Mihail Botvinik

Mihail Mojsejevič Botvinik (ruski: Михаи́л Моисе́евич Ботви́нник) bio je jevrejski sovjetski/ruski velemajstor i dugogodišnji svjetski šahovski prvak.

Mihail Botvinik
Država	Rusko carstvo SSSR Rusija
Rođenje	17. august 1911. Kuokkala, Veliko vojvodstvo Finska (tada dio Ruskog carstva; danas: Repino, Rusija)
Smrt	5. maj 1995. Moskva
Titula	velemajstor
Svjetski šampion	1948–1957, 1958-1960, 1961-1963.
Najveći ELO rejting	2660 (januar 1971)

Rane godine

Rođen u Kuokkali, sin zubnog tehničara, prvi put je zapažen u šahovskom svijetu sa 14 godina, kada je pobijedio svjetskog prvaka Capablanku u jednoj simultanci.

Brzo je napredovao i u 20. godini, kao ruski majstor, prvi je put pobijedio na sovjetskom šahovskom prvenstvu 1931. Kasnije je na državnim prvenstvima pobjeđivao 1933, 1939, 1941, 1945. i 1952.

Sa 25 godina Botvinik se ravnopravno nosio sa svjetskom šahovskom elitom, postižući uspjehe na najjačim međunarodnim turnirima. Bio je prvi (zajedno s Flohrom) u Moskvi 1935, ispred Laskera i Capablanke, zatim prvi (zajedno s Capablankom) u Nottinghamu 1936. i treći (iza Finea i Keresa) na prestižnom AVRO turniru u Amsterdamu 1938. Godine 1941. osvojio je turnir koji mu je donio titulu "apsolutnog prvaka SSSR-a". Botvinik je pobijedio Keresa i budućeg svjetskog prvaka, Smislova, kao i jake sovjetske velemajstore Isaka Boleslavskog i Andora Lilienthala.

Svjetski prvak

Nije iznenađenje da je Botvinik, stalno napredujući, tri puta bio svjetski prvak (1948-57, 1958-60, 1961-63). Njegova dugovječnost na šahovskom tronu pripisuje se njegovoj izuzetnoj posvećenosti izučavanju šaha. Pripreme prije i analize poslije partije bile su najjača Botvinikova strana: tehnika prije taktike i majstorstvo u završnicama ispred zamki u otvaranjima. Njegovo usvajanje i razvoj solidnih otvaranja u Nimcoindijskoj odbrani, Slavenskoj odbrani i Winawerovoj Francuskoj odbrani bile su rezultat pažljivih studija i zato se mogao usredsrediti na uzak repertoar otvaranja za vrijeme najvažnijih mečeva, često vodeći meč u pažljivo odabrane varijante. Odigrao je mnogo "tajnih" trening-mečeva s majstorima takvog kalibra kao što su Flohr, Jurij Averbah i Vjačeslav Rogozin. Objelodanjivanje detalja ovih mečeva mnogo godina kasnije omogućilo je šahovskim historičarima da steknu uvid u Botvinikovu fascinantnu šahovsku vladavinu.

Možda je iznenađujuće da Botvinik nije široko prihvaćen kao jedan od najboljih šahista svih vremena. S jedne strane, njegovi uspjesi bili su zaista impresivni i treba biti upamćeno da su svi njegovi najveći rivali, mladi Keres, David Bronštejn, Smislov, Mihail Talj i Tigran Petrosjan, bili nezaboravni igrači. On je, također, ustanovio novi trend svojim detaljnim analizama otvaranja i načinom treninga.

S druge strane, kritičari ističu njegovo rijetko pojavljivanje na turnirima poslije Drugog svjetskog rata, dok je bio svjetski prvak, i njegove prosječne rezultate u mečevima za odbranu titule – od 5 odbrana izgubio je 3 meča (od Smislova 1957, Talja 1960. i Petrosjana 1963), a u 2 je igrao neriješeno (protiv Bronštejna 1951. i Smislova 1954). On je, međutim, dobio 2 meča kao izazivač, pobijedivši vladajuće svjetske prvake Smislova 1958. i Talja 1961.

Vlada, također, opće mišljenje da se Botvinikova igra zasnivala više na korektnoj nego na intuitivnoj ili spektakularnoj igri. Ovakvo mišljenje nastalo je zahvaljujući njegovom osornom ponašanju i naizgled hladnoj, proračunatoj ličnosti, za razliku od genijalnog Talja – iako je Fine (jedan od najjačih šahista u historiji koji nije osvojio titulu svjetskog prvaka) napisao da je Botvinikova zbirka najboljih partija jedna od "tri najljepše".

Tri su faktora doprinijela njegovim neujednačenim rezultatima. Prvo, Drugi svjetski rat izbio je upravo u vrijeme kad je Botvinik bio na vrhuncu – da rat nije prekinuo međunarodna šahovska takmičenja, Botvinik bi gotovo sigurno izazvao Aljehina u meču za svjetskog prvaka početkom 1940-ih i možda bi osvojio titulu, kao što je to uradio 1948, kad se poslije Aljehinove smrti igrao meč-turnir za titulu prvaka svijeta. Drugo, on je bio jedini svjetski poznat šahist koji je imao dugu i bogatu karijeru na drugom polju, kao inženjer, za šta je dobio brojna sovjetska odlikovanja, a Fine je često isticao da je Botvinik bio posvećen inženjerstvu jednako kao i šahu. Konačno, prethodni svjetski prvaci mogli su izbjegavati svoje najjače takmace, kao što bokseri teške kategorije to čine danas; Lasker je bio poznat po tome što je držao titulu koliko je dugo mogao, izbjegavajući u nekoliko prilika mečeve s najozbiljnijim pretedentom, Capablankom. Kad je FIDE preuzela kontrolu nad svjetskim prvenstvima 1948, Botvinik je bio prvi šampion koji je bio prinuđen igrati s najjačim protivnicima svake 3 godine; čak i tada Botvinik je držao titulu duže od bilo kojeg igrača poslije njega (s izuzetkom Kasparova).

Kasnija karijera

Pošto je posljednji put izgubio titulu od Petrosjana u Moskvi 1963, Botvinik je ostao u takmičarskom šahu, pojavljujući se na nekoliko visokrangiranih turnira, nastavivši ostvarivati nezaboravne partije, ali ipak više nije želio učestvovati u utrci za titulu. Povukao se s takmičenja 1970. u 59. godini, želeći se radije posvetiti razvoju računarskih šahovskih programa i pomagati mladim sovjetskim šahistima, zbog čega je zaslužio nadimak "Patrijarh sovjetske škole šaha". Poznati "3K": Karpov, Kasparov i Kramnik bili su samo trojica od mnogih budućih velemajstora koje je podučavao Botvinik. Mladi Kasparov bio je posebno blizak sa Botvinikom; u njegovoj knjizi iz 2004. Moji veliki prethodnici II nekoliko stranica posvećeno je sjećanjima na njegovog nekadašnjeg tutora i prijatelja. Kasparovljeve bilješke, u kojima se Botvinik pojavljuje gotovo kao očinska figura, otkrivaju Botvinikovu toplu i ljudsku stranu, za razliku od njegove hladne i stroge ličnosti, kako su je uglavnom opisivali.

Botvinikova autobiografija, Ka ostvarenju cilja, objavljena je na ruskom jeziku 1978. i prevedena na engleski (Achieving the Aim) 1981. Odani komunista, Botvinik je bio uzdrman raspadom Sovjetskog saveza i izgubio je svoje pozicije u ruskom šahu u vrijeme Jeljcinove ere. Umro je od raka 1995.

Odabrane partije

• Botvinik - Čehovjer, Moskva, 1935, Englesko otvaranje, Agincourtova odbrana, Kraljev skakač (A09)
• Botvinik - Capablanca, AVRO, 1938, Nimcoindijska odbrana, Normalna linija (E40) - na prvi pogled Botvinikova igra u otvaranju nije obećavajuća, ali je on znao kako će se razviti njegov napad
• Keres - Botvinnik, Apsolutno prvenstvo SSSR-a, 1941, Nimcoindijska odbrana, Klasična, Varijacija Noa (E34) - igrajući crnim figurama, Botvinik razbija kandidata za svjetsku titulu u 22 poteza
• Toluš - Botvinik, Prvenstvo SSSR-a, 1944, Francuska odbrana, Winawerova, Pozicijska varijacija (C19) - dugoročne pozicijske žrtve
• Denker - Botvinnik, SAD - SSSR, radijski meč, 1945, Poluslavenska odbrana, Botvinikov sistem (D44) - koristeći sistem nazvan po njemu, Botvinik potkopava američkog prvaka
• Botvinnik - Keres, Aljehinov memorijal, Moskva, 1966, Englesko otvaranje, Kraljeva engleska, Varijacija 4 skakača, Fjanketo varijanta (A29) - Botvinik pokazuje nadmoćno poznavanje zatvorenih pozicija i trenutaka kad ih treba otvoriti
• Botvinik - Portisch, Monako, 1968, Englesko otvaranje, Kraljeva engleska, Varijanta dvaju skakača, Obrnuta zmajeva (A22) - vatromet počinje žrtvom kvalitete na c-liniji, taktikom o kojoj je Botvinik napisao knjigu

Vanjski linkovi

• Botvinikove partije na muljadi.org
• 40 ključnih pozicija u njegovim partijama
• 1393 partije Mihaila Botvinika Arhivirano 20. 10. 2010. na Wayback Machine

Prethodi:	Svjetski šahovski prvak 1948 – 1957.	Slijedi:
Aleksandar Aljehin		Vasilij Smislov

Prethodi:	Svjetski šahovski prvak 1958 - 1960.	Slijedi:
Vasilij Smislov		Mihail Talj

Prethodi:	Svjetski šahovski prvak 1961-1963.	Slijedi:
Mihail Talj		Tigran Petrosjan