Wikipedia

Miroslav Filipović

Miroslav Filipović (5. juni 1915 – 29. juni 1946), poznat i kao Tomislav Filipović i Tomislav Filipović-Majstorović, bio je bosanskohercegovački fratar i ustaški vojni kapelan koji je učestvovao u zločinima tokom Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji.[1] Osuđen kao ratni zločinac na jugoslovenskom građanskom sudu, pogubljen je vješanjem 1946.

Miroslav Filipović
Miroslav Filipović, 1941-1945.
Nadimakfra Sotona
Rođenje (1915-06-05) 5. juni 1915.
Jajce, Kondominijum Bosne i Hercegovine, Austro-Ugarska
Smrt29. juni 1946(1946-06-29) (31 godina)
Zagreb, DFJ
NacionalnostHrvat

Za vrijeme rata, Vatikan je nastavio da priznaje jugoslovensku Vladu u egzilu, slijedeći princip nepriznavanja novih država u vrijeme rata. Međutim, razvijala je i odnose sa NDH i upoznavala se sa nastojanjima ustaša da pokatoliče etničke Srbe. Neki bivši svećenici, uglavnom franjevci, posebno u, ali ne ograničavajući se na, Hercegovini i Bosni, učestvovali su u samim zločinima. Filipović-Majstorović stupio je u ustaše 7. februara 1942. i učestvovao u banjalučkom masakru. Navodno je kasnije otpušten iz franjevačkog reda. Postao je šef straže koncentracijskog logora Jasenovac gdje je zbog svog sadizma dobio nadimak "Fra Sotona".[2] Kada je obješen zbog ratnih zločina, nosio je svešteničku odjeću, iako je navodno bio otpušten iz službe.[3]

Rani život

uredi

Rođen je 5. juna 1915, ali o njegovim ranim godinama ostalo je malo zabilježeno. Godine 1938. stupio je u Franjevački red u samostanu Petrićevac, Banja Luka, i uzeo "Tomislav" kao svoje vjersko ime.[4]

Godine 1941, nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske (NDH), marionetske države koju su Sile Osovine uspostavile. Dodijeljen je kao kapelan u regiji Rame u sjevernoj Hercegovini, ali nije preuzeo zadatak. U januaru 1942, nakon završenih ispita u Sarajevu,[5] postaje vojni kapelan kod ustaša. Izvještaj Državne komisije Hrvatske za istraživanje zločina okupacionih snaga i njihovih saradnika (DKC) jasno označava njegova djela unutar ustaških pripadnika i visoko rangiranih članova.[6]

Ustaški kapelan

uredi

Filipović (kasnije Tomislav Filipović-Majstorović) je raspoređen u II Poglavničku tjelohraniteljsku bojnu. Izjave dvojice očevidaca i višeg njemačkog generala govore da je 7. februara 1942. pratio elemente svog bataljona u operaciji zatiranja Srba u naselju Drakulić, na sjevernoj periferiji Banjaluke, i u dva susjedna sela, Motike i Šargovac. Nekoliko Srba je preživjelo, ali je operacija u velikoj mjeri postigla svoj cilj; ubijeno je više od 2.300 srpskih civila, uključujući muškarce, žene i djecu, obično sjekirama ili krampama.[7]

U izvještajima koji su od 9. i 11. februara 1942. upućeni načelniku Službe državne unutrašnje bezbjednosti Eugenu Didi Kvaterniku iz njegove banjalučke kancelarije, navodi se da je među žrtvama u Šargovcu bilo 52 djece ubijene u seoskoj osnovnoj školi. U prvom od ovih izvještaja navodi se broj poginulih u rudniku, školi i tri sela, kojih je ukupno 2.287. Drugim se broj smrtnih slučajeva u školi revidira sa 37 na 52, čime se broj žrtava popeo na 2.302, 13 manje od neposredno prethodne procjene od 2.315.[8]

Filipović je zbog umiješanosti bio izveden pred vojni sud od strane Wehrmachta, vjerovatno na zahtjev Armije Kraljevine Italije koja je tada okupirala dio teritorije NDH.[9] Filipoviću su 4. aprila 1942. navodno suspendovani sveštenički fakulteti[10] po nalogu papinskog Nuncija u Zagrebu i on je zatvoren u Hrvatskoj.[9] Iako nema dokaza da je Filipović ikada bio ekskomuniciran od Rimokatoličke crkve, isključen je iz franjevačkog reda 22. oktobra 1942, kada je premješten u Staru Gradišku.[1][10]

U svjedočenju hrvatskoj državnoj komisiji koja je osnovana nakon Drugog svjetskog rata za istraživanje ratnih zločina "okupacionih snaga i njihovih saradnika", Filipović je naveo da nije učestvovao niti prisustvovao masakrima 7. februara.[11] Međutim, general Edmund Glaise-Horstenau, viši oficir Wehrmachta u regiji, optužio je Filipovića u izvještaju da je bio prisutan na sastanku planiranja prije masakra, zajedno s nekim drugim katoličkim vojnim kapelanima i, "tokom klanja". General Glaise-Horstenau je dalje naveo da su sastanku bili prisutni i bivši ustaški gradonačelnik Banje Luke Viktor Gutić i glavni gradski tužitelj dr Stilinović.[12]

Jasenovac

uredi

Imenovanje

uredi
 
Ustaše pogubljuju zarobljenike u blizini logora Jasenovac.

Direktnom intervencijom Vjekoslava "Maksa" Luburića, koji je tada bio na čelu Odsjeka III Službe unutrašnje sigurnosti NDH, koji je bio odgovoran za vođenje sistema logoraša marionetske države, Filipović je brzo pušten i poslat u kompleks radnih logora i logora smrti Jasenovac gdje je isprva bio logoraš sa beneficiranim statusom, koji je pomagao ustaše, a kasnije imenovao ustaše za komandu malog tranzitnog logora u blizini Jasenovca, početkom 1942, navodno je ubio logoraša zbog skrivene vekne hljeba.[13]

Ubrzo nakon toga postaje načelnik straže, odgovoran za masovna pogubljenja i poručnik komandanta Ljube Miloša i upravnika Ivice Matkovića, a kasnije, 10. juna 1942, upravnik glavnog logora umjesto njih, do povratka Matkovića, u martu. 1942. Luburić je Filipoviću dao novo prezime "Majstorović", nastalo od riječi "majstor". Od tada se u dokumentima spominje ponekad pod tim imenom, a ponekad kao Filipović-Majstorović. Dobio je prividnu opkladu koju su dali on, Marinko Polić i Jerko Maričić, obojica zloglasni podoficiri u logoru. Svjedok Josip Riboli je izjavio:

Majstorović, Polić i Maričić takmičili su se ko je od njih bolji mesar. Žrtve su morale da kleče ispred njih sve dok čelom ne dotaknu zemlju, a dželati bi im pucali iz revolvera u potiljak. Ukoliko smrt nije bila trenutna, jedan od njih bi zgrabio nož i prerezao žrtvi vrat.[14]

Još jedno posebno opako ubistvo opisao je bivši jevrejski zatvorenik Egon Berger u svojoj knjizi "44 mjeseca u Jasenovcu":

"Svešteničko lice fra Majstorovića, sav našminkan i napuderisan, obučen u elegantno odelo i zelenu lovačku kapu, sa oduševljenjem je posmatrao žrtve. Prilazio je djeci, čak ih milovao po glavi. Društvu su se pridružili Ljubo Miloš i Ivica Matković. Fra Majstorović je rekao majkama da će sada biti krštenje za njihovu djecu. Uzevši djecu od njihovih majki, dijete koje je nosio fra Majstorović, u svojoj dječjoj nevinosti milovao je našminkano lice svog ubice. Majke su izbezumljene shvatile situaciju. Ponudile su svoje živote za milost za svoju djecu. Dvoje djece je stavljeno na zemlju, dok je treće bačeno kao lopta u vazduh, a fra Majstorović je, držeći bodež prema gore, tri puta promašio, dok je četvrti put uz šalu i smijeh dijete nabijeno na vrh bodeža. Majke su počele da se bacaju na zemlju, čupaju se za kosu i počele su da viču. Odveli su ih i ubili ustaški stražari 14. osječke satnije. Kada je svo troje djece tako zvjerski ubijeno, ove tri dvonožne zvijeri su razmijenile novac, jer izgleda da se klade ko će prvi zabiti bodež u dijete."[15]

Komandant Jasenovca

uredi

Nakon rata priznao je da je lično ubio oko 100 zarobljenika i da je prisustvovao masovnim pogubljenjima mnogih. Procijenio je da je pod njegovom komandom u glavnom logoru Jasenovac ubijeno oko 20-30.000 zarobljenika. Rekao je da bi zatvorenike često tjerali da stoje u pripremljenim rovovima gdje je svaki bio ubijen udarcem malja.[16] Dalje je opisao svoj mandat komandovanja Starom Gradiškom, zarobljeničkim logorom prvenstveno za žene koji je u sistemu Jasenovca označen kao logor V:

Bio sam u Staroj Gradiški od kraja oktobra 1942. do 27. marta 1943. Za to vrijeme vršene su masovne likvidacije, obično van logora, na primjer u Mlaki i Jablancu, ali su neki protjerani i u Jasenovac. Ovako veliki transporti za likvidacije vršeni su po nalogu Matković Ivice (tj. Ivice Matkovića) i na taj način je ubijeno 2-3.000 ljudi. Dana 16. aprila 1945. vratio sam se u Jasenovac, gdje sam ostao do kraja. Znam da su u to vrijeme ekshumirani i spaljeni leševi zarobljenika sa Gradine, kako bi se prikrili tragovi učinjenog. Nisam učestvovao u likvidaciji zadnjih zarobljenika, već samo u ekshumaciji.[16]

Nakon saslušanja 62 preživjela zatvorenika u Jasenovcu, koje je navodila obično sa potpunim adresama, komisija za ratne zločine je 1946. Filipovića ubrojila među 13 ustaša koji su se "istakli" brutalnošću i direktnom umiješanošću u ubijanje. U njemu je saopšteno da je Filipović "u sadizmu nadmašio" čak i okrutnost Ljube Miloša, poznatog po tome što je u lažnoj klinici sjekao zatvorenike. Komisija je Filipovićevu izjavu doživjela kao "ključno" priznanje njegovog učešća u zločinima, ali je s obzirom na brojke koje je naveo napomenula: "Svi saslušani svjedoci, koji su i sami zatvorenici, govore sa potpunom dosljednošću i sigurnošću o daleko većem broju, posebno u pogledu broja žrtava koje je ubio sam Majstorović". Komisija je citirala jednog svjedoka, Tomu Krkača, koji je opisao kako je Filipovića viđao "vrlo često" kako puca u zarobljenike tokom takozvanih javnih pogubljenja i tjera zatvorenike da maljem ubijaju druge zatvorenike.[17]

U jednom od prvih objavljenih memoara o životu i smrti u kompleksu Jasenovac, hrvatski doktor medicine i akademik dr Nikola Nikolić, koji je bio zatvorenn u logoru III, opisao je svoj prvi susret sa Filipovićem: "Njegov glas je imao gotovo žensku kvalitetu što je bilo u suprotnosti s njegovim fizičkim stasom i grubim licem". Nikolić se prisjetio kako je stajao u drugom redu grupe zatvorenika koji su bili postrojeni da gledaju kako drugu grupu zarobljenika tjeraju ispred Filipovića, koji je pozvao Nikolića na front kako bi kao ljekar mogao svjedočiti da se "naše operacije izvode bez anestezije". Filipović je potom ubio dvojicu zatvorenika i rekao kolegi da "dovrši ostale".[18]

Nikolić citira još jednog preživjelog Josipa Ribolija:

U poređenju sa Matkovićem i Milošem, čija su lica odavala niskost njihove unutrašnje naravi, Filipović Majstorović je djelovalo ljubazno i ​​nježno - osim kada je bilo klanje. Tada je bio neuporediv. On je bio vođa svih masovnih ubistava na Gradini. Svake noći odlazio je na klanje i vraćao se sav krvav.[18]

Riboli je svjedočio i hrvatskoj komisiji za ratne zločine. Prema pričama nekih preživjelih, Filipović je nastavio djelovati kao kapelan dok je komandovao logorom, a ponekad je nosio svoje franjevačke haljine dok je izvršavao svoje zločine.[19] Kao rezultat toga, postao je poznat kao "Fra Sotona". Prema Ronaldu Rychlaku, Filipović je "suđen, laiciziran i izbačen iz franjevačkog reda prije nego što je rat uopće završio", navodno 22. oktobra 1942, datuma kada je prebačen u Staru Gradišku.[1][10]

U septembru 1944. Filipović je, zajedno sa Dinkom Šakićem i ostalima, određen da sudi u ad hoc vojnom sudu sazvanom da sudi zarobljenicima optuženim da su uspostavili veze sa partizanima i planirali bjekstvo. Hrvatska komisija za ratne zločine u svom izvještaju nije mogla objasniti zašto je takav proces smatran neophodnim kada su ustaše već ubile hiljade ljudi "gnusnim sredstvima, bez ikakvog opravdanja i procedure". Izvještava da je svih 31 optuženih zatvorenika obješeno nakon teškog mučenja, uključujući osljepljivanje, smrskane prste i opekotine od let lampe. Filipović je u svom svjedočenju rekao: "Mi [Verni sud] ništa nismo istraživali, samo smo potpisivali presude".

Komandant Stare Gradiške

uredi

Kao načelnik logora Stara Gradiška, u kojem su pretežno bile žene i djeca, Miroslav Filipović-Majstorović isticao se sadizmom. Preživjeli Jevrej iz Jasenovca, Egon Berger, opisao je Filipovićevo sadističko ubijanje srpske djece,[20] dok je, prema riječima druga dva svjedoka, Sime Klaića i Dragutina Škrgatića: Klaić se prisjeća da je za Božić 1942. Miroslav [Filipović-Majstorović ] naredio misu, a kasnije i okupljanje, gdje je nožem ubio četvoricu logoraša, dok je sarajevskog Jevrejina Alkalaja tjerao da pjeva, a zatim naredio Alkalaju da mu priđe, ubo ga u prsa i prerezao mu vrat. Zatim je ubio 56 bosanskih Jevreja tako što ih je vezao žicom, udario sjekirom tako da su svi pali u bunar. Potom je pucao u glavu oko 40 seljana Bošnjaka. Škrgatić je potvrdio da je Filipović nakon mise pucao mještanima u glavu, dodajući:

"U Majstorovićevo vrijeme okupljanja i pogubljenja su bila česta. Fra Majstorović je zagovarao mistični pristup ubistvima... Nakon što ih je ubio, sjeo je na stolicu i rekao 'pravda je stigla'".

Ivan Placec, svjedok, dodao je da je Filipović tog dana pucao na devet zatvorenika zbog pokušaja bjekstva.[21] Sličnu priliku je vidio i Josip Erlih, kada je, kako je tvrdio, Filipović upucao osam logoraša.[22]

Ostale aktivnosti

uredi

Kao pripadnik ustaške obrane imao je čin bojnika. Tokom 1943. i 1944. djelovao je kao obavještajac u Hercegovini i srednjoj Bosni, te kao pomoćnik komandanta IV. Ustaškog udruženja u Lici. Početkom maja 1945. pobjegao je u Austriju, gdje su ga Britanci zarobili i izručili Jugoslaviji.[23]

Poslije rata

uredi

Filipoviću je 1946. u Beogradu suđeno za ratne zločine. On je svjedočio u skladu sa svojim iskazom hrvatskoj komisiji za ratne zločine, priznajući svoje učešće u nekim zločinima i negirajući umiješanost u druge. Proglašen je krivim, osuđen na smrt i obješen. Uprkos protjerivanju 1942, Filipović je pogubljen dok je nosio habit franjevačkog reda.[24]

Reference

uredi
  1. ^ a b c The Catholic Church and the Holocaust, 1930–1965. Bloomington, Indiana: Indiana University Press. 2000. str. 34, 237. ISBN 0-253-21471-8.
  2. ^ Rychlak, Ronald J. (2003). "Review of A Moral Reckoning: The Role of the Catholic Church in the Holocaust and Its Unfulfilled Duty of Repair". The Catholic Historical Review. 89 (2): 327–333. ISSN 0008-8080.
  3. ^ Paris 1961, str. 160.
  4. ^ Stuparić, Darko (1997). Tko je tko u NDH: Hrvatska 1941.-1945. Minerva. str. 114. ISBN 9789536377039. Zahtjev je usvojen te je Filipović isključen iz franjevačkog reda 10. VII. 1942, kada gubi i pravo na ime fra Tomislav.
  5. ^ Kristo, Jure G. (2001). Sukob simbola: politika, vjere i ideologije u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Nakladni zavod Globus. str. 105. ISBN 953-167-133-8.
  6. ^ "Section D-XXVI, entitled Crimes in the Jasenovac Camp (Zagreb 1946)". rastko.rs.
  7. ^ Lazar Lukajić, Fratri i ustaše kolju (Friars and Ustaše Do the Slaughtering), Belgrade: 2005.
    Lazar Lukajić includes a list, compiled by Jovan Mirković, of 2,299 victims, including some men who were killed at the Rakovac coal mine nearby. The list, which includes the full name and birth year of every victim, also includes details of a further 16 men killed at the mine who were not from any of the three villages, which would total 2,315.
    Mirković was director successively of the Jasenovac Memorial Centre in Croatia and the Museum of Genocide Victims in Serbia.
  8. ^ BiH Supreme Court Archive, B.I.I.k171-13/15-1
  9. ^ a b Deák, István (2001). Essays on Hitler's Europe. University of Nebraska Press. str. 203. ISBN 9780803266308.
  10. ^ a b c Krišto, Jure G. (1998). Katolička crkva i Nezavisna Država Hrvatska 1941-1945. str. 223. ISBN 9789536491186.
  11. ^ SCC (op. cit) Section D-XXVI: "One night I went into action with II Poglavnik Bodyguard, only to search surrounding Orthodox villages that we suspected were hosting Četniks. I emphasise that I was a priest in that area before the ISC [was established]. I saw how Ustaše soldiers returned bloody from the slaughter. Later I heard stories that on that occasion 2,000 people were killed."
  12. ^ Archive of the Supreme Court of Bosnia-Hercegovina, B.I.I.k171-13/15-1
  13. ^ Sakić trail, Gabrijel Winter testimony, 12 April 1999.
  14. ^ "History". Review of International Affairs: Politics, Economics, Law, Science, Culture. Federation of Yugoslav Journalists: 22. 1950.
  15. ^ Berger, Egon (1966). 44 mjeseca u Jasenovcu. Zagreb: Nakladni zavod Hrvatske. str. 57.
  16. ^ a b SCC (op cit) Section D-XXVI
  17. ^ SCC (op cit), Section C-III
  18. ^ a b Dr Nikola Nikolić, Jasenovački Logor (Jasenovac Prison Camp), Zagreb: 1948, pp. 285-89.
  19. ^ Bulajić, Milan (1988). Ustaški zločini genocida i suđenje Andriji Artukoviću 1986. godine. Rad. str. 832. ISBN 9788609001369. Pop Majstorović-Filipović se pojavio jednog dana u mantiji i s velikim krstom na lancu, opasan širokim opasačem-kaišem, na kojem je bio zataknut prilično veliki bodež ...
  20. ^ Egon Berger testimony: 44 mjeseca u Jasenovu, Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb: 1966, pg. 57:

    Svećeničko lice fra Majstorovića, obučenog u elegantno odijelo, našminkanog i napudranog, u zelenom lovačkom šeširu, sa nasladom je posmatralo žrtve. Prišao je djeci, čak ih je i pomilovao po glavi. Društvu se priključio Ljubo Miloš i Ivica Matković. Fra Majstorović reče majkama sada će biti krštenje njihove djece. Oduzeli su majkama djecu, a dijete koje je nosio fra Majstorović u svojoj dječijoj nevinosti milovalo je našminkano lice svoga ubojice. Majke, izbezumljene, uočile su situaciju. Nude svoje živote tražeći milost za mališane. Dvoje djece su metnuli na zemlju, dok je treće bačeno kao lopta u zrak, a fra Majstorović, držeći u ruci bodež okrenut prema gore tri puta je promašio, dok je četvrti put uz šalu i smijeh, dijete ostalo nataknuto na bodež. Majke su se bacale po zemlji čupajući kose a kad su počele strahovito vikati, ustaški stražari 14. osječke satnije odveli su ih i likvidirali. Kad je sve troje djece tako svirepo stradalo, tri dvonožne zvijeri su međusobno davali novac, jer izgleda da su se kladili tko će prije nataknuti dijete na bodež.
  21. ^ Šakić trial, Ivan Palcec testimony, 19 April 1999.
  22. ^ Šakić trial, Josip Erlih testimony, 5 May 1999.
  23. ^ "JUSP Jasenovac - MIROSLAV FILIPOVIĆ MAJSTOROVIĆ". Arhivirano s originala, 23. 3. 2016. Pristupljeno 3. 8. 2020.
  24. ^ Paris 1961, str. 190.

Izvori

uredi

Vanjski linkovi

uredi
 
Commons logo
Commons ima datoteke na temu: Miroslav Filipović
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Miroslav_Filipović&oldid=3631245"