Ivana Orleanska
Sv. Ivana Orleanska ili Jovanka Orleanka (francuski: Jeanne d'Arc), poznata i kao Djeva Orleanska (1412)[1] - 30. maj 1431) bila je francuski vojskovođa i postala je najveća francuska nacionalna junakinja. Cijenjena kao branilac francuske nacije zbog svoje uloge u opsadi Orleansa i njenog insistiranja povodom krunisanja Karla VII od Francuske tokom Stogodišnjeg rata. Navodeći da je djelovala pod božanskim vodstvom, postala je vojskovođa koja je nadmašila rodne uloge i stekla priznanje kao spasiteljica Francuske.
Jeanne d'Arc | |
|---|---|
 | |
| Rođenje | 1412. Domremy, Francuska |
| Smrt | 30. maj 1431 (18–19 godina) |
Rodila se u imućnoj seljačkoj porodici u Domremyju na sjeveroistoku Francuske, gdje je odmalena imala vizije. Godine 1428. počela je tvrditi da su joj arhanđeo Mihael, sveta Katarina i sveta Margareta rekli kako mora otići u Chinon na dvor francuskog prijestonasljednika Karla kako bi mu pomogla da otjera Engleze iz Francuske i okruni se u Reimsu za kralja. Godine 1429, kada je imala oko sedamnaest godina, uspjela je lokalnog zapovjednika nagovoriti da je odvede u Chinon na audijenciju, gdje joj je Charles povjerio misiju spašavanja Orleansa od engleske opsade. Ona je svojim prisutstvom i hrabrošću dala snažan moralni poticaj braniteljima i na kraju uspjela otjerati Engleze. U roku od 9 dana nakon njenog dolaska, njena vojska, pojačana prilivom novih pristaša, porazila je Engleze.[2] Jeanne je ohrabrivala Francuze da agresivno progone Engleze tokom kampanje Loire, koja je kulminirala još jednom odlučujućom pobjedom kod Pataya, otvarajući put francuskoj vojsci da napreduje na Reims bez otpora, gdje je Karlo krunisan za kralja Francuske s Joan na njegovoj strani.[3] Ove pobjede su podigle moral francuza, otvorivši put njihovom konačnom trijumfu u Stogodišnjem ratu nekoliko decenija kasnije.
Nakon Karlovog krunisanja, Ivana je učestvovala u neuspešnoj opsadi Pariza u septembru 1429. i neuspešnoj opsadi La Charite u novembru. Njena uloga u ovim porazima smanjila je vjeru dvora u nju. Početkom 1430. godine, Ivana je organizirala četu dobrovoljaca da oslobodi Compiègne, koji su opsjedali Burgundi – francuski saveznici Engleza. Burgundske trupe su je uhvatile 23. maja. Nakon što je bezuspješno pokušala pobjeći, u novembru je predata Englezima. Sudio ju je biskup Pierre Cauchon zbog optužbi za krivovjerje,[4] koje su uključivale bogohuljenje nošenjem muške odjeće, djelovanje prema vizijama koje su bile demonske i odbijanje da svoje riječi i djela podvrgne sudu crkve. Proglašena je krivom za herezu i spaljena na lomači 30. maja 1431. godine, stara oko devetnaest godina.[4]
Godine 1456. inkvizitorski sud je ponovo istražio Ivanino suđenje i poništio presudu,[5] izjavivši da je ona bila ukaljana prijevarom i proceduralnim greškama. Ivana je cijenjena kao mučenica i smatrana poslušnom kćerkom Rimokatoličke crkve, ranom feministkinjom i simbolom slobode i nezavisnosti. Nakon Francuske revolucije postala je nacionalni simbol Francuske. Godine 1920. Ivana Orleanka je kanonizirana od strane Rimokatoličke crkve, a dvije godine kasnije proglašena je jednom od svetaca zaštitnika Francuske. Prikazana je u brojnim kulturnim djelima, uključujući književnost, slike, skulpture i muziku.
Svetica i heroj
urediIvana je svetica u Rimokatoličkoj crkvi. U Orleansu su je smatrali religioznom figurom nakon što je opsada prekinuta i tamo je izgovaran godišnji panegirik u njeno ime sve do 1800-ih.[6] Godine 1849. biskup Orlėansa Félix Dupanloup održao je govor koji je privukao međunarodnu pažnju,[7] i 1869. godine zatražio od Rima da započne postupak beatifikacije.[8] Papa Pije X. proglasio ju je blaženom 1909. godine, a svetom 16. maja 1920. godine od strane pape Benedikta XV. Njen praznik je 30. maj, godišnjica njenog pogubljenja.[9] U apostolskom pismu, Papa Pije XI proglasio je Ivanu jednom od svetaca zaštitnika Francuske 2. marta 1922. godine.[10]
Ivana je kanonizovana kao Djevica, ne kao hrišćanska mučenica jer ju je pogubio kanonski konstituisani sud, koji nije izvršio pogubljenje zbog njene vjere u Krista, već zbog njenog privatnog otkrivenja.[11] Ipak, ona je od svoje smrti u narodu cijenjena kao mučenica: ona koja je patila zbog svoje skromnosti i čistote, svoje zemlje i snage svojih uvjerenja.[12] Joan je također zapamćena kao vizionarka u Engleskoj crkvi s komemoracijom 30. maja. Ona je cijenjena u panteonu Cao Dai religije.[12]
Dok je Ivana bila živa, već su je upoređivali sa biblijskim ženama herojima, kao što su Esther, Judith i Deborah.[12] Njenu tvrdnju o nevinosti, koja je označavala njenu vrlinu i iskrenost,[13] podržale su žene sa statusom i sa Armagnac i burgundsko-engleske strane Stogodišnjeg rata: Yolande od Aragona, Charlesova svekrva, i Anne od Burgundije, vojvotkinja od Bedforda.[14]
Također pogledajte
urediReference
uredi- ^ Gies, Frances (1981). Joan of Arc: The Legend and the Reality, str. 10. Harper & Row. ISBN 0690019424. OCLC 1204328346
- ^ Barker, Juliet (2009). Conquest: The English Kingdom of France, 1417-1450, str. 110. Little, Brown. ISBN 9781408702468. OCLC 903613803
- ^ DeVries, Kelly (1999). Joan of Arc: A Military Leader, str. 133. Sutton Publishing. ISBN 9780750918053. OCLC 42957383
- ^ a b Hobbins, Daniel (2005). "Introduction", str 14-15. In Hobbins, Daniel (ed.). The Trial of Joan of Arc. Harvard University Press. ISBN 9780674038684. OCLC 1036902468
- ^ Gies, Frances (1981). Joan of Arc: The Legend and the Reality, str. 236. Harper & Row. ISBN 0690019424. OCLC 1204328346
- ^ Gildea, Robert (1996). The Past in French History, str. 155-156. Yale University Press. ISBN 9780300067118. OCLC 638739483
- ^ Taylor, Larissa Juliet (2012). "Joan of Arc, the church, and the papacy". The Catholic Historical Review. 98 str. 238. doi:10.1353/cat.2012.0129. JSTOR 23240136. S2CID 154958228. Arhivirano s orginala 12. 1. 2022. Pristupljeno 12. 1. 2022
- ^ Gildea, Robert (1996). The Past in French History, str. 244-245. Yale University Press. ISBN 9780300067118. OCLC 638739483
- ^ Castor, Helen (2015). Joan of Arc: A History, str. 244. Harper. ISBN 9780062384393. OCLC 1256258941
- ^ Pius XI (1922). "Galliam, Ecclesiae filiam" [France, Daughter of the Church]. Acta Apostolicae Sedia (in Latin). 14 (7): 187
- ^ Kelly, Henry Ansgar (1996). "Joan of Arc's Last Trial: The Attack of the Devil's Advocates". In Wheeler, Bonnie; Wood, Charles T. (eds.). Fresh Verdicts on Joan of Arc. Garland. pp. 205–236. ISBN 0815336640. OCLC 847627589
- ^ a b c Chenu, Bruno (1990). Book of Christian Martyrs, str. 98-. Crossroad. ISBN 9780824510114. OCLC 645341461
- ^ Dworkin, Andrea (2007) [1987]. Intercourse, str 126-.127 Basic Books. ISBN 9780465017522. OCLC 1153284259
- ^ Dworkin, Andrea (2007) [1987]. Intercourse, 97. Basic Books. ISBN 9780465017522. OCLC 1153284259
Vanjski linkovi
uredi
Ivana Orleanska na Wikimedia Commonsu
