Henrik V, kralj Engleske

Henrik V (16. septembar 1386. - 31. august 1422.) bio je kralj Engleske od 1413. do 1422. godine. Uprkos relativno kratkoj vladavini, Henrikovi izvanredni vojni uspjesi u Stogodišnjem ratu protiv Francuske su učinili Englesku jednom od najjačih vojnih sila u Evropi. Time je Henrik postao jedan od najvećih kraljeva ratnika srednjevjekovne Engleske.

Henrik V
Kralj Engleske; gospodar Irske
Vladavina21. mart 1413 - 31. august 1422
PrethodnikHenrik IV
NasljednikHenrik VI
Krunidba9. april 1413
SupružnikKatarina od Francuske
DjecaHenrik VI, kralj Engleske
DinastijaLancaster
OtacHenrik IV, kralj Engleske
MajkaMary de Bohun
Rođenje16. septembar 1387.
Smrt31. august 1422.

U mladosti, tokom vladavine svog oca Henrika IV, je stekao vojno iskustvo boreći se protiv Velšana tokom pobune Ovaina Glindura i protiv moćne aristokratske porodice Perci iz Northumberlanda u bitci kod Shrewsburyja. Henrik je imao sve veću ulogu u engleskoj vladi zbog narušenog zdravstvenog stanja Henrika IV, a nesuglasice između oca i sina su dovele do političkog sukoba. Nakon očeve smrti 1413. godine, Henrik je preuzeo kontrolu nad zemljom te nastavio započeti rat sa Francuskom (1337. - 1453.). Njegovi vojni uspjesi kulminirali su slavnom pobjedom u bici kod Agincourta 1415. godine. Iskoristivši političke podjele unutar Francuske okupirao je Normandiju. Nakon višemjesečnih pregovora sa francuskim kraljem Karlom VI potpisan je 1420. godine sporazum iz Troyesa, u kojem ga je Karlo VI priznao kao regenta i nasljednika francuskog prijestolja.

Nakon potpisivanja ovog sporazuma sve je ukazivalo na stvaranje unije između Engleske i Francuske. Njegova iznenadna i neočekivana smrt dvije godine kasnije je osudila Englesku na dugu i tešku borbu njegovog maloljetnog sina Henrika VI.

Rane godine uredi

Rodio se tokom vladavine kralja Rikarda II, koji se prema njemu tokom njegove mladosti pravedno ophodio, bez obzira na sukob sa njegovim ocem Henrikom. Majka mu je bila engleska plemkinja koja je umrla prije početka muževe vladavine.

Kada je 1399. godine njegov otac osvojio krunu prisilivši Rikarda II na abdikaciju, Henrik je postao vojvoda od Lancastera, te je kao takav imao veliki uticaj na očevu vlast. Već 1403. godine kao šesnaestogodišnjak vodio je kraljevu vojsku u borbi protiv pobunjenika predvođenih Henryjem Percyjem. U bici kod Shrewsburyja teško je ranjen strijelom u lice, ali se oporavio sa ožiljkom kao trajnom uspomenom na spomenutu bitku. Do 1408. godine vodio je očevu vojsku u više navrata u bitkama protiv velškog pobunjenika Owaina Glandwra. Postepeno, zbog očeve bolesti, preuzima sve veću ulogu u vlasti, pri čemu dolazi i u sukob sa ocem koji ga je 1411. godine isključio iz kraljevskog vijeća.

Vladavina uredi

Nakon smrti oca u martu 1413. godine naslijedio je englesku krunu. Nakon što je okrunjen 9. aprila, težio je ka pomirenju, pa stoga na unutarnjem planu nije imao većih problema. Okrenuo se vanjskoj politici, te je, iskoristivši kao povod činjenicu da Francuzi podržavaju pobunu Owaina Glandwra i slabost francuskog kralja Karla VI, koji je bio mentalno obolio, pokrenuo vojni napad na Francusku.

Godine 1415. postigao je veliku pobjedu u bici kod Agincourta. Godine 1417. proširio je vojnu kampanju i osvojio velik dio Normandije. Godine 1419. osvojio jeRouen i sa vojskom došao pred zidine Pariza. Nakon višemjesečnih pregovora, 1420. godine, postignut je sporazum iz Troyesa prema kojem je Henrik oženio Katarinu od Valoisa, kćer kralja Karla VI, a dogovoreno je da će njihov muški potomak biti nasljednik francuske krune.

Ubrzo je Henrik, dana 31. augusta 1422. godine, prilikom opsade Meauxa u Francuskoj, izgubio život. Naslijedio ga je devetomjesečni sin kao Henrik VI. On je naslijedio sklonost mentalnim bolestima od djeda Karla VI, pa je njegova kasnija nesposobnost za vladanje izazvala građanski rat u Engleskoj, kasnije nazvan Ratovima dviju ruža. Henrikova udovica imala je vezu, a možda čak i tajni brak, sa Owenom Tudorom, a njihov unuk okončat će građanski rat i postati Henrik VII Engleski.