Ivan Gundulić

Ivan Gundulić (Dubrovnik, 8. januar 1589 – Dubrovnik, 8. decembar 1638) bio je hrvatski pjesnik, epik, lirik i dramatik.

Ivan Gundulić

Najstariji sin Frana Gundulića i Džive Gradić, pripadnika starih dubrovačkih plemićkih porodica. Obrazovanje je stekao u školama rodnog grada, gdje su mu učitelji bili Toskanac Camillo Camilli, autor dopune Tassovom Oslobođenom Jeruzalemu, i svećenik Petar Palikuća. Godine 1608. postao je član Velikog vijeća. Obavljao je više državno-administrativnih službi u Dubrovniku i u okolini (u dva navrata službu kneza u Konavlima i više pravničkih poslova u Dubrovniku). Godine 1636. postao je senator, a dvije godine poslije i član Malog vijeća. Oženio se Nikom Sorkočević, s kojom je imao tri sina, Franu Dzivu, Matu i Sisku. Umro je u dobi od 49 godina, nakon dvosedmične bolesti. Nagađa se da je uzrok smrti bila upala porebrice.

Djela

Književni rad započeo je pisanjem drama u stihu i, vjerovatno, pjesama. Od njegovih mladenačkih djela, koja nabraja u predgovoru Pjesnima pokornima kralja Davida (1621), sačuvale su se četiri melodrame: Arijadna, Prozerpina, Dijana i Armida. Melodrame su ispjevane osmercem, uz mjestimičnu upotrebu dvostruko rimovanog dvanaesterca. Uglavnom su prijevodi s italijanskog ili scenske adaptacije pripovjednih djela. Gundulićeve melodrame utemeljuju tradiciju dubrovačke barokne drame oslonjene na libreto rane italijanske opere, koja vrhunac doseže u djelatnosti Junija Palmotića. Nije se sačuvalo ništa od pjesama "taštijeh i ispraznijeh" za koje Gundulić, također u predgovoru Pjesnima pokornima, tvrdi da ih je pisao u mladosti, a poslije uništio.

Početkom 20-ih godina Gundulić se predstavio kao vjerski pjesnik: godine 1621. izlaze mu u Rimu Pjesni pokorne kralja Davida (slobodni prepjevi sedam pokornih psalama u osmeračkim katrenima). Uz prepjeve psalama nalazi se i teološko-meditativna pjesma Od veličanstva Božjijeh. Ona se danas smatra najboljom Gundulićevom kraćom pjesmom. Tema joj je Božija veličina, a njena umjetnička snaga zasniva se na nizu paradoksa izvedenih iz ideje da je Bog istovremeno i kreator i supstancija stvorenog svijeta (",i ljubovnik i ljubljeni", "stan i u stanu ki stanuje").

Suze sina razmetnoga

Malo nakon objavljivanja psalama slijede dva uzastopna izdanja (1622. i 1623). Dok se parafraze psalama uklapaju u već uhodanu tradiciju dubrovačko-dalmatinskih prijevoda iz biblijskog psaltira (Marulić, Vetranović), Suze sina razmetnoga inovacija su u vrstovnom sastavu starije hrvatske književnosti na koju su pozitivno reagirali pjesnici mlađi od Gundulića (Bunić, Đurđević, donekle i Slavonac Kanižlić). Suze su uzorak tzv. religiozne poeme, pretežno monološki koncipirane veće i višedjelne pjesme ispunjene ispovjednim i pokorničkim iskazima nekog uzornog grješnika. Svoj lik grješnika Gundulić je našao u novozavjetnoj paraboli o povratku i pokajanju rasipnog sina (Lk. 15). To je djelo značajno i po tom što se Gundulić u njemu odlučno priklonio onim stilskim tendencijama evropske književnosti 17. vijeka koje se danas označuju terminom "barok": dikcija djela obilježena je jakom sklonošću bogatoj i končetozno razvijenoj metaforici i antitetici, a česte su i figure nabrajanja. Metafore i antiteze uglavnom ilustriraju negativnu životnu filozofiju "sina razmetnoga", po kojoj je stvarni svijet sukob lijepog privida i tragične istine ("cvijetje u rukah, cvijetje svuda, / ona u cvijetju zmija huda", "Medna je rječca, srce otrovno. / oči ognjene, prsi od leda").

Dubravka

Godine 1628. Gundulić se vraća teatru: izvodi se njegova drama u stihu Dubravka. Kao u Gundulićevim mladenačkim dramama, i u Dubravci se izmjenjuju osmeračke i dvanaesteračke partije, a dikcija je zasićena figurama. Među njima važnu ulogu imaju metaforički upotrijebljeni nazivi za aspekte i sadržaje idilskog krajolika. Kako se radnja drame ujedno i događa u idilskoj prirodi, metaforičkog i doslovnog značenja često se prepleću do neraspoznatljivosti. U starijoj književnohistorijskoj literaturi Dubravka se, zbog brojnih idilsko-pastirskih scena, doživljavala kao pastorala, dok su noviji proučavaoci upozorili na njenu vezu s baroknom melodramom, s kojom je povezuje alegoričnost poprišta, likova i zapleta. Prozirna politička alegoričnost Dubravke pridonijela je njenom uspjehu na pozornicama u Hrvatskoj tokom 19. i 20. vijeka. Česta izvođenja i tri komponovane verzije (Ivan Zajc, Antun Dobronić, Jakov Gotovac) načinili su je vjerovatno najpoznatijim Gundulićevim djelom, a njeni stihovi o „slatkoj slobodi" služili su kao geslo hrvatskim nacionalnim ideologijama.

Osman

Za posljednje desetljeće Gundulićevog života vjeruje se da je posvećeno epu Osman, koji je ipak ostao nedovršen (nedostaju mu dva srednja pjevanja). Osman je historijsko-romantični ep u 20 pjevanja (18 dovršenih), ispjevanih osmeračkim katrenom, a dikcija mu je umjereno barokna. U njemu se, iz male vremenske udaljenosti, opjevavaju događaji u vezi s turskim sultanom Osmanom II: njegov nasilan dolazak na vlast, njegov poraz u sukobu s poljskom vojskom kod Hoćima 1621. i njegovo svrgnuće iduće godine. O Osmanu u stručnoj literaturi postoje kontroverze: neki književni historiografi vide ga kao nejedinstveno djelo, drugi ističu cjelovitost njegovog tematsko-kompozicijskog nacrta; neki ga razumiju kao iskaz o kršćansko-islamskom sukobu, dok dio historičara stavlja težište na prizore turskog građanskog rata u posljednjim pjevanjima epa. Jednodušno mu se, međutim, priznaje dubina svjetonazorskih iskaza i poetska uspjelost ključnih epizoda (opisi hoćimske bitke, Alipašino balkansko putovanje i posjet varšavskom dvoru, romantične epizode sa Sokolicom i Krunoslavom, prizori nereda u Carigradu).

Osman je nastao pod jasnim uticajem Tassovog Oslobođenog Jeruzalema, što se očituje podjednako na nivou izraza (opisi ženske ljepote, viteških dvoboja, hronografske i topografske hipotipoze) kao i u tematsko-kompozicijskoj strukturi, koja uključuje tri tipična tematska svijeta tasovskog epa: historijski, romantični i eshatološki. U stručnoj literaturi se različito tumači nedovršenost spjeva: dok se u starijih autora susreće mišljenje da su dva danas nedostajuća pjevanja izvorno postojala pa su se izgubila ili su namjerno uništena, u doba nakon 1900. prevladalo je mišljenje da je prazninu u srednjem dijelu epa uvjetovao ili diskontinuitet pjesnikovog rada ili nedovoljna koordinacija historijskih i romantičnih epizoda spjeva, koja je glavne romantične radnje učinila nedovršivima.

Također pogledajte

• Dubrovačka republika

Vanjski linkovi

• Suze sina razmetnoga
• Gundulićeva sabrana djela
• http://www.oxfordreference.com/search?q=Ivan+Gunduli%C4%87&searchBtn=Search&isQuickSearch=true