Wikipedia

Primarna hiperoksalurija

Primarna hiperoksalurija je rijetko (autosomno recesivno) stanje, koje rezultira povećanim izlučivanjem oksalata (do 600 mg dnevno u odnosu na normalnih 50 mg) i čestim oksalatnim kamencima.

Primarna hiperoksalurija
Primarna hiperoksalurija nasljeđuje se po autosomno recesivnom obrascu
Klasifikacija i vanjski resursi
DiseasesDB6280

Patofiziologija uredi

 
Oksalat

Nakupljanje oksalata u organizmu uzrokuje njegovo povećano izlučivanje putem bubrega (hiperoksalurija), što zauzvrat rezultira kamenom u bubrezima i mokraćnoj bešici. Kamenac uzrokuje opstrukciju mokraće (često s jakim i akutnim bolom), sekundarne infekcije urina i eventualno oštećenje bubrega. Primarna hiperoksalurija je uzrokovana genetičkim defektima koji rezultiraju prekomjernom proizvodnjom oksalata. Ovo se razlikuje od sekundarne hiperoksalurije, koja je uzrokovana povećanjem apsorpcije oksalata u ishrani i crijevima ili prekomjernim unosom prekursora oksalata.[1]

Oksalatni kamenci u primarnoj hiperoksaluriji imaju tendenciju da budu teški, što rezultira relativno ranim oštećenjem bubrega (u tinejdžerskim godinama do ranog odraslog doba), što ometa izlučivanje oksalata što dovodi do daljeg ubrzanja akumulacije oksalata u organiumu.

Nakon razvoja bubrežne insuficijencije, pacijenti mogu dobiti naslage oksalata u kostima, zglobovima i koštanoj srži. U teškim slučajevima mogu se razviti hematološki problemi kao što su anemija i trombocitopenija. Taloženje oksalata u tijelu se ponekad naziva "oksaloza" da se razlikuje od "oksalurije" koja se odnosi na oksalat u urinu.

Znakovi i simptomi uredi

Primarna hiperoksalurija je autosomno recesivna bolest, što znači da obje kopije gena sadrže mutaciju. Oba roditelja moraju imati po jednu kopiju ovog mutiranog gena da bi ga prenijeli svom djetetu, ali obično ne pokazuju znakove ili simptome bolesti.

Jedan kamen u bubregu kod djece ili recidivirajući kamen kod odraslih često je prvi znak upozorenja primarne hiperoksalurije. Ostali simptomi variraju, od ponavljajućih infekcija urinarnog trakta, jakog bola u trbuhu ili boli u kukovima, krv u urinu, do hronične bolesti bubrega i zatajenja bubrega.[2] Uzrast pojave simptoma, progresije i ozbiljnost mogu značajno varirati od osobe do osobe, čak i među članovima iste porodice. Neki mogu imati blage slučajeve koji ostaju nedijagnosticirani i u odrasloj dobi; drugi mogu razviti ozbiljne komplikacije tokom dobi dojenčeta, što može rezultirati ranom smrću.[3][4]

Dijagnoza uredi

Sumnja na dijagnozu primarne hiperoksalurije zasniva se na karakteristikama pacijenta kao što su kamen u bubregu kod novorođenčadi ili djece, recidivirajući kamenac u bubregu kod odraslih ili porodična anamneza hiperoksalurije. Kod ovih pacijenata preporučuje se analiza kamenca i urina, kako bi se isključili sekundarni uzroci hiperoksalurije. Definitivna dijagnoza primarne hiperoksalurije zahtijeva genetičko testiranje. Ovo se izvodi pomoću panela gena koji pokriva poznate mutacije za sva tri tipa primarne hiperoksalurije.[5][6]

Klasifikacija uredi

Tri glavna tipa primarne hiperoksalurije (PH1, PH2 i PH3) povezana su s mutacijama u specifičnim genima uključenim u metabolizam glioksilata, prekursora oksalata. Ove mutacije dovode do smanjene proizvodnje ili aktivnosti proteina koji su uključeni u normalnu razgradnju glioksilata, što rezultira prekomjernom proizvodnjom oksalata.[7] Mutacije u genima OMIM i AGXT uzrokuju PH1, odnosno PH2, putem smanjene proizvodnje ili aktivnosti proteina koje oni proizvode, što zaustavlja normalnu razgradnju glioksilata. Slično tome, mutacije u genu HOGA1 uzrokuju PH3, zbog mutacija gubitka funkcije koje rezultiraju oštećenom funkcijom proteina.[8]

PH1 smatra se najčešćim i brzo napredujućim oblikom, koji čini oko 80% svih do sada dijagnostikovanih slučajeva, a PH2 i PH3 čine otprilike 10% svaki.[1][9] Međutim, nedavni dokazi sugeriraju da PH2 i PH3 nisu tako benigne kao što se ranije mislilo, s tim da do 50% pacijenata sa PH2 razvija zatajenje bubrega (hronična bolest bubrega [CKD] stadij 5).[9]

Tip OMIM Gen
PH1 OMIM: 259900 AGXT
PH2 OMIM: 260000 GRHPR
PH3 OMIM: 613616 HOGA1[10]

Liječenje uredi

Savjetuje se povećan unos vode i alkalizacija urina kako bi se spriječilo taloženje oksalata u urinarnom traktu. Osim toga, koristi se Vitamin B6 (piridoksin) za liječenje PH1 jer alanin-glioksilat transaminaza zahtijeva piridoksin kao kofaktor. U otprilike jedne trećine pacijenata s PH1, liječenje piridoksinom smanjuje izlučivanje oksalata i sprječava stvaranje kamenca u bubregu.[9] Suprotno tome, ograničenje unosa oksalata je od ograničene korisdti jer je glavni izvor oksalata endogen u primarnoj hiperoksaluriji.[11]

Lumasiran, RNK-interferirajući terapeutski lijek,[12] indiciran je za liječenje primarne hiperoksalurije tipa 1 (PH1) kod odraslih i djece svih uzrasta i dostupan je prema shemi ranog pristupa lijekovima Ujedinjenog Kraljevstva (EAMS).[13] Lumasiran je odobren za medicinsku upotrebu u Evropskoj uniji i Sjedinjenim Državama u novembru 2020.[14][15]

Liječenje zatajenja bubrega kod primarne hiperoksalurije uredi

Zatajenje bubrega je ozbiljna komplikacija koja zahtijeva samostalno liječenje. Dijaliza može kontrolisati zatajenje bubrega, ali je obično neadekvatna za uklanjanje viška oksalata. Transplantacija bubrega je efikasnija i primarni je tretman teške hiperoksalurije. Ipak, na kraju, transplantacija jetre (često uz transplantaciju bubrega) potrebna je da bi se ispravio osnovni metabolitski defekt.[16][17]

Također pogledajte uredi

Reference uredi

  1. ^ a b Bhasin, Bhavna; Ürekli, Hatice Melda; Atta, Mohamed G (6. 5. 2015). "Primary and secondary hyperoxaluria: Understanding the enigma". World Journal of Nephrology. 4 (2): 235–244. doi:10.5527/wjn.v4.i2.235. ISSN 2220-6124.
  2. ^ "LEARN Oxalosis & Hyperoxaluria | Oxalosis & Hyperoxaluria Foundation". www.ohf.org. Arhivirano s originala, 28. 10. 2021. Pristupljeno 27. 12. 2021.
  3. ^ "Primary Hyperoxaluria". NORD (National Organization for Rare Disorders). Arhivirano s originala, 27. 12. 2021. Pristupljeno 27. 12. 2021.
  4. ^ Hopp, Katharina; Cogal, Andrea G.; Bergstralh, Eric J.; Seide, Barbara M.; Olson, Julie B.; Meek, Alicia M.; Lieske, John C.; Milliner, Dawn S.; Harris, Peter C. (1. 10. 2015). "Phenotype-Genotype Correlations and Estimated Carrier Frequencies of Primary Hyperoxaluria". Journal of the American Society of Nephrology (jezik: engleski). 26 (10): 2559–2570. doi:10.1681/ASN.2014070698. ISSN 1046-6673. PMC 4587693. PMID 25644115.
  5. ^ "Test ID: HYOX Hyperoxaluria Panel, Random, Urine" (PDF). Mayo clinic laboratories. Pristupljeno 14. 4. 2021.
  6. ^ Edvardsson, Vidar O.; Goldfarb, David S.; Lieske, John C.; Beara-Lasic, Lada; Anglani, Franca; Milliner, Dawn S.; Palsson, Runolfur (oktobar 2013). "Hereditary Causes of Kidney Stones and Chronic Kidney Disease". Pediatric nephrology (Berlin, Germany). 28 (10): 1923–1942. doi:10.1007/s00467-012-2329-z. ISSN 0931-041X.
  7. ^ Hulton, SA (decembar 2016). "The primary hyperoxalurias: A practical approach to diagnosis and treatment". International journal of surgery (London, England). 36 (Pt D): 649–654. doi:10.1016/j.ijsu.2016.10.039. PMID 27815184.
  8. ^ Milliner, DS; Harris, PC; Lieske, JC (24. 9. 2015). "Primary Hyperoxaluria Type 3". u Adam MP; Ardinger HH; Pagon RA; et al. (ured.). GeneReviews. University of Washington, Seattle.
  9. ^ a b c Weigert, Alexander; Martin-Higueras, Christina; Hoppe, Bernd (2. 10. 2018). "Novel therapeutic approaches in primary hyperoxaluria". Expert Opinion on Emerging Drugs. 23 (4): 349–357. doi:10.1080/14728214.2018.1552940.
  10. ^ Belostotsky R, Seboun E, Idelson GH, et al. (septembar 2010). "Mutations in DHDPSL are responsible for primary hyperoxaluria type III". Am. J. Hum. Genet. 87 (3): 392–9. doi:10.1016/j.ajhg.2010.07.023. PMC 2933339. PMID 20797690.
  11. ^ https://iris.unito.it/retrieve/handle/2318/104759/16020/2012_Cochat_post-print.pdf
  12. ^ Forbes, Thomas A.; Brown, Bob D.; Lai, Chengjung (11. 6. 2021). "Therapeutic RNA interference: A novel approach to the treatment of primary hyperoxaluria". British Journal of Clinical Pharmacology: bcp.14925. doi:10.1111/bcp.14925.
  13. ^ "Lumasiran: Public Assessment Report (PAR)" (PDF). Medicines and Healthcare products Regulatory Agency (MHRA). Pristupljeno 17. 10. 2020. Contains public sector information licensed under the Open Government Licence v3.0.
  14. ^ "Oxlumo EPAR". European Medicines Agency (EMA). Pristupljeno 26. 12. 2020.
  15. ^ "FDA Approves First Drug to Treat Rare Metabolic Disorder". U.S. Food and Drug Administration (FDA) (Press release). 23. 11. 2020. Pristupljeno 23. 11. 2020.
  16. ^ Lawrence, Jennifer E.; Wattenberg, Debra J. (12. 3. 2020). "Primary Hyperoxaluria: The Patient and Caregiver Perspective". Clinical Journal of the American Society of Nephrology (jezik: engleski). doi:10.2215/CJN.13831119. ISSN 1555-9041.
  17. ^ Milliner, Dawn S.; McGregor, Tracy L.; Thompson, Aliza; Dehmel, Bastian; Knight, John; Rosskamp, Ralf; Blank, Melanie; Yang, Sixun; Fargue, Sonia; Rumsby, Gill; Groothoff, Jaap; Allain, Meaghan; West, Melissa; Hollander, Kim; Lowther, W. Todd; Lieske, John C. (1. 7. 2020). "End Points for Clinical Trials in Primary Hyperoxaluria". Clinical Journal of the American Society of Nephrology (jezik: engleski). 15 (7): 1056–1065. doi:10.2215/CJN.13821119. ISSN 1555-9041.

Vanjski linkovi uredi


Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Primarna_hiperoksalurija&oldid=3570840"