Marko Alaupović
Marko Alaupović je bio bosanskohercegovački svećenik i vrhbosanski nadbiskup.
Biografija uredi
Rođen je u Busovači 10. maja 1885. godine, a preminuo u Sarajevu 18. aprila 1979. Po sopstvenoj želji je sahranjen u Katedrali Srca Isusova, u grobnici vrhbosanskih nadbiskupa.
Gimnaziju je završio u Travniku, a teologiju u Sarajevu (1903–1907). Za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije je zaređen 15. septembra 1907. Rano je postao uzoran svećenik, prvo kao kateheta u školi sestara milosrdnica u Sarajevu, a od 1908. kao duhovnik u sarajevskoj bolnici. Rečeno je za njega da je bio ”ponos nadbiskupije”, zašto ga je nadbiskup Josip Stadler i poslao na studije u Rim 1913. Dvije godine kasnije, zbog rata s Italijom, prelazi u Innsbruck, gdje je i doktorirao 21. augusta 1916. Kratko nakon toga je imenovan kanonikom Vrhbosanskog kaptola.[1]
Imao je dva brata svećenika. Jedan je bio franjevac Bosne Srebrene fra Anzelmo, a drugi, Dragutin, dijecezanski svećenik Vrhbosanske nadbiskupije. U školi mu je učitelj bio Andrija Čekada, otac trojice svećenika. Alaupović je već 1918. preuzeo uređivanje Vrhbosne, a od 1932. i časopisa Svijet. Od 1935. bio je prepošt Vrhbosanskog kaptola i provikar Vrhbosanske nadbiskupije.[1]
Od 1945. kao generalni provikar vodi nadbiskupiju, nakon što je nadbiskup Ivan Evanđelist Šarić izbjegao iz zemlje u Madrid. Za biskupa je posvećen u Beogradu 24. septembra 1950. Na isti dan prima službu pomoćnog biskupa u Sarajevu, ali obavlja svu dužnost nadbiskupa. Dana 21. maja 1951. imenovan je naslovnim biskupom i apostolskim administratorom vrhbosanskim. Poslije Šarićeve smrti imenovan je 7. septembra 1960. za nadbiskupa i metropolita vrhbosanskog u Sarajevu.
Učestvovao je na Drugom vatikanskom saboru (1962–1965). Penzionisan je 13. januara 1970. godine.