. PMID 20205846.
  8. ^ Esch GW (2007). Parasites and Infectious Disease: Discovery by Serendipity and Otherwise. Cambridge University Press. str. 137–138. ISBN 978-1-1394-6-4109.

Vanjski linkovi

uredi