Jahvistička predaja

Jahvistička predaja jeste pretpostavljeni biblijski izvor ili pisac, odnosno predaja, obilježena upotrebom Božijeg imena Jahve. Nastala u doba kralja Salomona (10-9. vijek p. n. e.). Tragovi joj se nalaze u Petoknjižju: Knjizi Postanka, Knjizi Izlaska i Knjizi Brojeva. Općenito se smatra najstarijom od četiri pretpostavljene biblijske predaje (elohistička, deuteronomistička, jahvistička, sveštenička). Osobine su joj da umjesto imena „Jakov“ upotrebljava ime „Izrael“, Boga prikazuje antropomorfno, kralju pridaje vrlo važnu ulogu u Izraelu. Poznata je i pod imenom Jahvist (skraćeno J). Teorija o Jahvistu nastala je s historijsko-kritičkim istraživanjem Biblije u 18. vijeku, ali od sredine 20. vijeka nailazi na sve manje prihvatanje u istraživanjima Starog zavjeta.

Historija istraživanja

S tumačenjem je u Evropi započelo i historijsko-kritičko istraživanje Biblije. Od 18. vijeka Biblija se ne posmatra samo kao objavljena Riječ Božija, nego se u svom obliku prihvata i istražuje kao historijsko relevantna knjiga. Historijska kritika 18. vijeka oborila je vijekovima prihvaćenu predodžbu da je Mojsije autor Petoknjižja. Početak kritike obilježavaju promatranja hildesheimskog župnika Henninga Bernharda Wittera (1683-1715). On je u prva tri poglavlja knjige Postanka otkrio dvostruki izvještaj. Stvaranje svijeta se dva puta prepričava, s drugačijim težištima u tekstu i drugačijim oznakama za Boga (u Post 1,1-2,4a: Boga se naziva Elohim, a u Post 2,4b-3,24: Boga se naziva Jahve). Također se u knjizi Postanka mogu naći dvostruki i višestruki izvještaji kao npr. o Potopu (Post 6-8), ugrožavanju Sare (Post 12; 20 i 26) ili etiologija svetinje u Betelu (Post 12; 28 i 35). Witterova istraživanja dugo vrijeme nisu bila prihvaćena. Tek su slični uvidi Francuza Jeana Astruca, koji je bio lični ljekar kralja Luja XV, pokrenuli kritičko istraživanje Starog zavjeta. On je u višestrukim izvještajima unutar Petoknjižja (pogotovo u knjizi Postanka) otkrio dva izvorna spisa koji se protežu kroz cijeli tekst Petoknjižja i dva kraća, također nezavisna, koji su također u temelju sadašnjeg teksta. Četiri izvorna spisa (Astruc ih zove izvori A, B, C i D) navodno je Mojsije poslagao u četiri stupca. Kasniji neimenovani redaktor spaja četiri spisa u jedan tekst.

Starija teorija o dokumentima

U Njemačkoj je Johann Gottfried Eichorn proširio Astrucovu teoriju na tekstovni kompleks Post 1 do Izl 2 i podijelio je izvore na predmojsijevskog Elohista (nazvan po korištenju Božijeg imena Elohim) i poslijemojsijevskog Jehovista (nazvan po korištenju Božijeg imena Jahve). Naziv Jehovist odgovara nekadašnjem čitanju Božijeg imena Jahve koje se čitalo do 19. vijeka kao Jehova. Karl David Ilgen izgradio je Eichornovu teoriju dalje pretpostavivši još jednog Elohista te je tako razlikovao tri izvora. Historijsko-istraživački, ta teorija je postala poznata pod imenom "Teorija o dokumentima" (također i kao "Teorija o izvorima").

Teorija o fragmentima

U 19. vijeku razvile su se protivteorije koje nastanak Petoknjižja pokušavaju rekonstruirati na drugačiji način. Takozvana "teorija o fragmentima" polazi od brojnih, samostalnih pripovjednih lanaca (pojedine priče o različitim temama kao Abraham, stvaranje, potop i dr.) koji su uzastopno povezani u jednu priču. Zastupnici su ove teorije engleski pastor Alexander Geddes i njemački Johann Severin Vater.

Teorija o nadopunjavanju

Kao mješavina teorije o dokumentima i teorije o fragmentima razvila se teorija o nadopunjavanju čiji je najistaknutiji predstavnik Wilhelm Martin Leberecht de Wette. Po njegovoj rekonstrukciji Knjiga postanka nastala je iz jednog jedinog izvornog elohističkog spisa u koji je jahvistički redaktor postupno ugrađivao pripovjedne lance koji su usmeno kružili.

Nova teorija o dokumentima

Kroz godine dominantna je postala takozvana "nova teorija o dokumentima" koju su u 19. vijeku razvili stručnjaci za Stari zavjet: Karl Heinrich Graf, Abraham Keunen i napose Julius Wellhausen. Wellhausen je razlikovao četiri izvora Petoknjižja:

1. jahvističku predaju (J) iz vremena oko 950. p. n. e.

2. elohističku predaju (E) iz vremena oko 800. p. n. e.

3. svešteničku predaju (P) iz vremena sužanjstva oko 550. p. n. e.

4. deuteronomističku predaju (D) iz 7. vijeka p. n. e.

U izvorni jahvistički tekst ugradio je redaktor, iz vremena neposredno nakon pada Sjevernog kraljevstva 722. p. n. e, elohistčki tekst i tako stvorio Jahvističku historiju. Ta historija se u vremenu nakon sužanjstva ugradila u svešteničku predaju. Martin Noth izgradio je dalje Wellhausenovu teoriju početkom 20. vijeka i pripomogao joj kroz svoju Izvještajno-historijsku studiju da se dugo godina održi i naširoko prihvati u istraživanju Starog zavjeta. Po Nothovom mišljenju sveštenička predaja nastala je oko 950. p. n. e. u krugovima oko jeruzalemskog kraljevskog dvora. Ona priča Izraelovu historiju od stvaranja svijeta do izviđanja Obećane zemlje.

Teološki profil i obilježja

Upotreba Božijeg imena Jahve služi u biblijskoj prahistoriji (Post 1-11) kao kriterij za razgraničenje jahvističkih tekstova. U daljnjem Petoknjižju razgraničenje je odgovarajućih tekstova teže. Većinom su prepoznatljivi po specifičnom stilu pripovjedanja. Tekstovi svešteničke predaje pisani su izvještajnim stilom. Sadržajno je za Jahvista važan motiv blagoslova i obećanja zemlje Izraelu, kao i širenje blagoslova na druge narode, za koje će Izrael sam postati blagoslov. Budući da u aktuelnom istraživanju ne postoji konsenzus o obimu i datumu pojedinih tekstova koji su klasično pripisani Jahvistu, može se ovdje prikazati jedino klasična karakterizacija Jahvista kakvu je izradila nova teorija o dokumentima.

Novije istraživanje – odustajanje od Jahvista

Od sredine sedamdesetih godina 20. vijeka u sve većoj mjeri opovrgava se postojanje jahvističke predaje (prvi to čini Hans Heinrich Schmid). Jahvistička predaja po mišljenju istraživača ne može biti izvor jer mu kod tačnijeg posmatranja nedostaju bitne karakteristike koje bi jedan izvor trebao imati. Tako Jahvist ima početak u priči o stvaranju, ali nema prepoznatljivi završetak. Pokazalo se da se Jahvist u znatnoj mjeri može pronaći u Knjizi postanka i Izlaska, a tek nešto malo u Knjizi brojeva, Levitskom zakoniku i Ponovljenom zakonu. Jahvistička predaja završava izviđanjem Obećane zemlje i pričom o Bileamu, što kao završetak nema previše smisla. Tome u prilog ide još da se u novijem istraživanju priče o patrijarsima s jedne strane i Izlasku s druge promatraju kao dvije međusobno nezavisne, u dijelovima čak i protivrječne priče o historiji Izraela. Literarni most između Knjige postanka i Knjige Izlaska po mišljenju mnogih istraživača stvorio je autor svešteničke predaje. Osim toga, Jahvistu nedostaje prepoznatljiva, protežna nit vodilja, jedinstveno teološko usmjerenje kao i jedinstveni rječnik. Na osnovu ovih argumenata Jahvist, strogo uzeto, ne ispunjava kriterije koje je novije istraživanje postavilo kao pokazatelje izvornosti nekog teksta. Zato aktuelno istraživanje polazi samo od stvarnog izvora unutar Petoknjižja, od svešteničke predaje. Ona ima prepoznatljivu nit vodilju od stvaranja svijeta do zaposjedanja Obećane zemlje. Odlikuje se jasnom teološkom linijom i izrazima koji se ponovno koriste. Svi ostali tekstovi, i oni koji su bili pripisivani Jahvistu, danas se u pravilu računaju pod mlađe redakcije ili se posmatraju kao starije pojedinačne tradicije. Umjesto o Jahvistu većina savremenih egzegeta govori jednostavno o spisima nastalim prije ili poslije svešteničke predaje. Samo mali dio istraživača Starog zavjeta podržava teoriju o Jahvistu. Christoph Levin Jahvista posmatra kao redakciju koja pojedine pripovjedne lance skuplja, spaja i stvara jedinstvenu cjelinu Jahvističke historije od Post 1 do Br 24. John van Seters ide drugim putem i vidi u jahvistu egzilskog historičara koji iz usmenih pripovijedanja skuplja motive i piše historiju Izraela.

Literatura

• Opći religijski leksikon, Leksikografski zavod “Miroslav Krleža“ Zagreb, 2002.
• Henning Bernhard Witter: Jura Israelitarum in Palaestinam terram Chananaeam, commentatione perpetua in Genesin demonstrata. Hildesheim 1711.
• Jean Astruc: Conjectures sur les mémoires originaux, dont il paroit que Moyse s'est servi pour composer le livre de la Genèse. Bruxelles 1753.
• Johann Gottfried Eichhorn: Einleitung in das Alte Testament. 3 toma Leipzig 1780-1783.
• Karl David Ilgen: Die Urkunden des jerusalemischen Tempelarchivs in ihrer Urgestalt. Tom 1: Die Urkunden des ersten *Buchs von Moses in ihrer Urgestalt. Halle 1798.
• Julius Wellhausen: Die Composition des Hexateuchs und der historischen Bücher des Alten Testaments. Berlin 1876.
• Julius Wellhausen: Prolegomena zur Geschichte Israels. Berlin 1878.
• Martin Noth: Überlieferungsgeschichtliche Studien. dio 1: Die sammelnden und bearbeitenden Geschichtswerke im Alten Testament (Schriften der Königsberger Gelehrten Gesellschaft, Geisteswissenschaftliche Klasse 18,2). Halle: Niemeyer 1943.
• Martin Noth: Überlieferungsgeschichte des Pentateuch. Stuttgart: Kohlhammer 1948.