Mehmed-paša Sokolović

Mehmed-paša Sokolović (osmanlijski turski:  سوکلو محمد پاشا‎; 1506 – 11. oktobar 1579) bio je osmanski državnik bošnjačkog porijekla.[1][2][3] Rođen je u Bosni, u selu Sokolovići kod Rudog.

Mehmed-paša Sokolović

Zahvaljujući osmanlijskom carskom sistemu bio je na raznim položajima: zapovjednik carske garde (1543–1546), kapudan paša (1546–1551), begler-beg Rumelije (1551–1555), treći vezir (1555–1561), drugi vezir (1561–1565), a kao veliki vezir (1565–1579) služio je za vrijeme tri sultana: Sulejmana Veličanstvenog, Selima II i Murata III. Ubijen je 1579, čime se završava njegova 15-godišnja vladavina kao de facto vladara Osmanskog Carstva.

Biografija

Rane godine

O Mehmed-pašinim ranim godinama u izvorima nema mnogo podataka, a zbog čestog korištenja njegovog lika u popularnoj kulturi stvorena je poprilična zbrka između realnog i fiktivnog. Poznato je da je sin Džemaludin Sinan-bega i da je rođen u selu Sokolovići pored Rudog. Sokolović je denonim koji je izveden iz njegovog mjesta rođenja. Njegov otac je imao dva brata i sestru, koja se udala za Sinan-bega Boljanića, starijeg brata Huseina-paše Boljanića. Informacije o njegovoj porodici se iz popularne kulture često prenose u udžbenike što je stvorilo nekoliko problema u vezi Mehmed-pašinog identiteta. Prvi problem je njegov odnos sa Makarijom Sokolovićem. Ni u jednom osmanlijskom izvoru se Makarije ne navodi kao njegov brat, a historičari smatraju da mu je mogao biti tek daleki rođak, a vrlo moguće ni to s obzirom da je Makarije iz Pive, a pivskim Sokolovićima prezime je nastalo kao patronimik. Također predanja o imenu Bajo, monaštvu ili gradnji crkve za majku su bez ikakvog naučnog utemeljenja.

Janjičarska edukacija

Prema Giovanniju Sagredu, a s njim se slaže i Radovan Samardžić, Mehmed-paša je sa osmanaest godina napustio roditeljsku kuću. Sokolović je u Istanbulu podvrgnut oštroj disciplini disciplinu u Enderun mektebu. Ovo je bila uobičajena praksa u osmanlijskoj vojsci u to doba (vidjeti: janjičari).

Nakon završavanja vojne akademije seli se u Bagdad 13. marta 1535. godine kako bi bio jedan od sedam graničnika carskog blagajnika Iskendera Čelebija. Nakon Iskenderove smrti, Mehmed se vraća u Carigrad. Osim turskog, govorio je bosanski, srpski, hrvatski, perzijski, arapski, italijanski i latinski jezik.

Rana karijera

Kao vojnik briljirao je u Mohačkoj bici i prvoj opsadi Beča, gdje je bio veoma blizu sultanu Sulejmanu I. Nakon rata obavljao je razne dužnosti u carskom saraju. Godine 1543. bio je zapovjednik dvorske straže (kapidžibaša), 1551. postaje begler-beg Rumelije sa sjedištem u Sofiji, a 1546. nakon smrti kapudan paše Hajrudina Barbarose imenovan je za njegovog nasljednika. Kao kapudan paša učestvovao je u pomorskoj ekspediciji na Tripoli. Obavljajući pet godina ovu funkciju, Mehmed-paša je znatno ojačao arsenal pomorske flote.

 
Džamija Mehmed-paše Sokolovića u rodnim Sokolovićima pokraj Rudog

Nakon smrti Ivana Zapolje, kralja Ugarske kao osmanskog vazala, 1540, Ferdinand I, car Svetog Rimskog Carstva, odlučio je pripojiti Ugarsku. Ugarski velikaši su izabrali dječaka Ivana Sigismunda Zapolju, sina Ivana Zapolje i Izabele Jagelović, za kralja Ugarske zbog čega je Ferdinand napao Ugarsku. Izabela je vladala Ugarskom zajedno sa svojim sinom. Fratar George Martinuzzi imenovan je od strane Ivana za regenta (kasnije je imenovan za kardinala kao nagrada za njegova dostignuća u ovom sukobu). Ferdinand je poslao plaćenika Bartolomea Castolda sa više od 7000 plaćenika koji su pobijedili kontigent koji je predvodio Peter Petrovics, u kojem je poginulo više od 2.500 vojnika u blizini Csanada. Kada je sultan čuo za to, odmah je naredio Mehmed-paši Sokoloviću da krene za Ugarsku sa vojskom od 90.000 vojnika i 54 topa, zajedno sa pašama iz Smedereva, Vidina i Nikopolja. Kada su snage stigle u Slankamen u Srijemu, George Martinuzzi je molio Mehmeda da ne napada Transilvaniju, tvrdeći da je ostala u posjedu sultana. Mehmed je odbacio ovaj prijedlog i ušao sa vojskom u Transilvaniju i zauzeo 16 gradova, uključujući i Bečej, Zrenjanin, Csanad i Lipovu. Ovom akcijom, Sokolović je pridobio na svoju stranu mnoge srpske garnizone. Martinuzzi je odgovorio podizanjem pobune u Transilvaniji, gdje je prikupio po jednog vojnika iz svakog domaćinstva. Mehmed je morao ponovo da napadne Transilvaniju gdje je izvršio opsadu Temišvara 14. oktobra 1540. godine. Mehmed je zahtijevao pobjedu, a gradski zapovjednik Istvan Losonci je odgovorio Mehmedu da se vrati u Rumeliju.

Mehmed drži grad opkoljen do 28. oktobra, ali ga nije mogao zauzeti. Povlači se u Beograd gdje je pokrenuo mirovne pregovore. Martinuzzi je ubijen 17. decembra 1551. godine i mirovni pregovori se završavaju. Mehmed-paša Sokolović obnavlja svoju vojsku 1552. godine i zauzima Temišvar, Holoko, Bujak, Retsag, Balassagyarmat, cijeli Banat i Szolnok. Nakon toga njegove snage se pridružuju snagama Ahmet paše koje su zajedno zauzele grad Eger.

Sultan Sulejman I je 1532. godine objavio rat Safavidskoj Perziji zbog toga što je perzijski šah Tahmasp I htio da iskoristi sultanovu preokupaciju Ugarskom i počeo oružane upade na osmansku teritoriju. Mehmed-paša Sokolović je imao zadatak da otpremi vojsku u Tokat u zimu 1553./1554. godine koja bi se pobrinula za završne faze rata protiv Perzije. U junu 1554. godine Mehmed-paša Sokolović se pridružuje vojsci sultana u polju u blizini Susehrija. Tu je komandovao vojskom koja je imala veliki uspjeh.

Vrhunac karijere i posljednje godine

Diplomatski i vojni uspjesi otvorili su put Mehmed-paši ka položaju prvog činovnika Carstva. Dana 28. juna 1565. godine Mehmed-paša biva unaprijeđen na položaj velikog vezira. Nakon smrti sultana Sulejmana Veličanstvenog pod opsjednutim Sigetom 6. novembra 1566, janjičari na juriš zauzimaju sigetsku tvrđavu tri dana kasnije. Pune tri sedmice, koliko je trajala opsada Sigeta u kojoj se nalazio Sulejman Veličanstveni, Mehmed-paša je čvrsto držao vojnu snagu Carstva u svojim rukama, a i kasnije punih 13 godina bio je, u sklopu Carstva, jedan od najsnažnijih svjetskih vladara.

Osvajanjem Sigeta, pod vodstvom Mehmed-paše Sokolovića, hrvatski ban Nikola Šubić Zrinski je, prilikom proboja posljednjih branilaca iz tvrđave, ranjen, te živ zarobljen i odmah pogubljen. Njegovu odrubljenu glavu Mehmed-paša Sokolović šalje budimskom namjesniku, svom nećaku Gulabi-agi, da je ovaj proslijedi u Beč na ugarski carski dvor. Mehmed-paša je u međuvremenu, uz pomoć carskog štitonoše Džafer-bega i tajnog pisara Feriduna, pune tri sedmice krio od vojske i ostalih carskih dostojanstvenika smrt Sulejmana Veličanstvenog.

 
Turbe (mauzolej) Mehmed-paše Sokolović na Ejup groblju u Istanbulu.

Mehmed-paša je podizao brojne zadužbine i vakufe u Bosni i širom Carstva. U svome rodnom selu Sokolovićima kod Rudog izgradio je džamiju i u nju uvakufio čuvenih trideset džuzova Kur'ana. Podigao je četiri mosta na prostoru Bosne i jedan na prostoru Crne Gore, a to su: ćuprija na Drini u Višegradu, Arslanagića most u Trebinju, Vezirov most u Podgorici u Podgorici, most na ušću Žepe u Drinu, i Kozju Ćupriju u Sarajevu. Od njih je svakako najpoznatija ćuprija na Drini, koja je tematska osnovica romana Na Drini ćuprija poznatog bosanskohercegovačkog pisca i nobelovca Ive Andrića. U Turskoj se, također, nalazi veliki broj njegovih zadužbina od kojih su najpoznatije dvije džamije u Istanbulu i jedna u gradu Edirne.

Bio je oženjen unukom sultana Sulejmana Veličanstvenog, Ismihan-hatun. Poginuo je od strane derviša za kojeg se vjeruje da je bio iz porodice Orlović i da je Mehmed-pašu ubio kako bi osvetio svog rođaka bosanskog Hamzu Bali Orlovića Bošnjaka kojeg je dao smaknuti upravo Sokolović. Da ova predaja nije bez temelja govori i narodna izreka da se u Bosni ne podnose orlovi i sokolovi, izreka je navodno nastala nakon Mehmed-pašine smrti.

Ukopan je u turbetu pored Ejubove džamije u Istanbulu.

Također pogledajte

Reference

  1. ^ Ahmet Cevdet Paşa (1986): Tezakir, vol. 3, 2. izd., Türk Tarih Kurumu Basımevi, Ankara, str. 68.
  2. ^ Levon Panos Dabağyan (2002): Osmanlı'da şer hareketleri ve II. Abdülhamid Hân, Univerzitet u Michiganu, str. 35, ISBN 9789756618332
  3. ^ Yılmaz Öztuna, Türk Tarihinden Yapraklar, Sokollu'nun Şahsiyeti Bölümü, 2013, ISBN 9754372670 pogrešan ISBN

Vanjski linkovi