Psihopatologija
Psihopatologija je proučavanje abnormalne spoznaje, ponašanja i iskustava koja se razlikuju od društvenih normi i počivaju na nizu konstrukata koji se smatraju društvenom normom u bilo kojoj određenoj eri.
Biološka psihopatologija je studija biološke etiologije abnormalnih spoznaja, ponašanja i iskustava. Dječja psihopatologija je specijalizacija koja se primjenjuje na djecu i adolescente. Psihopatologija životinja je specijalizacija koja se primjenjuje na životinje. Ovaj koncept je povezan s filozofskim idejama koje je prvi iznio Galton (1869) i povezan je s primjenom eugeničkih ideja oko onoga što čini ljudsko.
Rana objašnjenja mentalnih bolesti bila su pod utjecajem vjerskih uvjerenja i praznovjerja. Psihološka stanja koja se danas klasifikuju kao mentalni poremećaji u početku su se pripisivala opsjednutosti zlih duhova, demona i đavola. Ova ideja je bila široko prihvaćena sve do šesnaestog i sedamnaestog vijeka. Pojedinci koji su patili od ovih takozvanih "posjedovanosti" bili su mučeni u okviru tretmana ili kako Foucault opisuje u Historiji ludila: posmatrani kao vidovnjaci (Jovanka Orleanka). Religiozni praktičari su koristili ovu tehniku u nadi da će svoje pacijente vratiti zdravom razumu, ali je sve više dolazilo do pomaka u veliku zatvorenost.[1]
Grčki ljekar Hipokrat bio je jedan od prvih koji je odbacio ideju da su mentalni poremećaji uzrokovani opsjednutošću demonima ili đavolom. Čvrsto je vjerovao da su simptomi mentalnih poremećaja posljedica bolesti koje potiču iz mozga. Hipokrat je sumnjao da su ova stanja ludila posljedica neravnoteže tečnosti u tijelu. On je identifikovao ove tečnosti kao četiri, posebno: krv, crna žuč, žuta žuč i sluz.[2] Ovo je kasnije postalo osnova teorije hemijske neravnoteže koja se široko koristi u sadašnjosti.
Štaviše, nedaleko od Hipokrata, filozof Platon je tvrdio da um, tijelo i duh rade kao jedno. Svaka neravnoteža unesena u ove kompozicije pojedinca mogla bi donijeti uznemirenost ili nedostatak harmonije unutar pojedinca. Ova filozofska ideja bi ostala u perspektivi do sedamnaestog vijeka.[1] Kasnije ga je osporio Laing (1960) zajedno sa Laingom i Estersonom (1964) koji su primijetili da je porodično okruženje dovelo do formiranja adaptivnih strategija.
Studij psihopatologije je interdisciplinaran, a doprinosi dolaze iz kliničke psihologije, socijalne psihologije i razvojne psihologije, kao i neuropsihologije i drugih psiholoških poddisciplina. Ostale srodne oblasti uključuju psihijatriju, neuronauku, kriminologiju, socijalni rad, sociologiju, epidemiologiju i statistiku.[3]
Reference uredi
- ^ a b Heffner, Christopher. "Chapter 9: Section 1: Psychopathology". AllPsych.com. AllPsych. Pristupljeno 18. 2. 2015. Greška kod citiranja: Neispravna oznaka
<ref>; naziv "AllPsych" definiran je nekoliko puta s različitim sadržajem - ^ Hamshar, Mercedes. "The History of Psychopathology". Suite. Arhivirano s originala, 19. 2. 2015. Pristupljeno 18. 2. 2015.
- ^ Shah, Syed Ahmad; Mushtaq, Shahnawaz; Naseer, Miss Naureen; Ahmad, Aijaz; Sharma, Gargi; Kovur, Harpreet (2017). A text book of psychopathology. RED'SHINE Publication. Pvt. Ltd. ISBN 9789386483201.