Hadži Mehmed-beg Rizvanbegović
Hadži Mehmed-beg Rizvanbegović (Stolac,druga polovina 18.vijeka - Stolac, 27.februar 1832), poznatiji kao Hadži-beg ili Hadžun, prvi i posljednji kapetan Hutovske kapetanije. Neki historičari ga smatraju "pravim i posljednjim vitezom (Raubritter) naših krajeva".[1]
Porijeklo i život uredi
Hadži Mehmed-beg Rizvanbegović je sin Zulfikar-kapetana Rizvanbegovića, prvog kapetana Vidoške (Stolačke) kapetanije iz begovske porodice Rizvanbegović, i polubrat Ali-paše Rizvanbegovića. Hadži Mehmed-beg je bio Zulfikar-kapetanov sin iz njegovog prvog braka a Ali-paša iz drugog. Njihove majke su bile sestre jer se Zulfikar-kapetan oba puta ženio iz poznate sarajevske porodice Babića.[2] Hadži Mehmed-beg je kao mladić došao u sukob sa ocem a zatim se otisnuo u svijet. Proveo je više godina u sviti Džezzar-Ahmed-paše u Siriji, odakle je obavio i hadždž i od tada se po tome nazivao Hadži-beg ili Hadžun. Nakon toga je otišao u Carigrad gdje ostaje tri godine a zatim se vraća u Stolac.[1] Pokušavajući da izbjegne svađu među sinovima (Mustafa-beg i Hadži Mehmed-beg iz prvog braka i Omer-beg, Derviš-beg, Ali-aga i Halil iz drugog), Zulfikar-kapetan Rizvanbegović odluči da se 1802. godine povuče sa mjesta Stolačkog kapetana i da uz dozvolu bosanskog vezira podijeli kapetaniju između svoja dva sina iz prvog braka, tako da je Mustafa-beg dobio Vidošku (Stolačku) kapetaniju sa većim dijelom stolačkog kadiluka a Hadži Mehmed-beg preostali dio sa kulom na Hutovu i okolnim selima. Ovakvom diobom su bili najnezadovoljniji sam Hadži-beg i Ali-aga (budući Ali-paša Rizvanbegović).[2]
Kao Hutovski kapetan uredi
Za vrijeme kapetanovanja Hadži Mehmed-bega utvrđeno je Hutovo, koje je do tada bilo samo kula. Između 1796-1806 su oko kule podignuti bedemi i ona je pretvorena u malu tvrđavu i upravno središte novouspostavljene Hutovske kapetanije. U dvorištu tvrđave je izgrađeno više kuća. Kapetanija je u početku imala 170 vojnika i zapovjednika razdjeljenih u 3 džemata konjanika i 2 džemata martoloza i pripadajući broj tobdžija i džebedžija. Godine 1814. dodana su još dva džemata martoloza. Pošto su u to vrijeme Francuzi zavladali Dalmacijom i Dubrovnikom, Hadži Mehmed-beg je sa njima održavao prijateljske veze i uzajamno se pomagao. On je stekao njihove naročite simpatije te su ga smatrali velikim francuskim prijateljem i dijelom pro-francuske stranke u Hercegovini u koju se mogu pouzdati.[3] Hadži Mehmed-beg je na čelu odreda od oko 800 vojnika u sklopu ostale hercegovačke vojske zajedno sa Francuzima, 1807. godine učestvovao u uspješnoj odbrani Klobuka od Rusa i Crnogoraca.[2] U tom njegovom odredu je bilo naročito mnogo katolika iz Hrasna. Godine 1813. sa dijelom svojih vojnika učestvovao je i u pohodu na Srbiju. Hadži Mehmed-beg je bio u svađi sa počiteljskim kapetanom Smail-begom Gavrankapetanovićem (poznatijim kao Gavran-kapetan) koji je dva puta napadao na Hutovo. Razlog sukoba je bila Gavran-kapetanova namjera da počiteljskom kadiluku pripoji Kiševo i Kobilicu sa još 42 sela stolačkog kadiluka.[1]
Borbe između Rizvanbegovića uredi
Poslije sklapanja Tilzitskog mira 1807. godine dolazi do prestanka borbi u Boki i Hercegovini i nestaje neposredne vanjske opasnosti. To dovodi do porasta napetosti među Rizvanbegovićima i do njihovih međusobnih borbi. Ovi sukobi počinju najranije oko 1808. godine a njihov glavni uzrok je nezadovoljstvo Zulfikar-kapetanovih sinova iz drugog braka (Omer-beg, Ali-aga, Halil,(Derviš-beg je poginuo od udara groma)) podjelom očeve imovine. U ove sukobe se uključuju i Francuzi koji staju na stranu svog prvog susjeda na granici, Hadži Mehmed-bega i njegovog starijeg brata Mustafe-kapetana. Tri mlađa sina Zulfikar-kapetana, predvođena ambicioznim i energičnim Omer-begom uspijevaju da zadobiju povjerenje muslimanskog javnog mijenja u Hercegovini koje je bilo anti-francuski nastrojeno, bojeći se francuskog upada u Hercegovinu. Za vrijeme Hadži Mehmed-begovog odsustva iz Hutova, njegova mlađa braća su napala njegovu oblast i zauzela je. Po svom povratku Hadži Mehmed-beg uspijeva da ih potuče. Poslije nekoliko ovakvih bitki sa različitim ishodima Hadži Mehmed-beg je na kraju morao da se povuče u Hutovsku tvrđavu koju su zatim opsjela njegova mlađa braća. Ova opsada je trajala skoro šest mjeseci i Hadži Mehmed-beg, kojem je već ponestajalo hrane i municije, obrati se sa pomoć francuskom generalu Marmontu u Dubrovnik. Marmont se smatrao obaveznim da pomogne Hadži Mehmed-bega te mu u pomoć šalje generala Launaya sa dva bataljona 79.puka. Ova francuska ekspedicija ne nailazi na otpor te uspješno izvršava svoj zadatak i snabdjeva Hadži-bega u Hutovskoj tvrđavi.[3] Međutim ubrzo nakon toga mlađa braća Rizvanbegovići opet opsješe Hutovsku tvrđavu te general Marmont šalje drugu ekspediciju u kojoj je ovaj put, kao pojačanje za Hutovo, bilo i 150 arnauta koje su sabrali Hadžibegovi prijatelji i saveznici. Ovu drugu francusku ekspediciju od 800 vojnika je predvodio general de Viaux. Ovaj put je došlo i do manje bitke jer Omer-beg Rizvanbegović, koji je zapovijedao opsadnim snagama, nije dozvoljavao snabdjevanje opsjednutog Hadži Mehmed-bega municijom i hranom. Došlo je do sukoba, u kojem je, prema francuskim izvorima, poginuo 1 a ranjeno 15 francuskih vojnika i poginulo 30 ljudi iz vojske mlađe braće Rizvanbegovića i u kojem su francuske snage odnijele pobjedu i uspješno snabdjele opsjednutog Hadži Mehmed-bega kojem je ostalo samo 49 ljudi i dovoljno hrane za tri dana.[3] Francuske snage su nakon ovoga i treći put, pod komandom generala Clauzela, pružale pomoć Hadži Mehmed-begu. Hutovska tvrđava je bila napadana i još u mjesecu junu 1809. godine. Hadži Mehmed-beg je i u nekoliko navrata sa nešto vojske priskakao u pomoć svom bratu Mustafa-begu, Stolačkom kapetanu.
Ovi česti francuski upadi u Hercegovinu su izazivali nezadovoljstvo muslimanskog stanovništva u cijeloj oblasti a bila je i prisutna vrlo aktivna anti-francuska agitacija koju su sprovodili pravoslavni kaluđeri i katolički fratri. Na pro-francuskoj strani su ostali samo kapetani Hutova, Stoca i Klobuka. Pod stalnim pritiskom mlađe braće i Hadži Mehmed-beg i Mustafa-kapetan su morali 1810. godine da se povuku i da se sklone u Trebinje. Prilikom povlačenja iz Hutova Hadži Mehmed-beg je bio postavio opasnu, i za ono vrijeme neobičnu zamku svojim protivnicima. Pod svoju kulu je postavio lagume i za njih zavezao dvije napunjene kubure. Međutim poznajući ga, njegovi protivnici su odlučili da ne ulaze u tvrđavu nego su poslali četiri dječaka kao izvidnicu. Čim su ušli jedan od dječaka je povukao kuburu koja je opalila i aktivirala lagum. Eksplozija je bila tako jaka da je kula potpuno uništena a sva četvorica dječaka su stradala. Inače po predanjima, Hadži Mehmed-beg je i svome polubratu Ali-agi, kada je ovaj konačno postao stolački kapetan, slao na poklon slične "darove", ustvari neke vrste paklenih mašina.[4]
Nakon povlačenja Hadži Mehmed-bega i Mustafe-kapetana u Trebinje, Omer-beg Rizvanbegović je 1810. godine postao stolački kapetan a dvojica starije braće se poslije izvjesnog vremena vratiše u Hutovo gdje je Mustafa-kapetan, vjerovatno još iste godine umro od tuberkoloze.[2] Prema drugim izvorima Omer-beg Rizvanbegović nije postao kapetan nego stolački a kasnije i mostarski muselim i paša a Mustafa-kapetan je ostao stolački kapetan i nije umro 1810. godine nego se zadnji put spominje 1815 godine prilikom izdavanja nekih tapija.[1] Hadži Mehmed-beg je nakon toga nastavio da vlada u Hutovu i više, možda i pod uticajem Porte, nije bio napadan od strane Omer-bega Rizvanbegovića i ostale mlađe polubraće. Ipak ostao je kivan na njih.
Pokret za autonomiju i smrt uredi
Hadži Mehmed-beg je bio jedan od rijetkih (uz Ahmed-bega Resulbegovića) Hercegovačkih velikaša - pristalica pokreta za autonomiju Bosne i odani Gradašćevićev saveznik. Tako se i našao kao jedan od zapovjednika u bosanskoj vojsci koja je 27.oktobra 1831 opsjela Ali-agu Rizvanbegovića u Stolačkoj tvrđavi. Opsada se bila otegla u zimu 1832. godine i hladnoća i pomanjkanje životnih sredstava su umanjili napadačku moć i moral bosanske opsadne vojske. Ali-aga, koji je nekoliko dana ranije radi svojih zasluga u borbi protiv pokreta za autonomiju bio od strane Sultana proglašen pašom sa dva tuga, je uočio slabo stanje bosanske vojske i noću između 26 i 27. februara iznenada otvorio gradske kapije, izvršio ispad iz tvrđave i napao opsadne snage. Poraz bosanske vojske je bio potpun.[1]
U metežu ove noćne bitke je poginuo i Hadži Mehmed-beg. Postoje dvije verzije o njegovoj smrti. Prva glasi da se Hadži Mehmed-beg našao opkoljen u kući Mahmutćehajića u Stolačkoj mahali Uzunovići od strane Ali-pašinih snaga i da se junački branio sve dok nije izdahnuo od mnogobrojnih puščanih rana. Druga verzija kaže da je Ali-paša ranije potkupio jednog od Hadži Mehmed-begovih sluga i naredio mu da ga ubije. U trenutku noćne bitke, kada se već izranjavani Hadži-beg krenuo sakriti da ne bude živ uhvaćen, ovaj ga njegov sluga ubije. Međutim, prema ovoj verziji, sluga nije imao koristi od ove izdaje jer ga je svojom rukom ubio Ali-paša kada je spazio da je sluga prisvojio Hadži-begov fes i da ga javno nosi.[1] Hadži Mehmed-beg Rizvanbegović je sahranjen u tzv. velikom haremu u Stocu.
Reference uredi
Kasim Gujić, Ali paša Rizvanbegović, najveći hercegovački državnik 19.vijeka; Prigodom 100 godišnjice nastupa Vezirske časti (1833-1933)