Neotropik

jedna od ekozona na Zemlji
(Preusmjereno sa Neotropska oblast)

Neotropik ili neotropska biogeografska zona pojam je iz biogeografije koji se koristi i u geografiji životinja (zoogeografija) i u biljnoj geografiji, odnosno fitogeografiji (kao jedno od carstava flore). S vegetacijskog stanovišta, Južnu Ameriku, a najjužniju regiju Anda više nije dio neotropika nego antarktičke ekozone), Srednju Ameriku, Zapadne Karibe, južni dio Meksika i južni vrh Floride. Zoogeografska regija Neotropik uključuje Južnu Ameriku, Srednju Ameriku i Zapadnu Indiju. Centralna Amerika predstavlja prelazno područje ka nearktiku.[1][2][3]

Neotropik je dugo bio odvojen od Sjeverne Amerike, pa se tu razvila vrlo neovisna flora i fauna, koja više podsjeća na gondvanske elemente Antarktisa i Australisa.

Podregije

uredi

Unutar neotropika postoji nekoliko podregija. To su prije svega zapadnokaripski otoci koji imaju vrlo neovisne divlje životinje, te centralna Amerika. U samoj Južnoj Americi postoji razlika između andsko-patagonske i gvajansko-brazilske faune. Prva uključuje andsku regiju kao i hladnija područja pampasa i patagonske stepe, a druga tropske nizinjke šume i savane. Konačno, otoci Galapagosa formiraju jasno definisanu jedinicu u regiji.

Flora

uredi
 
Cvjetnica Hohenbergia stellata (Bromeliaceae), koja je porijeklom iz Tobago i Trinidada, Venecuele i Brazila

Najvažnije vrste vegetacije uključuju tropske prašume. Obuhvataju veliki dio amazonskih nizija kao i velika područja Srednje Amerike. Izolirano se nalazi takozvana Mata Atlântika, atlantski pojas prašume, na jugoistočnoj obali. Odvojen je od amazonskih prašuma savanama i suhim šumama (Cerrado, Gran Chaco). Na sjeveru amazonskih šuma nalazi se još jedan region savane, ljano. Zapadnim bočnim dijelom Južne Amerike dominira moćni planinski lanac Anda, na čijim se obroncima u tropima uzdižu planinske kišne šume, a zatim se spajaju u planinske stepe. Suha pustinja Atacama leži zapadno od tropskih Anda. Ova sušna područja sežu južno iznad sredozemnih grmova, u umjereno listopadne šume koje se protežu do Ognjene zemlje. Na istoku južnih Anda protežu se travnjaci pampas i patagonijske stepe.

Posebno su karakteristične porodice biljaka su Cactaceae i Bromeliaceae, ali i Tropaeolaceae, kao i rodovi Agave i Yucca i nekoliko rodova pantropskih palmi (Euterpe, Sabal, Jubaea). Ostale porodice su Cannaceae, Cyclanthaceae i Marcgraviaceae.

 
Prirodne vegetacijske zone u Neotropiku
 Ledene ploče i glečeri  Zimzelene borealne četinarske šume  Zimske hladne polupustinje  Suhe savane  Hladna pustinja  Planinske četinarske šume  Zimske hladne pustinje  Ukrasne i kaktusne savane
 Lišćarske i mahovinske tundre  Umjerene obalske prašume  Lišćarska vegetacija  Tropske suhe šume
 Tundra patuljastih grmova i livada  Listopadne i crnogorične miješane šume  Vruće polupustinje  Kišnozelene vlažne savane
 Planinska tundra, alpska prostirka i prolazi  Umjerene listopadne i poplavne šume  Vruće pustinje  Tropske i ʅ suptropske kišnozelene vlažne šume
 Šumska tundra i borelna poplavna polja  Mješovite šumske stepe  Visokoplaninske stepi i pustinje  Tropske i ʅ suptropske kišne šume
Četinarska šumska tundra  Travnate stepe i slane močvare  Subtropske suhe šume  Tropske planinske prašume i kišne šume
 Listopadna borealna četinarska šuma  Grmaste i suhe stepe  Subtropske vlažne šume  Trskaste i poplavne močvare vodeniuh biljaka
= Planinski lanci ::: = Pustinjske regije bez vegetacije :¤: = Vegetacijska oaza (dijelom s ograničenjem) ••• = Obalne mangrove
 
Tropska kišna šuma u Amazoniji, sjeverno od Manausa, Brazil
 
Suhe šume Gran Chaco na sjeveru Paragvaja
 
Suha stepa u Patagoniji

Fauna

uredi

Južna Amerika bila je izolirana od drugih kontinenata tokom većeg dijela moderne ere. Za to vrijeme razvijali su se jedinstveni oblici sisara, od kojih su neki i danas karakteristični za Južnu Ameriku. Tu se ubrajaju razne Marsupialia, armadili, anteatere i lentovi. Majmuni Novog svijeta i njihovi srodnici, zamoraci pojavili su se vrlo rano kao otoćni izolati. Međutim, današnju faunu sisara u neotropskom regionu velikim dijelom čine grupe koje su migrirale iz Sjeverne Amerike tokom velike razmjene američke faune u pliocenu. Kada je prije oko tri miliona godina formiran kopneni most Srednje Amerike, artefakti (jeleni, kamile, umbilikatne svinje), jednoobrazni kopitari (tapiri), zečevi, grabljivice (mačke, psi, martenice, medvjedi, mali medvjedi), insektivori i porodice glodara Novog svijeta, miševa i kroasana od Sjeverne do Južne Amerike. U to vrijeme su se također useljavali proboscide i konji, ali su kasnije nestali.

 
Torbarski pacov roda Monodelphis

Torbari su u Južnoj Americipredstavljeni torbarskim pacovima, oposumskim miševima i porodicom Microbiotheriidae. Beutleri su ograničeni na neotropik, osim sjevernog oposuma, koji se takođe javlja u nearktiku. Pored penjačkih oblika (Didelphis, Marmosa) postoje i poluvodeni (Lutreolina, Chironectes). Miševi se mogu ograničiti na reliktna područja andske regije.

Raznolikost oklopnika kreće se od pojasolikih krtica do giganata roda Armadillo. Podjednako naseljavaju šume i sušna područja. Jedna vrsta, deveterostruki armadilo, također se javlja samo u nearktisu. Anteatri su predstavljeni džinovskim anteatrom, tamanduaom i patuljastim anteatrom. Ljenjivce zastupa samo jedan, dok su veliki kopneni oblici postojali do pleistocena. Širokonosni majmuni su sada ograničeni na neotropsku regiju. Javljaju se u Južnoj i Srednjoj Americi. Isto se odnosi na ostale majmune Novog vijeta, koji su endemi neotropske oblasti, a naseljavaju i Južnu i Srednju Ameriku. Za razliku od majmuna starog svijeta, novosvjetski majmuni nisu proizveli nikakve oblike rada. Oni se mogu podijeliti u kapucinolike, kratkorepe majmune, noćne majmune, dugorrpe paukolike majmune (rod Ateles), saki majmune i drekavce.

 
Jaguer je najveća mačka neotropske oblasti

Srodnici zamoraca s američkog kontinenta gotovo su isključivo ograničeni na neotropsku regiju. Kapibare su bile do kasnog pleistocena, ali su sada ograničene na neotrope. Ostale porodice zamoačkih srodnika su pacovolike životinje Octodontoidea, Cavioidea, Chinchilloidea i Dinomyoidea. Potonje predstavlja samo rod Pakarana. Pored toga, pojavljuju se i plutajuće Myocastoridae (močvarni oblici). Druga važna grupa glodara su miševi Novog svijeta, koji naseljavaju cijelu regiju, s izuzetkom sliva Amazona i rasprostranjeni su u najrazličitijim oblicima, od Tierra del Fuego i padina Anda do Meksika. Ostali glodari su džepni pacovi, koji se javljaju uglavnom u Srednjoj Americi i džepni miševi, koji se javljaju sjeverno od Južne Amerike. Postoje i kroasani (Sciurus, Sciurillus i Microsciurus). Zečevi i kunići i su zastupljeni sa dva roda (Lepus i Sylvilagus) u neotropskoj regiji.

Rovke se nalaze u Centralnoj Americi i sjevernoj Južnoj Americi, dok su na jugu predstavljeni torbarski pacovi. Jedini rod grmljavina koji se nalazi u Južnoj Americi je Cryptotis, naizgled vrlo mlad doseljenik. Žiške se javljaju na Kubi i Haitiju. U holocenu, odnosno nedavno izumrle su Nesophontide, u Greater Antila. Šišmiši su predstavljeni samo grupom Microchiroptera. Javljaju se u nekoliko porodica.

Kopitari su predstavljeni devama (gvanako, vikunje), raznim jelenima (bjelorepi jelen, pampaski jelena, močvarni jelen, račvasti jelen, pudus, mazamas) i tri vrste svinja pekari. Ogrličasti pekari prodire i u južna područja nearctisa, dok su bjelobradi pekari i Chaco pekari ograničeni na neotropsku oblast. Bjelorepi jelen dostiže čak i kanadski u neartis. Sve ostale vrste kopitara potpuno su ograničene na neotropik. Vikunja je tipski visokoplaninski stanovnik Anda, dok je rod Guanacona ograničen na sušne dijelove juga. Jeleni su u većini staništa zastupljeni najmanje po jednom vrstom. Dok su konji u Južnoj i Severnoj Americi izumrli prije oko 10.000 godina, na kraju pleistocena, tapiri su preživeli i, zajedno sa srednjoameričkim tapirom, predstavljaju najveće kopnene životinje na kontinentu. Ostale dvije vrste su nizijski tapir i planinski tapir. Tapiri su odsutni u obližnjoj regiji.

U neotropiku, predatori su zastupljeni kunama i lasicama, malim medvjedima, velikim medvjedima, mačkama i psima. Među lasicama, ističe se rod Tayra. Ostali oblici su obične lasice, grlice i vidre, od kojih je najveća vrsta divovska vidra. Mali medvjedi karakteristični su za neotropik. To uključuje rod Coatis, rakune, maki medvjede i klupčste medvjede. Centralnoamerički som javlja barem na sjeveru regije. Veliki medvjedi sada su predstavljeni samo spektakularnim medvjedom, koji je ograničen na Ande. Spektakularni medvjed posljednji je predstavnik potporodice Tremarctinae. U pleistocenu su u Sjevernoj i Južnoj Americi postojali razni predstavnici ovih medvjeda. Mačkoliki vuk je najveći pas, a osim toga, postoje brojne manje vrste, poput lisice, šumskih pasa, maikonga i razne vrste roda Lycalopex. Siva lisica, nače bliska holarktičkoj sivoj lisici, dospijeba barem do Venecuele. Najveća mačka i drugi najveći grabežljivac neotropika, nakon spektakularnog medvjeda, je jaguar. Prirodno je stigao do južnih područja nearktika. Puma, nešto je manja, nekada je bila raširena širom Sjeverne i Južne Amerike. Prvobitno je naseljavala gotovo čitavu neotropsku regiju. Ostale manje mačke u regiji su ocelot, dugodlaka, tigrasta mačka, jaguarundi i andska mačka. U rijekama neotropske regije žive manatni i riječni delfini. Nekoliko vrsta poput tuljana, živih na obalama regije, kao slonasti tuljani i morskog lava s Galapagosa. Na Karibima živi morska medvjedica, a u ostatku je izumrla.

U neotropskoj zoni karakteristične ptice, koje su posebno raznovrsne, jesu nandui, kokoši, tukani, sjajne (rajske) ptice, kolibri, tirani (Tyrannidae), brana ptice, hoacin. Neke vrste tirana i kolibri također se javljaju u nearktiku.

Reference

uredi
  1. ^ H.J. Müller: Ökologie. 2. Auflage, G. Fischer, Stuttgart 1991, S. 135. ISBN 3-334-00398-1.
  2. ^ H. Walter, S.-W. Breckle: Ökologie der Erde. Band 1: Grundlagen. 2. Auflage, Gustav Fischer, Stuttgart 1991. ISBN 3-437-20454-.
  3. ^ Erich Thenius: Grundzüge der Faunen- und Verbreitungsgeschichte der Säugetiere. Eine historische Tiergeographie. 2., völlig neubearbeitete Auflage. Gustav Fischer Verlag, Stuttgart 1980, ISBN 3-437-30312-0 (erste Auflage unter dem Titel: Grundzüge der Verbreitungsgeschichte der Säugetiere). Gustav Fischer Verlag, Jena 1972.

Vanjski linkovi

uredi