Povelja Tvrtka I Dubrovniku

Povelja Tvrtka I Dubrovniku pisana je na dvoru u Trstivnici 17. juna 1378. godine i predstavlja jedan je od najznačajnijih dokumenata iz srednjovjekovne Bosne. Trstivnica je bila srednjovjekovna župa na području kraljeve zemlje u srednjoj Bosni. To je prva kraljevska povelja koja sadrži rijetke i dragocjene podatke o godinu dana ranije obavljenom činu krunisanja bana Tvrtka i uzdizanju Bosne u rang kraljevstva. Povelja predstavlja prvorazredni izvor koji svjedoči o snazi bosanske srednjovjekovne države te o njenom suverenitetu i samostalnosti.

Original Tvrtkove povelje Dubrovčanima nalazi se u Državnom arhivu u Dubrovniku, gdje se čuva u seriji Diplomata et acta, br. 120, bečki ćir. br. 1024.

Unutrašnje prilike

Nakon konsolidacije unutrašnjih prilika te stabilizacije vlasti, počinje period uzleta Tvrtkove moći. Ta stabilizacija bila je vidljiva u ekonomskom napretku banovine, koji se očitovao u pojačanoj eksploataciji rudnika i razvoju trgovine te pametnom odabiru saveznika u sprovođenju vanjske politike. Širenje bosanskog teritorija u Tvrtkovo vrijeme odvijalo se na tri fronte: prema istoku preko Drine, nauštrb teritorija Nikole Altomanovića; prema jugu na područje Zete, nauštrb teritorije Balšića, dok će, nakon krunisanja, iskoristivši građanski rat u Ugarskoj kraljevini nakon smrti Ludovika I, Tvrtko proširiti granice i prema Zapadu, prisilivši sve dalmatinske komune između Dubrovnika i Zadra da priznaju njegovu vrhovnu vlast

Godine 1377, na osnovu rodbinskih veza s vladarima iz kraljevske kuće Nemanjića, odlučio se na dobro promišljen i isplaniran plan, i da se kruniše za kralja “Srbljem, Bosne i Primorja”, pri čemu je izvršio translatio regni, tj. prenos kraljevskog digniteta iz Srbije u Bosnu.

Nakon proglašenja za kralja, Tvrtko se kod Dubrovnika sastao sa vođstvom Dubrovačke općine s kojim je uskladio najvažnije diplomatske osnove: pitanja slobode kretanja, obavljanja poslova za dubrovačke trgovce te pitanja isplaćivanja tzv. “srpskog” ili Svetodimitarskog dohotka, koji je isplaćivan vladarima Trebinja, Konavala i Dračevice.

Prilike u susjedstvu

U Srbiji je 1371. god umro car Uroš, s kojim je nestao posljednji direktni izdanak dinastije Nemanjića. Knez Lazar je s naslijeđem Nemanjića mogao biti povezan samo ženidbenim vezama, koje su ipak bile na znatno nižoj osnovi od Tvrtkovih rodbinskih veza, pa se nije ni opirao. On je sa Tvrtkom podijelio neke teritorije te su ostali u dobrim odnosima do samog kraja.

Dubrovčani, iako uvijek zainteresirani za poslove u unutrašnjosti Balkana, s kojom su imali najtješnje poslovne konekcije, nisu se mnogo uzbuđivali oko uzdizanja Bosne u rang kraljevstva.

U Ugarskoj kraljevini, stalnom pretendentu na bosanski suverenitet i teritoriju. Ugarska reakcija na krunidbu s pravom je ocijenjena kao “neutralna”. Razloga je u već poodmakloj dobi ugarskog kralja Ludovika, njegovoj zabrinutosti za održanje dinastije uslijed nedostatka muškog nasljednika, sukobima s vlastelom i gradovima u Poljskoj te težnjom za napuljskom krunom. Njegov nasljednik Sigismund se 1387. i 1389.obraća Tvrtku kao banu, a ne kralju.

Najveća morska sila tog vremena, Venecija, koja je bila u stalnom sukobu s Ludovikom, sa zadovoljstvom je popratila ovaj Tvrtkov čin.

Povelja

Iz njenog sadržaja se saznaje o:

• promjenama u praksi vladarske kancelarije koje je uveo logofet Vladoje
• početku bizantinizacije titula na bosanskom dvoru, uslijed ulaska uticaja iz Srbije
• institucijama sugubog vijenca, prijestola praroditelja itd
• neke od ličnosti su u ovoj povelji prvi i posljednji put spomenute te ona tako predstavlja jedini dokaz njihove egzistencije i postignuća. ekonomsko-političkim odnosima Bosanskog kraljevstva i Dubrovnika te o funkcioniranju isplate tributa među ove dvije organizacije političke vlasti.

Ustanove i važni pojmovi

Komora

U srednjovjekovnoj Bosni komora je označavala državnu blagajnu u koju su pohranjivani svi državni prihodi. Iz državne blagajne finansirani su brojni poduhvati poput izgradnje odbrambenih objekata, državnih misija, održavanja vladarevog dvora te između ostalog, kako se i u ovoj povelji navodi, naknade štete pričinjene stranim trgovcima koje je vladar stavio pod svoju zaštitu. Uprava nad državnom blagajnom povjeravana je vladarevom protovestijaru. Poznati su protovestijari bosanskih kraljeva Žore Bokšić i Tripe Buća

Srpski dohodak

Srpski dohodak ili svetodimitarski dohodak je daća koji su Dubrovčani plaćali raškim vladarima u iznosu od dvije hiljade perpera za slobodu trgovanja po njihovim zemljama. Dohodak je isplaćivan od 1268. godine za vrijeme Uroša I na Miholjdan (29. septembar), dok je za vrijeme kralja Dragutina rok isplate prenesen na Mitrovdan (8. novembar). Nakon raspada srpske države u XIV stoljeću Dubrovčani su isticali kako je dohodak vezan za srpsko posjedovanje Konavala, Dračevice i Trebinja, da bi ga po Tvrtkovom osvajanju ovih regija nastavili plaćati bosanskim vladarima. Dohodak je isplaćivan sve do pada srednjovjekovne bosanske države 1463. godine.

Zakon

Zakon u srednjovjekovnoj Bosni ne predstavlja odredbe pravnog kodeksa, nego ustaljene norme i običaje na kojima su počivali međusobni odnosi dviju strana.

Vojvoda

Vojvodska titula jedna je od vodećih titula u hijerarhiiji bosanskog srednjovjekovnog društva. U različitim vremenima imala je i različito značenje, no može se reći da su, nakon kralja i hercega, velike vojvode bili najmoćniji bosanski velikaši. Titula je bila nasljednog karaktera, unutar jedne vlasteoske porodice. Titulu velikog bosanskog vojvode nosili su najmoćniji velikaši svog doba poput Vlatka Vukovića, Sandalja Hranića, Petra Pavlovića i drugih.

Knez

Titula kneza zastupljena je na kompletnom južnoslavenskom prostoru. U srednjovjekovnoj Bosni ona se pojavljuje u nekoliko različitih oblika. Kod bosanske vlastele kneževi su bili rangirani ispod vojvoda kao vlastela s drugostepenom titulom. Pored bosanske vlastele, kao nosioci titule kneza javljaju se uticajne i bogate ličnosti iz bosanskih gradova koji su nazivani gradskim knezovima. Ovu titulu su nosili i istaknuti pripadnici vlaške populacije, koji se pojavljuju kao njihovi predstavnici u srednjovjekovnoj Bosni.

Dvorski

Titula “dvorski” karakteristična je za srednjovjekovnu Bosnu i odnosi se na dvorskog kneza, odnosno upravnika ili starješinu vladarevog dvora.

Stavilac

Stavilac je dvorska titula čija je dužnost na vladarevom dvoru bila briga oko trpeze i u Bosnu je uveo kralj Tvrtko I. Zbog opisa posla bio je veoma blizak vladaru. Pored stavioca Tvrtka Vlađevića poznat je i Ivan Radivojević, stavilac kralja Ostoje.

Vijenac

Izraz “vijenac” upotrebljavan je za krunu vladara kao jednu od najvažnijih insignija kraljevske vlasti.

Sankcija

Na sve prekršioce zaključaka ove povelje bačena je kletva koja je donesena na samom mjestu izdavanja povelje u Žrnovnicama kod Dubrovnika. Kletva se baca na dušu prekršioca, što je i inače standardni motiv proklinjanja u bosanskim srednjovjekovnim poveljama.

Literatura

• Pavao Anđelić - Bobovac i Kraljeva Sutjeska. Stolna mjesta bosanskih vladara u XIV i XV stoljeću, Veselin Masleša, Sarajevo 1973.
• Pavao Anđelić - Krunidbena i grobna crkva bosanskih vladara u Milima (Arnautovićima) kod Visokog, Glasnik Zemaljskog muzeja XXXIV, Sarajevo 1980, 183-247.