Rat za austrijsko naslijeđe
Rat za austrijsko naslijeđe trajao je od 1740. do 1748. godine. U njemu su sudjelovale sve evropske sile osim Poljske-Litvanije i Osmanskog Carstva. Rat je započeo pod izgovorom da nadvojvotkinja Marija Terezija Austrijska nema pravo da naslijedi Austriju i ostale habsburške posjede zato što je žena, a žene prema salijskom zakonu ne mogu naslijediti zemlju. U stvarnosti, spol Marije Terezije je bio samo dobar izgovor Pruske i Francuske da pokušaju poljuljati moć Austrije. Austriju su podržavale Velika Britanija i Holandija, tradicionalni neprijatelji Francuske, te kraljevina Sardinija i Saksonija. Bavarska je podržavala Francusku i Prusku. Rat je završio sporazumom iz Aix-la-Chapellea 1748. godine, a jedina teritorijalna promjena bila je prusko preuzimanje Šlezije od Austrije.
Rat
urediFridrik II, kralj Pruske, je poslao izaslanike u Beč sa zahtjevom da mu Marija Terezija prepusti Šlezijsko vojvodstvo, mineralima bogati austrijski teritorij koji je graničio s Prusijom. Marija Terezija je odbila bez razmišljanja.[1] Pruska je do tada već bila zauzela Šleziju. Velika Britanija je Mariji Tereziji ponudila 12.000 vojnika u slučaju da svi mirovni pregovori propadnu.[1] Austrijske trupe koje su se borila protiv pruske vojske brojale su 6.000 vojnika, a predvodio ih je general Maximilian Ulysses Browne.[2]
Budući da je Austriji falilo iskusnih vojnih komandanata, Marija Terezija je oslobodila maršala Wilhelma Reinharda von Neipperga, kojeg je njen otac bio zatvorio zbog njegove slabe izvedbe u ratu s Osmanlijama. Neipperg je preuzeo komandu nad austrijskom vojskom u martu. Austrijanci su pretrpjeli veliki poraz aprila iste godine. Francuska je za to vrijeme planirala uništavanje austrijske države i podjelu njenog teritorija između Pruske, Bavarske, Saksonije i Španije.[3] Beč je bio u panici pošto nijedan od savjetnika Marije Terezije nije očekivao da će ih Francuska izdati. George II, kralj Velike Britanije, i sam Franjo molili su Mariju Tereziju da pregovara s Pruskom, na što je ona nevoljko pristala.[4] Britanski kralj je ponudio Głogów, Świebodzin, i Grünberg, za što Marija Terezija nije znala. Fridrik je odbio ovu ponudu i ušao u alijansu s Francuskom u junu.[5]
Do jula su propali svi pokušaji da se spriječi rat. Mauricije Saksonski je već bio prešao Rajnu i ušao u Sveto Rimsko Carstvo, a Saksonija je napustila Austriju i pridružila se Francuskoj.[6] Palatinat se udružio s Kölnom i Bavarskom, a britanski kralj George II je svoj Braunschweig-Lüneburg proglasio neutralnim.[7]
Marija Terezija se okrunila za ugarskog kralja 25. juna 1741. godine. Dana 26. oktobra iste godine, bavarski vojvoda Karlo Albert je osvojio Prag. i proglasio se kraljem Češke. Prodao je pruskom kralju Fridriku II grofoviju Glatz po sniženoj cijeni u zamjenu za njegov glas pri izborima za cara, te je bio izabran za cara Svetog Rimskog Carstva 24. januara 1742. godine. Istog dana vojska Marije Terezije je zauzela Minhen, carev glavni grad.[8] Dana 11. juna 1742. godine u Berlinu je potpsian sporarum koji je okončan sukob Austrije i Pruske. Francuske trupe su napustile Češku u zimu iste godine. Dana 12. maja 1743. godine Marija Terezija se okrunila za kralja Češke u Katedrali sv. Vida.[9][10]
Planovi Francuske su se raspali kada je Karlo Albert umro u januaru 1745. godine. Francuzi su pregazili Austrijsku Holandiju u maju, a 13. septembra Franjo, muž Marije Terezije, je izabran za cara Svetog Rimskog Carstva. Pruska je priznala Franju za cara, a Marija Terezija je priznala gubitak Šlezije u decembru 1745. godine.[11] Rat se nastavio još tri godine, a okončan je sporazumom 1748. godine kojim je ponovno priznat austrijski gubitak Šlezije, a Marija Terezija je još morala predati Parmu.[12]
Reference
urediBibliografija
uredi- Browning, Reed: The War of the Austrian Succession St Martin's Press 1993 ISBN 0-312-09483-3
- Crankshaw, Edward: Maria Theresa, Longman publishers 1969
- LeCaine Agnew, Hugh: The Czechs and the lands of the Bohemian crown Hoover Press 2004 ISBN 0-8179-4492-3
